Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-738/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Vidrihu, odvjetniku u Zagrebu, Kralja Zvonimira 31, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d,, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6015/2024-10 od 31. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6015/2024-10 od 31. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 91,40 eura.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetan dio odredbe točke 3. /treće/ Naknada Ugovora o [broj kredita], solemniziran kod javne bilježnice Biserke Lovrić pod posl. brojem Ov-3155/08, sklopljen dana 4. ožujka 2008. između tužitelja i tuženika koja glasi; "0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 294,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2008. do isplate (točka II. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 269,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2025. do isplate (točka III. izreke).
2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st . 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 4. ožujka 2008., te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita.
5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:
- da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita dana 4. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.084,00 CHF uz rok otplate od 360 mjeseci (30 godina),
- da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica u obvezi platiti naknadu od 0,50 % od iznosa kredita jednokratno prilikom korištenja kredita,
- da je tužiteljici temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu dana 27. veljače 2008. naplaćena naknada u iznosu od 2.215,57 kuna (sada 294,06 eura).
6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i sada u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koju mu je tužitelj temeljem spornih ugovornih odredaba platio.
7. Sud prvog stupnja odlučujući o spornom pitanju utvrdio je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da su predmetne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga iste nepoštene i posljedično tome ništetne. Potrebno je međutim, navesti da sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o nepoštenosti odredbe u potrošačkom ugovoru djelomično pogrešno primijenjuje materijalno pravo, na što ovaj sud, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti . Naime, Ugovor o kreditu je sklopljen 4. ožujka 2008. pa su za ocjenu osnovanosti ili neosnovanosti tužiteljičinog tužbenog zahtjeva mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07 – dalje: ZZP/07) koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a ne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koje je pogrešno primjenjivao sud prvog stupnja.
8. Međutim, neovisno o navedenom, u odnosu na nepoštenost sporne odredbe sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice te pravilno ocijenio izvedene dokaze pri čemu je u pobijanoj presudi jasno naveo zbog čega smatra da sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao logične, jasne i razumljive razloge koje ovaj sud u potpunosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je u odnosu na utvrđenje nepoštenosti sporne odredbe sud prvog stupnja pravilno i potpuno činjenično stanje, te je pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze.
9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe i da sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obveza stranaka ugovornih stranaka. Naime, odredba ugovora u kojoj se korisnik kredita obvezuje na plaćanje naknade za obradu kredita predstavlja odredbu koja u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 nepovoljno utječe na pravni položaj potrošača i to u mjeri da stvara znatniju ravnotežu njegovim pravima i obvezama prema tuženiku. Njome se sadržajno potrošač sadržajno obvezuje platiti naknadu od 0,50 % iznosa kredita i takva odredba, u situaciji kada o istoj nije pregovarano i kada nije jasno u čemu se točno troškovi obrade kredita odnose i zašto se isti plaćaju u postotku od iznosa odobrenog kredita, nedvojbeno stvara znatniju neravnotežu u njegovom pravnom položaju prema tuženiku. U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se radi o razumljivoj odredbi. Naime, okolnost što je tužiteljica znala da mora platiti naknadu za obradu kredita i što je mogla izračunati visinu iznosa koji mora platiti ne znači da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Također, okolnost što ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita nije bilo propisano odredbama ZZP/07 i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) ne znači i da se radi o razumljivoj odredbi.
10. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je iznos koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja sporne naknade (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024. i Rev-843/2024 od 7. listopada 2025.).
11. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora, te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). S obzirom da je ništetnost sporne odredbe pravomoćno utvrđena tek ovom presudom, tražbina tužiteljice nije zastarjela. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je njegov prigovor zastare osnovan.
12. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu odlučivao primjenom odredbi ZZP/03, umjesto pravilno, odredbi ZZP/03. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava točnije primjenom odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 o tužbenom zahtjevu je valjalo odlučiti na jednak način (čl. 368. st. 2. ZPP) tako da djelomična pogrešna primjena materijalnog prava nije rezultirala donošenjem nepravilne i nezakonite odluke. Pritom neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja u postupku trebao primijeniti odredbu čl. 326. st. 2. ZOO. Naime u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima i pravnom stavu tuženika, zabrana ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne predstavlja zabranu manjeg značaja tako da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO na koju ukazuje tuženik.
13. Neosnovano tuženik osporava odluku o troškovima parničnog postupka. Naime, odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova tako da su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.
14. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. i st. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.
15. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).
16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 1. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj
