Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1767/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateja Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4878/2024-10 od 3. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4878/2024-10 od 3. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 445,22 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je odredba članka 3. Naknada, Ugovora o [broj kredita], od 30. siječnja 2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, ništetna i da ista ne proizvodi pravne učinke (točka I. izreke). Također, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 338,88 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2006. do isplate (točka II. izreke), te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništavosti Ugovora o kreditu od 30. siječnja 2006., te restitucijski zahtjev tužiteljice za vraćanjem iznosa koji je tužiteljica platio tuženiku temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita dana 30. siječnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.375,69 CHF uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina),

- da je čl. 3.Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužiteljica u obvezi platiti naknadu od 3,30 % od iznosa kredita jednokratno prilikom korištenja kredita,

- da je tužiteljici temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu prilikom isplate kredita 7. veljače 2006. naplaćena naknada u iznosu od 338,88 eura.

6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne, a iste proizlaze i iz isprava koje su pročitane tijekom prvostupanjskog postupka. U prvostupanjskom, a i sada u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporna odredba sklopljenog Ugovora o kreditu ništetna, te da li, posljedično tome, postoji obveza tuženika da vrati tužiteljici naplaćenu naknadu koju mu je tužiteljica temeljem spornih ugovornih odredaba platila.

7. Sud prvog stupnja odlučujući o navedenom spornom pitanju utvrdio je da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Također, utvrdio je da predmetne odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja, da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, te da su stoga iste nepoštene i posljedično tome ništetne u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 96/03 – dalje: ZZP/03).

8. Tuženik osporava utvrđenja sud prvog stupnja ističući u žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pregovaralo. Također, tuženik u žalbi ističe da ugovaranje sporne odredbe nije bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da nije dovelo do postojanja neravnoteže koja bi bila na štetu potrošača pogotovo ne one znatne. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u odnosu na primjenu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja regulira pojam nepoštene odredbe sud prvog stupnja je utvrdio sve pravno relevantne činjenice te pravilno ocijenio izvedene dokaze pri čemu je u pobijanoj presudi jasno naveo zbog čega smatra da sporna ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja dovodi do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Za svoja utvrđenja i zaključke sud prvog stupnja je dao logične, jasne i razumljive razloge koje ovaj sud u potpunosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je u odnosu na utvrđenje nepoštenosti sporne odredbe sud prvog stupnja pravilno i potpuno činjenično stanje, te je pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio izvedene dokaze.

9. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obveza stranaka ugovornih stranaka. Naime, odredba ugovora u kojoj se korisnik kredita obvezuje na plaćanje naknade za obradu kredita predstavlja odredbu koja u smislu odredbe čl. 81 st. 1. ZZP/03 nepovoljno utječe na pravni položaj potrošača i to u mjeri da stvara znatniju ravnotežu njegovim pravima i obvezama prema tuženiku. Njome se sadržajno potrošač sadržajno obvezuje platiti naknadu od čak 3,30 % iznosa kredita i takva odredba, u situaciji kada o istoj nije pregovarano i kada nije jasno u čemu se točno troškovi obrade kredita odnose i zašto se isti plaćaju u postotku od iznosa odobrenog kredita, nedvojbeno stvara znatniju neravnotežu u njegovom pravnom položaju prema tuženiku. U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se radi o razumljivoj odredbi. Naime, okolnost što je tužiteljica znala da mora platiti naknadu i što je mogla izračunati visinu iznosa koji mora platiti ne znači da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

10. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da je iznos koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO) jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi kojima se korisnika obvezuje da plaća spornu naknadu predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom iznijetog, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenog plaćanja sporne naknade (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. i Rev-818/2023 od 17. siječnja 2024.).

11. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. U konkretnom slučaju, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništavosti ugovora, te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, kako to pravilno u pobijanoj presudi navodi prvostupanjski sud (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020.). S obzirom da je ništetnost sporne odredbe pravomoćno utvrđena tek ovom presudom, tražbina tužiteljice nije zastarjela. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je njegov prigovor zastare osnovan.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima parničnog postupka koja je pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova.

13. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, ocijenio sve izvedene dokaze, te je na temelju istih pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Stoga u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, a niti je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 u svezi s čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom prihvatio. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također navodi tuženik. Pritom neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja u postupku trebao primijeniti odredbu čl. 326. st. 2. ZOO. Naime u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima i pravnom stavu tuženika, zabrana ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne predstavlja zabranu manjeg značaja tako da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO na koju ukazuje tuženik.

14. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama uslijed čega se pobijana presuda, prema stavu tuženika, ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, razumljive i neproturječne razloge, ista je dostatno obrazložena, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti povrijeđeno tuženikovo pravo na pošteno suđenje i obrazloženu sudsku odluku.. Pritom je potrebno i navesti i da sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Tuženik u žalbi navodi i da, ako bi se prihvatio pravno shvaćanje suda prvog stupnja iz obrazloženja pobijane presude da tražbina tužitelja dospijeva pravomoćnim okončanjem postupka, da tražbina tužitelja nije dospjela, te da je stoga sud prvog stupnja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186.c ZPP. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, okolnost što u konkretnom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništavost utvrđena, ne znači i da tražbina tužitelja nije dospjela, te da se ne može dosuditi u ovom postupku. Stoga tuženik neosnovano ističe da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 186.c ZPP.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

17. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

18. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj