Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2788/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1197/2024-30 od 5. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1197/2024-30 od 5. svibnja 2026., u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, te se predmet u tim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pri čemu će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem tog suda.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke utvrđeno kako je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 01.07.2005. između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika, a koja u čl. 2. glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 4.:“... obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan plaćanja.“; u čl. 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknade izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“; u čl. 18. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita i Založni dužnik odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 24. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“,

- pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.399,71 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 01.10.2015. do isplate,

- pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.861,27 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, odnosno od 5. svibnja 2026., pa do isplate,

- pod točkom IV. izreke je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku nadoknaditi parnični trošak ( točke I., II. i III. izreke ) žali se tuženik, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i na povredu prava na "jednakost oružja" te "obrazloženu odluku" kao aspekata prava na pravično suđenje zaštićenog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14: dalje: Ustav RH) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu tužiteljice da tuženiku naknadi parnične troškove, a podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava iznesene žalbene navode tuženika te predlaže drugostupanjskom sudu da odbije njegovu žalbu kao neosnovnu i u cijelosti potvrdi odluku. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zaključenom između tužiteljice i prednika tuženice 1. 07. 2005. te restitucijski zahtjev za isplatom po osnovi utvrđene djelomične ništetnosti.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire žalitelj, obzirom da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ovo stoga jer je izreka presude proturječna, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a posljedično je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a).

8. Nije osnovano pozivanje tuženika na žalbene razloge - povrede ustavnog i konvencijskog prava na "jednakost oružja " i " obrazloženu sudsku odluku", koje suštinski proizlaze iz čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st 1. Ustava RH. Pri tome valja reći da je pravo na "jednakost oružja" sadržajno izjednačeno s pravom na procesnu ravnopravnost ( u tom smislu npr. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4817/2018 od 17. lipnja 2020. ), te iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je prvostupanjski sud tuženiku pružio mogućnost izložiti dokazne prijedloge i argumente, te braniti svoja prava, pod uvjetima koji ga nisu stavljali u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Osim navedenog, tuženik u okviru pozivanja na takve povrede ( točke 108. do 111. žalbe ) ne ukazuje na konkretne radnje kojima bi mu bila uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom, a izostavlja činjenicu da je na ročištu 30. 3. 2026. ( str. 469 spisa ) odustao od predloženog saslušanja svjedoka ZO, zaposlenice prednika tuženika, predložene na okolnosti sklapanja, pregovaranja i informiranja potrošača, pa prvostupanjski sud neprovođenjem tih dokaza nije povrijedio pravo "jednakosti oružja", obzirom da nije imao ovlast po službenoj dužnosti provoditi dokaz od kojega je stranka odustala. U odnosu na pravo na "obrazloženu odluku", valja ukazati da ono kao jedan od procesnih aspekata prava na pravično suđenje, nije apsolutno, te se ne može tumačiti na način da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki navod stranke, već su dužni pružiti dostatne, ozbiljne i relevantne razloge koji ovise o okolnostima konkretnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka ( u tom smislu i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-953/2022 od 10. studenoga 2022.). Prvostupanjski sud je u tom smislu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, koji žalbeni razlog međutim ne mora nužno predstavljati i povredu prava na obrazloženu sudsku odluku u smislu ustavne povrede čl. 29. st. 1. Ustava RH odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije.

9. U odnosu na činjenično stanje, iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužiteljica i prednik tuženika, Slavonska banka d.d., zaključili 1. 07. 2005. Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti 39.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Banke na dan korištenja kredita,

- da je kao namjena kredita čl. 2. navedeno - stambeni kredit za adaptaciju kuže,

- da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva ( čl. 4. ugovora)

- da je ugovorena valutna klauzula budući je određeno je da će se povrat obveza obračunati po srednjem tečaju banke za devize na dan korištenja kredita,

- da su stranke 2. 2. 2016. zaključile Aneks ugovora o kreditu kojom je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je proveden izračun nove glavnice na datum 30. 09. 2015.,

- da je u postupku proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ivi Koški ( str. 392-425) i temeljem kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da ukupna razlika između primijenjene kamatne stope unutar svakog anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu iznosi 10.741,87 kn odnosno 1.425,69 EUR, da ukupna razlika između primijenjenog tečaja CHF unutar svakog anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita za sve anuitete u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, iznosi 30.022,22 kn, odnosno 3.984.63 EUR, da je u okviru konverzije utvrđen iznos preplate od 15.148,95 kn odnosno 2.010,61 eura, iskorišten je za namirenje budućih anuiteta.

10. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica ima status potrošača, navodeći da je to utvrdio temeljem uvida u ugovor o kreditu, potom se poziva na pravomoćne presude iz spora kolektivne zaštite potrošača te njihov obvezujući učinak na pojedinačne sporove koje pokrenu potrošači, nakon čega bez ukazivanja na konkretne okolnosti u sklopu kojih je tužiteljica zaključila osnovni ugovor o kreditu i bez provođenja testa nepoštenosti ugovornih odredbi, zaključuje da su ništetne sve odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje je tužiteljica obuhvatila tužbenim zahtjevom ( dio čl. 2., čl. 3. toč. 2., toč. 4., čl. 4., čl. 18. i čl. 24. ). U odnosu na provedenu konverziju prvostupanjski sud citira odredbu čl. 19. c ZID ZPK, nakon čega navodi da je ona provedena sukladno zakonu a da tužiteljica njome nije obeštećena u cijelosti, da je konverzija sačinjena isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a da tužiteljica nije imala mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili povećati plaćenu ratu kredita, pa zaključno usvaja tužbene zahtjeve za utvrđenjem ništetnosti ( točka I. izreke pobijane presude) te isplatom iznosa od 3.399,71 eura ( točka. II. izreke pobijane presude ) pri čemu obrazloženjem odluke ne pojašnjava tako dosuđenu visinu zahtjeva.

11. Tuženik u navodima žalbe osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev i naloženo mu nadoknaditi parnični trošak ( točke I., II. i III. izreke ), pri čemu se opsežno ( putem ukupno 112. točaka žalbe ) osvrće na brojne nepravilnosti koje se bitno mogu sažeti kako slijedi. Prije svega tuženik se detaljno očituje na provedenu konverziju kredita, pozivajući se na odluke kako nacionalnih tako i Europskog suda u postupcima povodom zaštite potrošača, zaključujući da tužiteljica ne može imati bilo kakva prava na povrat onda kada je naknadno prista la na konverziju osnovnog ugovora, pa smatra da je prvostupanjski sud u tom smislu ne samo povrijedio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje, već da je i obrazloženje odluke proturječno i ne sadrži odlučne činjenice. Nadalje, tuženik se detaljno osvrće i na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi osnovnog ugovora koje je prvostupanjski sud utvrdio, ukazujući kako isti nije uopće proveo test nepoštenosti. U tom smislu ističe kako se prvostupanjski sud samo pozvao na utvrđenja iz parnice potrošač, a nije utvrdio da li su odredbe koje su utvrđene nepoštene, dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da li su jasne, lako razumljive i lako uočljive ( i u kojem slučaju ne dovode do ništetnosti ) kao i da se izračunom koji je prihvaćen, tužitelj neosnovano stavlja u povoljniji i povlašteni položaj. Tuženik osim toga ponavlja i stajalište o zastari potraživanja, smatra da su pogrešno primijenjene odredbe instituta stjecanja bez osnove, da je obrazloženje odluke arbitrarno, da se prvostupanjski sud nije očitovao na navode tuženika te da nisu izneseni odlučni razlozi za dosuđeni tijek zakonskih zateznih kamata. Smatra i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer nije utvrđivana informiranost tužitelja kao potrošača, samo poštenje odnosno nepoštenje te je pogrešno utvrđen iznos preplate. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka te zaključno ukazuje i na povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom.

12. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio osnovanost tvrdnji i stajališta tuženika u pogledu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP obzirom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema razloga o odlučnim činjenicama.

13. Tijekom prvostupanjskog, a sada i žalbenog postupka, sporno je da li je ugovaranje dijela odredbi osnovnog ugovora o kreditu, sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 1. 7. 2005., nepošteno i posljedično ništetno, te potom da li tužiteljica ima pravo na isplatu temeljem takvog nepoštenog i ništetnog ugovaranja, onda kada je naknadno sklopljen Aneks odnosno dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje: ZID ZPK ).

14. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba osnovanog ugovora o kreditu i to u odnosu na dijelove čl. 2., čl. 3. čl. 4., čl. 18 i čl. 24. ugovora, pri čemu razloge temelji isključivo na vezanosti pravomoćnim utvrđenjima iz postupaka kolektivne pravne zaštite, ali bez utvrđivanja konkretnih okolnosti slučaja te bez provođenja testa nepoštenosti u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), čije odredbe se primjenjuju s obzirom na trenutak zaključenja osnovnog ugovora o kreditu.

15. U tom smislu valja ukazati da je temeljem pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku pokrenutom od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

16. Prvostupanjski sud je vezan pravomoćnim utvrđenjima iz predmetnih postupaka na koje se fizičke osobe pozovu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu ( čl. 502.c ZPP ), ali kako svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno, to pravilno tuženik ukazuje da zaključak o nepoštenosti i posljedično djelomičnoj ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može biti utemeljen isključivo na činjenici postojanja pravomoćne sudske odluke iz kolektivne zaštite potrošača, već se mora temeljiti i na utvrđenjima konkretnog spora, što je propušteno učiniti.

17. U odnosu na navedeno, prvostupanjski sud niti jednim dijelom obrazloženja pobijane odluke, nije ukazao na konkretne okolnosti ugovaranja odredaba koje je utvrdio nepoštenim, pri čemu je bio dužan poći od primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, a koja pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuje u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 56/2026; ), i koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirale sekundarno zakonodavstvo Europske unije, odnosno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), kao direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

18. Stoga tuženik pravilno ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo test nepoštenosti u smislu čl. 81. ZZP/03, da se nije uopće očitovao u pogledu informiranosti, transparentnosti, da nije utvrdio da li je konkretno postupanje bilo protivno dobroj vjeri te da li je takvo ugovaranje uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Glede navedenog valja navesti da su svi segmentni provođenja testa nepoštenosti kao takvi razmotreni brojnim odlukama nacionalnih sudova u sklopu kojih je stvorena sada već ustaljena sudska praksa, pri čemu nema zapreke da se tumačenje spornih odredbi provodi u duhu Europskog prava te uz pomoć prakse Europskog suda u pogledu tumačenja osnovnih pojmova, zahtjeva i načela zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ( tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U- III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

20. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 18. osnovnog ugovora ( kojom je ugovorena tzv."clausula rebus sic stantibus" ) prvostupanjski sud također nije proveo nikakve dokaze niti utvrdio u sklopu kojih okolnosti bi takvo ugovaranje bilo nepošteno te posljedično ništetno. Međutim, za tu odredbu je bitno i pitanje da li je riječ o postupanju koje je utvrđeno nepoštenim u okviru kolektivne zaštite potrošača. Naime, tim postupcima je utvrđeno nepošteno postupanje osam banaka u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, pa su prvostupanjski sudovi u postupcima koje pokrenu potrošači kao fizičke osobe, vezani utvrđenima u odnosu na ta dva segmenta ( i imaju obvezu utvrditi da li se ona primjenjuje i na konkretan slučaj), ali ne i u odnosu na postupanja koja nisu obuhvaćena pravomoćnošću tih odluka. Kako ugovaranje iz čl. 18. osnovnog ugovora nije obuhvaćeno kolektivnom zaštitom potrošača, to je prvostupanjski sud u tom dijelu bio dužan provesti test nepoštenosti bez vezivanja učincima kolektivne zaštite, a što je također propušteno učiniti.

21. Prema tome, kako prvostupanjski sud u okviru obrazloženja pobijane odluke ( u pogledu djelomične ništetnosti ) nije utvrdio odlučne činjenice u smislu provođenja testa nepoštenosti primjenom čl. 81. ZZP/03 ( temeljem koje je trebalo utvrditi da li se o konkretnim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije, poći od zakonske pretpostavke da su takve odredbe nepoštene onda ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ), to žalitelj pravilno ukazuje da je odluka proturječna te presuda ne sadrži odlučne činjenice.

22. Tek nakon odgovora na pitanje osnovanosti zahtjeva u pogledu ništetnosti dijela odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valjalo je odgovoriti na sporno pitanje da li potrošač koji je proveo konverziju osnovnog ugovora sukladno odredbama ZID ZPK/15, na način da je kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ostvaruje pravo na potpunu restituciju i isplatu u pogledu utvrđenih nepoštenih ugovornih odredbi.

23. Prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio novčani iznos od 3.399,71 eura, te je pobijana odluka i u odnosu na dosuđenu visinu zahtjeva također nejasna i nema razloga o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski sud taj iznos dosuđuje točkom II. izreke, pri čemu ga u obrazloženju ne pojašnjava, već samo navodi da je provedenim vještačenjem utvrdio kako je tužiteljica po osnovi primjene kamatne stope preplatila 1.425,69 eura, po osnovi tečaja CHF 3.984,63 eura, dok je konverzijom utvrđen iznos preplate od 15.148,95 kn odnosno 2.010,61 eur. Stoga se može samo pretpostaviti da je prvostupanjski sud do iznosa pod točkom II/ izreke došao na način da je od iznosa nepoštenog ugovaranja po osnovi promjenjive kamate i valutne klauzule, oduzeo iznos preplate iz konverzije, ali o čemu obrazloženje ne sadrži nikakve razloge.

24. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

25. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

26. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

27. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku ( pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti), već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

28. Kako prvostupanjski sud u sklopu obrazloženja pobijane odluke nije pružio odlučne, dostatne i relevantne razloge u odnosu na predmet konkretnog spora, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i nema razloga o odlučnim činjenicama, a posljedično je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP presudu valjalo ukinuti u pobijanom dijelu ( točkama I., II. i III. izreke ) i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ( točka I. izreke ), time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP). U odnosu na nepobijanu točku IV. izreke presuda ostaje neizmijenjena.

29. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka, dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( toč. II. izreke ).

30. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka će raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, primjenjujući utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u povodu kolektivne zaštite potrošača u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te provođenjem testa nepoštenosti u odnosu na tužiteljicu ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno u pogledu informiranja, transparentnosti i općenito testa nepoštenosti ), u odnosu na ugovorene odredbe na koje se ne odnosi kolektivna zaštita potrošaka ( čl. 18. ugovora ) prvostupanjski sud ne može biti vezan takvom odlukom već mora provesti i utvrditi sve elemente nepoštenosti i posljedično djelomične ništetnosti, a tek nakon toga će odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatom, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će sva odlučna pitanja utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP -a odlučiti o tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić