Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2034/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, član ice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Vasiljeviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Eparhija Zagrebačko ljubljanska, Zagreb, Ilica 7/II, OIB: 47482839610, zastupanog po punomoćniku Ivanu Šimonoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6785/2022-90 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6785/2022-90 od 27. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Eparhiji Zagrebačko ljubljanskoj iz Zagreba, OIB:47482839610, Ilica 7/II, isplatiti tužitelju MŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], bruto iznos od 8.675,04 Eur, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 361,46 Eur od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. siječnja 2011. do isplate, i to do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj MŠ s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.844,37 eur zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.

III. Nalaže se tuženiku Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Eparhiji Zagrebačko- ljubljanskoj iz Zagreba, OIB:47482839610, Ilica 7/II, isplatiti tužitelju MŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.012,21 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja MŠ za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Tuženik žalbom pobija točke I., III. i V. izreke navedene presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu trošak žalbenog postupka tužitelju.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni.

7. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja tijekom postupka istaknuti prigovor apsolutne nenadležnosti suda.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za obavljanje dužnosti paroha u [adresa] s filijalnim hramom M u [adresa] i parohije u Velikom Vukovju u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2010. u ukupnom iznosu od 17.519,41 eur/132.000,00 kn.

9.Takav zahtjev tužitelja po svojoj pravnoj naravi je imovinskopravni zahtjev, koji se temelji na međusobnim odnosima stranaka vezano za obavljanje vjerske službe tužitelja povjerene mu od strane tužen ika i kao takav jest u nadležnosti općinskog suda, sve u smislu odredbe čl. 34. ZPP.

10. Valja navesti da predmetni zahtjev nije u nadležnosti Eparhijskog crkvenog suda u smislu odredbe čl. 134.a toč. 4. Ustava Srpske pravoslavne crkve kojom je propisano da Eparhijski crkveni sud rješava sukobe između svećenika i sporove zbog parohijskih prihoda i zbog pokretnog ili nepokretnog crkvenog imanja koje je svećeniku određeno na uživanje. Tužbom kojom je pokrenut ovaj spor tužitelj kao svećenik ne rješava sukob sa drugim svećenikom, niti se radi o sporu zbog parohijskih prihoda odnosno crkvenog imanja koje je svećeniku određeno na uživanje, nego o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa, prema vjerskoj zajednici s osnova službe vjerskog službenika, a koji zahtjev nije u nadležnosti Eparhijskog crkvenog suda u smislu odredbe čl. 134.a toč. 4. Ustava Srpske pravoslavne crkve (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr- 727/18).

11. Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj viši sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanje dano za njega.

12. Među strankama nije sporno da je tuženik Odlukom od 27. prosinca 1997. imenovao tužitelja parohom i dodijelio mu službu, te da je tužitelj razriješen dužnosti paroha odlukom tuženika od 31. prosinca 2010.

13. Sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu za obavljanje dužnosti paroha u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2010., je li tuženik u obvezi platiti tužitelju naknadu i u kojem iznosu.

14. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je odredbom članka 4. Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa (Narodne novine broj 196/2003 od 15. prosinca 2003.) propisano da Srpska pravoslavna crkva odnosno njezina nadležna tijela obavlja ju sve vlastite vjerske izbore, imenovanja i dodjelu službi prema odredbama svojih propisa te da su izbor i imenovanje, premještaj i smjena episkopa u isključivoj nadležnosti Svetog arhijerejskog sabora.

- da prema članku 23. Ugovora o pitanjima od zajedničkih interesa sklopljenog između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve 20. prosinca 2002. postoji obveza Republike Hrvatske da mjesečno Srpskoj pravoslavnoj crkvi iz državnog proračuna daje određeni novčani iznos koji se određuje ovisno o broju parohija u visini dvije bruto osnovice plaća javnih i državnih službenika i namještenika. Člankom 3. istog Ugovora propisano je i da se taj iznos plaća za više namjena i potreba Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a da je jedna od njih i za troškove uzdržavanje duhovnika i drugih vjerskih službenika

- da je pravni položaj vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj uređen odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine broj 83/02), u koje spada i Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, a koja je upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Odredbom čl. 18. tog Zakona uređena su socijalna prava, uz ostalo i vjerskih službenika. Odredbom st. 2. tog članka propisano je da radi obavljanja vjerskih poslova vjerska zajednica može stupiti u pravne odnose i sklopiti ugovor o radu s vjerskim službenicima i namještenicima. Vjerski službenici i namještenici s kojima je vjerska zajednica sklopila ugovor o radu ostvaruju pravo iz radnog odnosa i po osnovi rada jednako kao i drugi zaposlenici. ,

- da je čl. 267. Ustava Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine propisano: „dok se ne osiguraju materijalna sredstva za izdržavanje tela i organa Srpske pravoslavne crkve, u smislu čl. 90 ovog Ustava, parosi, đakoni i crkvenoopštinski službenici plaćaju se na teret crkvenoopštinske kase, odnosno parohije, dok doprinose za penziono osiguranje između ostalog i sveštenika plaćaju u smislu zakonskih uredaba ona tela koja ih izdržavaju. Prinadležnosti službenika crkvenih nadleštava imaju biti jednoobrazna, a visinu njihovu određuje Sveti arhijerejski sinod u sporazumu s Patrijaršijskim upravnim odborom.“,

- da je člankom. 6. Ustava Srpske pravoslavne crkve propisano da Srpska pravoslavna crkva upravlja crkvenom imovinom, crkvenim fondovima i zakladama u granicama ovog Ustava i državnih zakona,

- da je Republika Hrvatska od 2003. uplaćivala na godišnjem nivou Episkopskom savjetu određeni novčani iznos koji se dijelio na sve Eparhije u Republici Hrvatskoj,

- da iz iskaza svjedoka EŠ proizlazi da on sada obavlja one poslove koje je ranije obavljao tužitelj i da je za isto dobivao plaću, a od 2010. godine da istu dobiva putem žiro računa u banci,

- da su prije 2010. oni svećenici na terenu iz tzv. ugroženih parohija dobivali pomoć u Zagrebu, pa su svaki mjesec odlazili po tu pomoć kao honorar ili pomoć u Zagreb, a svjedok EŠ je primao taj honorar ili pomoć u iznosu od 5.500,00 kn, kao i drugi svećenici,

- da iz rješenja Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Bjelovaru od 10. svibnja 2024. proizlazi da je tužitelju s danom 31. prosinca 2010. prestalo svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja radi prestanka obavljanja samostalne djelatnosti u svojstvu protonamjesnika i obavljanja parohijske dužnosti u [adresa] te da je isti bio osiguran temeljem obavljanja samostalne djelatnosti iz čl. 14. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju u svojstvu protonamjesnika i paroha u [adresa] i to u razdobljima od 15. prosinca 1975. do 8. listopada 1991. i od 13. listopada 1997. do 31. prosinca 2010. godine čime se smatra da je isti bio samostalni obveznik plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje,

- da iz dopisa tuženika tužitelju od 25. svibnja 2012. godine proizlazi da je tuženik 25. svibnja 2012. s osnova dugovanja za mirovinsko osiguranje za tužitelja za razdoblje od 2003. do 2010. uplatio iznos od 52.290,13 kuna.

15. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, budući je sud prvog stupnja na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

16. Kako tuženik u žalbi samo preocjenjuje izvedene dokaze, te ocjeni prvostupanjskog suda suprotstavlja samo vlastitu ocjenu, a koja je bez realne podloge u rezultatima postupka, ne mogu se prihvatiti žalbeni prigovori nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

17. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je tužitelj, iako između stranaka nije sklopljen ugovor o radu, bio zaposlenik tuženika, odnosno da je u njegovo ime i za njegov račun obavljao poslove paroha kao što su pogrebi, krštenja, vjenčanja i sl. i to za dvije parohije, sve sukladno odredbama Ustava Srpske pravoslavne crkve, a da mu tuženik za isto nije isplaćivao plaću, novčanu naknadu, pomoć, niti uzdržavanje, iako je sukladno Ugovoru s Republikom Hrvatskom između ostalog tuženik i za to dobivao iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema bruto osnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnoženim sa brojem parohija, dakle i za parohiju gdje je bio postavljen tužitelj.

18. Kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba obavljao određene poslove za tuženika prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je između stranka postojao radni odnos u smislu odredbe članka 8. Zakona o radu (Narodne novine broj: 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR/09) kojom je propisano ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

19. U konkretnom slučaju tuženik je Odlukom Mitropolita Zagrebačko -ljubljanskog postavljen za paroha. Ovlaštenje Mitropolita za postavljanje paroha proizlazi iz članka 108. Ustava Srpske pravoslavne crkve, dok su člankom 176 Ustava Srpske pravoslavne crkve propisane dužnosti paroha.

20. Kako je tužitelj u utuženom razdoblju uredno izvršavao svoje obveze paroha sukladno onome što je propisano Ustavom Srpske pravoslavne crkve, ima pravo i na plaću u bruto iznosu u smislu odredbe članka 84. st. 4. ZR.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena isplata plaće u bruto iznosu, te u dijelu kojim navodi da izreka presude nije razumljiva jer je tužitelju dosuđen bruto iznos sa zateznom katom, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu. U smislu odredbe članak 84. st. 4. ZR tužitelj ima plaću u bruto iznosu, dok se u smislu odredbe članka 433.a ZPP novčane tražbine po osnovi radnog odnosa utvrđuju u bruto iznosu. Porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju. Naime, odredbom članka 24. stavak 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak propisano je da predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka ili plaće odnosno mirovine ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Odredbama članka 24. stavak 4. i 5. Zakona o porezu na dohodak i članka 23. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, br. 10/17, 128/17, 106/18, 1/19, 80/19, 1/20, 74/20, 138/20, 1/21- dalje: Pravilnik) propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava kumulativno, pri svakoj isplati u tijeku jednoga kalendarskog mjeseca iz članka 21. toga Zakona i članka 18., 19. i 21. toga Pravilnika, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitaka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja, te umanjenog za osobni odbitak. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. S obzirom na navedeno, neosnovani su suprotni žalbeni navodi tuženika.

22. Prvostupanjski sud je pravilno na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrdio da visina naknade tužitelja za obavljanje dužnosti parohije u razdoblju od siječnja 2009. do kraja 2010. godine određena na temelju tuženikovih uplata doprinosa mirovinskog osiguranja iznosi ukupno 8.675,04 EUR bruto.

23. Žalbeni navodi tuženika kojima pobija prvostupanjsku presudu jer sud nije ocijenio sve varijante nalaza i mišljenja financijskog vještaka su neosnovani. Vještak je izradio nalaz i mišljenje u više varijanti, sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu, međutim prvostupanjski sud je pravilno prihvatio varijantu nalaza i mišljenja kojim je visina utvrđena uzimajući u obzir iznose koje je tuženik uplatio na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje tužitelja. Kako na računski dio nalaza i mišljenja nije bilo primjedbi pravilno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan.

24. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je tužitelja, sukladno ovlaštenju koje mu daje Ustav Srpske pravoslavne crkve, svojom Odlukom postavio Mitropolit.

25. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare, koji tuženik ponovno ističe u žalbi. U konkretnom slučaju je sporno je li tuženik plaćanjem doprinosa za tužitelja s osnova mirovinskog osiguranja dana 25. svibnja 2012., za razdoblje od 2003. do 2010. godine u iznosu od 52.290,13 kuna priznao dug i i s osnova utužene naknade plaće.

26. Odredbom čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05 41/08 – dalje ZOO), propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug. Stavkom 2. istog članka propisano je da se dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

27. Smisao citirane odredbe je da zakon ne traži od vjerovnika da postupi pred nadležnim tijelom (čl. 241. ZOO) da bi došlo do prekida zastare, ako se vjerovnik na temelju dužnikova ponašanja mogao nadati da će dužnik ispuniti svoj dug, nego i u tom slučaju dolazi do prekida zastare. Do prekida zastare dakle dolazi na osnovi stvaranja vjerovnikova povjerenja da će mu dug biti ispunjen. Da bi nastalo takvo povjerenje, nije potrebno da dužnik očituje svoju volju da će ispuniti dug usprkos prigovoru zastare. Vjerovnikovo povjerenje može nastati već na temelju okolnosti da je dužnik izjavio da zna da dug postoji. “Priznanje duga” treba, prema tome, shvatiti u doslovnom značenju – kao izjavu znanja o postojanju duga. Pod očitovanjem znanja o postojanju duga misli se na očitovanje dužnikove svijesti da određeni dug postoji. Riječ je, dakle, o dužnikovu subjektivnom stanju, koje se utvrđuje na objektivno provjerljiv način. Dužnikova svijest o postojanju duga može se očitovati na različite načine. Iz čl. 240. ZOO proizlazi da se dug može priznati i u obliku izjave i u obliku konkludentnih radnji koje podrazumijevaju da dužnik zna za postojanje duga.

28. Iz definicije priznanja duga proizlazi da se očitovanje svijesti o postojanju duga mora odnositi na konkretan dug (čl. 240. st. 1. ZOO). Postavlja se pitanje koliko detaljno takav dug mora biti naznačen u priznanju da bi ono proizvodilo učinke. Odredba članka 269. st. 2. ZOO dopušta da činidba kao objekt ugovorne obveze bude ili određena ili odrediva. Iako priznanje duga nije činidba, čl. 269. st. 2. ZOO trebalo bi shvatiti kao odraz općeg načela prema kojem neko ponašanje može biti pravno relevantno samo ako se može utvrditi njegov sadržaj. Dakle, dok god se na osnovi priznanja može s visokim stupnjem sigurnosti odrediti koji je dug dužnik imao na umu, ne postoji razlog tražiti dodatne pretpostavke. Dovoljno je da dužnik naznači pravnu osnovu duga koji priznaje jer se na temelju toga objektivno može odrediti i njegova visina. Takav stav zauzeli su i jedan dio sudske prakse ( VSRH Rev 1454/1992-2 od 26. studenog 1992.; VTS Pž 7791/04-4 od 27. prosinca 2007.; VTS Pž 6608/03-3 od 5. travnja 2005.; VTS Pž 705/05-3 od 28. veljače 2006. i VTS Pž 7766/04-3 od 10. listopada 2007., Ustavni sud u svojoj odluci U-III/5615/2008. od 14. listopada 2010.) te većina pravne teorije (77 E, op. cit. u bilj. 19, str. 107; H, op. cit. u bilj. 10, str. 1341; O, op. cit. u bilj. 45, str. 1153; G, op. cit. u bilj. 28, str. 935. Z I, op. cit. u bilj. 5, str. 26.). Time dužnik nije doveden u neopravdano nepovoljan položaj jer priznanje osnove nekog duga ne sprječava dužnika da kasnije osporava njegovu visinu. Ako dužnik nije namjeravao dovesti do prekida zastare u punoj visini, trebao je svoje priznanje ograničiti u trenutku kada ga je davao. Odredivost duga osobito je važna u slučaju djelomičnog ispunjenja koje se ponajprije javlja kod novčanih obveza. Ako dužnik ispuni samo dio duga, postavlja se pitanje priznaje li time i ostatak duga koji nije ispunio. (tako i dr. sc. HŠ, Priznanje duga koje dovodi do prekida zastare).

29. Iz odredbi čl. 84. st. 4. ZR i čl. 433.a ZPP proizlazi da je radnik ne samo ovlašten, nego i dužan utužiti plaću u bruto iznosu, osim u slučaju kada su plaćeni porez, prirez i doprinosi, kada radnik može utužiti i neto iznos, ali je dužan izrijekom navesti da zahtijeva neto iznos.

30. Bruto plaća radnika predstavlja imovinu radnika, a ona se sastoji od iznosa koji se isplaćuje radniku i od iznosa koji se ne isplaćuje radniku, već se iznosi doprinosa iz osnovice po osnovi doprinosa za mirovinsko osiguranje plaćaju u državni proračun, porez na dohodak dijeli se između države, općine, grada i županije, prirez porezu na dohodak pripada općini ili gradu, dok se na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda plaćaju doprinosi za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje, time da su sredstva na tom računu osobna imovina radnika. Temeljna obveza poslodavca i pravo radnika iz radnog odnosa je radniku za obavljeni posao isplatiti plaću koja se ugovara (određuje) u bruto iznosu. Čak i ako je ugovorena neto plaća, poslodavac radniku duguje bruto plaću koja se sastoji od ugovorene neto plaće uvećane za obvezna javna davanja iz plaće. Dakle, osim neto plaće i doprinosa za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda (tako i VSRH u odluci Revr- 983/2014-3 od 15. ožujka 2017).

31. Imajući u vidu naprijed iznijeto, obveza plaćanja mirovinskih doprinosa uvijek je zakonski vezana (akcesorna) uz samu isplatu plaće.

32. Stoga, prema pranom shvaćanju ovoga suda, kada je tuženik u konkretnom slučaju uplatio za tužitelja s osnova mirovinskog osiguranja iznos od 52.290,13 kuna za razdoblje od 2003. do 2010., koja obveza je akcesorna u odnosu na plaću, navedenom uplatom može se odrediti da se plaća dug s osnova plaće za prijeporno razdoblje.

33. Kako je uplatom od 25. svibnja 2012. tuženik priznao osnovu duga, trogodišnji zastarni rok propisan čl. 135. ZOR/09, počeo je teći ispočetka 25. svibnja. 2012., te je tužba od 15. siječnja.2014. godine, podnesena prije isteka zastarnog roka.

34. Stoga, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika protiv pobijanih dijelova presude pod točkama I., III. i V. izreke izreke odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

35. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

36. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije usp io sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

37. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić