Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-115/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Gordane Držaić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Žiger, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vidović&Vidović u Varaždinu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-1033/2019-50 od 24. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-1033/2019-50 od 24. listopada 2023. pod stavkom I. izreke, pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. naloženo naknaditi tužiteljici VK trošak parničnog postupka u iznosu od 3.732,47 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate, te pod stavkom IV. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P- 1033/2019-50 od 24. listopada 2023. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. naloženo naknaditi tužiteljici VK trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 343,67 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice VK za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 343,67 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-1033/2019-50 od 24. listopada 2023. pod stavkom I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 4.714,92 EUR/35.524,56 kuna[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.076,14 EUR/30.711,68 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate. Stavkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice preko iznosa dosuđenog pod stavkom II. izreke presude u iznosu od 132,16 EUR do ukupno zatraženog iznosa od 4.847,08 EUR, kao neosnovan. Stavkom IV. izreke odbijen je prigovor prijeboja tuženika kao neosnovan. Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-1033/2019-50 od 24. listopada 2023. utvrđeno je da je povučen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 978,79 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj: P-1033/2019-50 od 24. listopada 2023. pod stavcima I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 405,86 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 4. studenog 2022. (list 356-357 spisa), radi isplate preplaćenih iznosa po Ugovoru o potrošačkom [broj kredita] od 24. kolovoza 2004. uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 35.524,56 kuna/4.714,92 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanih dijelova presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima isti ukazuje na navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, valja reći da su isti neosnovani, s obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, slijedom čega nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a.

8. Što se tiče počinjenja relativno bitnih povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, vezano uz navode žalbe da prvostupanjski sud nije odlučio o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava EU, radi se o pravnom pitanju o kojem je već formirana sudska praksa, pa nije bilo potrebno podnositi zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava EU.

9. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika kojima opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP -a - situaciju da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP-a, s time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a, valja reći da su isti ocijenjeni kao neosnovani.

10. Naime, razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku niti bliske osobe nemaju kredit u CHF, a niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost pri čemu navedeno tuženik nije niti tvrdio već je predlagao da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe sukladno navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

11. Prvostupanjski sud je u predmetnom postupku utvrdio sljedeće:

- da su stranke 24. kolovoza 2004. zaključile Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor o kreditu), s time da se radilo o stambenom kreditu za kupnju nekretnine,

- da se navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.484,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je u čl. 8. Ugovora o kreditu navedeno da redovna kamata iznosi 5,490% godišnje, s time da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je rok otplate kredita 144 mjeseca (čl. 7.), a da se isti isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu , s time da je iznos anuiteta 365,47 CHF,

- da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit 26. listopada 2012.,

- da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik zaključivao ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine , broj: 96/03., dalje: ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine , broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97.,

- da prema odredbi iz čl. 502.c ZPP-a te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14), navedena utvrđenja vežu sud, tim više što se tužiteljica poziva na ta utvrđenja,

- da tuženik predloženim dokazima nije dokazao, a niti dokazivao da je Ugovor o kreditu sastavljen zajedničkim pregovaranjem, već je iz samog Ugovora o kreditu vidljivo da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog Ugovora i praktično da se radi o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nisu bile posebno pojašnjene odredbe i razlozi zbog kojih bi dolazilo do promjene tečaja odnosno kamatne stope,

- da je tužiteljica potrošač i da se na nju odnose odredbe zakona o zaštiti potrošača,

- da iz iskaza svjedokinje IK, službenice tuženika, proizlazi da svjedokinja s kojom je tužiteljica i pregovarala za predmetni kredit, nije niti mogla dati tužiteljici sve informacije što se tiče promjenjivosti kamatne stope, o čemu je donosila odluku uprava tuženika, a isto tako joj nije navela niti razloge eventualne promjene tečaja, dakle, tužiteljica je bila upoznata s eventualnom promjenom anuiteta zbog kamate ili tečaja, ali ne i sa razlozima zbog kojih bi dolazilo do takvih promjena, odnosno o čemu ovise te promjene,

- da su odredbe Ugovora o kreditu kojeg je zaključila tužiteljica s tuženikom, a koje se odnose kako na promjenjivost kamatne stope tako i na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac,

- da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa te dopunskog očitovanja vještakinje proizlazi da stvarna preplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznosi 35.524,56 kuna/4.714,92 EUR,

- da je vještakinja vezano za konkretan iznos uzela u obzir da u preplatu ne ulazi iznos koji je uplaćen na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i dugovanje tužiteljice na ime kamate zbog kasnije uplaćenih anuiteta,

- da je vještakinja uzela u obzir da je tužiteljica prilikom otplate kredita počela sa preplatom tog kredita tek u srpnju 2011., i da upravo od tog datuma i traži povrat preplaćenog iznosa kredita,

- da je prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik u svom odgovoru na tužbu i koji se odnosi na razliku anuiteta koja je trebala biti od 2005. do zaključno srpnja 2009. neosnovan jer je tužiteljica u tom razdoblju plaćala anuitet po visini koja je naznačena u samom Ugovoru o kreditu, iako je u tom razdoblju trebao biti niži zbog nižeg tečaja CHF,

- da je sam tuženik to priznao kada je tužiteljici vratio iznos od 4.200,00 kuna (557,44 EUR) u srpnju 2008. na ime tako plaćenih viših anuiteta u predmetnom razdoblju ,

- da vještakinja nije niti utvrdila da bi tužiteljica u tom razdoblju imala preplatu po ništetnim odredbama već naprotiv, da je ustvari tužiteljica u tom razdoblju bila u obvezi plaćati zateznu kamatu zbog kasnijeg plaćanja anuiteta, a kako to proizlazi iz tabele sa listova 201-202 spisa,

- da je ta dužna kamata uzeta u obzir prilikom konačnog izračuna stvarne preplate, a što znači da je sama vještakinja već napravila prijeboj kod izračuna stvarne preplate tužiteljice u otplati kredita po Ugovoru o kreditu,

- da je stoga neosnovan i prigovor prijeboja koji se odnosi na eventualno više plaćenu kamatu za razdoblje od 2. lipnja 2011. do listopada 2012.,

- da je neosnovan i prigovor zastare jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, što u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu znači 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., a predmetna tužba podnesena je 12. lipnja 2019., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

12. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik dužan tužiteljici vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba, konkretno iznos od 4.714,92 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate , sve sukladno odredbama iz čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. u svezi čl. 29. st. 2. ZOO -a.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

14. Nije osnovano žalbeno osporavanje pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda da tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP -a, u svezi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama u predmetnom, unaprijed sastavljenom, standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Kao što je navedeno, prvostupanjski sud je, postupajući u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a koje ne, i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije ocijenio sve ponuđene dokaze od strane tuženika radi utvrđenja okolnosti koje bi po njemu ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Stoga u žalbi tuženik neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti iz kojeg razloga nije uzeo u obzir navode tuženika o informiranosti tužiteljice, kad su neposredno provedeni svi predloženi dokazi u svrhu dokazivanja odlučnih činjenica o informiranosti tužiteljice, kao i mogućnosti pregovaranja sa tuženikom o spornim ugovornim odredbama, i to saslušanjem tužiteljice kao stranke, i svjedokinje IK, zaposlenice tuženika koja je u svom iskazu navela da se ne sjeća da li su u letcima koji su bili prezentirani tužiteljici bili navedeni i rizici uzimanja kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, a ne sjeća se niti je li ona osobno to pojašnjivala tužiteljici. S druge strane, pisani iskaz gđe AK, voditeljice Službe za upravljanje ciljanim proizvodima tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, pravilno nije cijenjen kao valjano izvedeni dokaz jer sud dokaz saslušanjem svjedoka izvodi neposredno na raspravi ili zamolbenim putem. Stoga se u ovoj konkretnoj parnici ne može zaključiti da su vezano uz ugovor koji je predmet spora postojale specifične okolnosti zbog kojih se ne bi mogla primijeniti presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12. od 4. srpnja 2013. kojom je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP-a.

16. Odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. al ineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO-a, bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope , a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u kojima isti navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja i zašto bi bila relevantna za presudu koja se ne odnosi na naknadu štete. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a spornim ugovornim odredbama tuženik je uskratio punu obaviještenost i onemogućio utjecaj druge ugovorne strane, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO -a. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj ica imala utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi, a upravo tim odredbama tužitelj ici je nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

19. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelj icu o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih informacija bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju kojih se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, isključivo ovisne o odluci o kamatnim stopama banke i stoga nepoštene.

21. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu sav jesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

23. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

24. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

25. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

26. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi iz čl. 12. ZOO-a kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu, čime je narušio ugovornu ravnotežu.

27. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03, i u svezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO-a.

28. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila i tužiteljica, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

29. Tužiteljica se osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazala da je njezin slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja ugovora o kreditu s kamatnom stopom koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju, i da se radi o Ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF, prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog Ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazala i svoje svojstvo potrošača.

30. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika kao i odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP-a, prvostupanjski je sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio odlučnu činjenicu da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužiteljica osnovano pozvala u tužbi i tijekom postupka.

31. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i da nije osnovan tuženikov prigovor prijeboja. Naime, kako manje plaćeni anuiteti proizlaze zbog negativne tečajne razlike CHF, a plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, tako ne postoji ni obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jer tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Ovdje valja istaknuti i da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prijeboj svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta za razdoblje od 2. travnja 2005. do 2. srpnja 2009., no tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu postavila za razdoblje od srpnja 2011. do listopada 2012. Slijedom navedenog neosnovan je žalbeni navod o osnovanosti istaknutog prigovora prijeboja jer za navedeno razdoblje tužbeni zahtjev nije niti postavljen. S tim u vezi, a što se tiče žalbenih navoda tuženika o vraćanju iznosa od 4.200,00 kuna (557,44 EUR) u srpnju 2008. na ime više plaćenih anuiteta u predmetnom razdoblju, valja istaknuti da financijska vještakinja nije utvrdila da bi tužiteljica u tom razdoblju imala preplatu po ništetnim odredbama već naprotiv, da je ustvari tužiteljica u tom razdoblju bila u obvezi plaćati zateznu kamatu zbog kasnijeg plaćanja anuiteta, koja dužna kamata je uzeta u obzir prilikom konačnog izračuna stvarne preplate, dakle sama vještakinja je već napravila prijeboj kod izračuna stvarne preplate tužiteljice, te je stoga neosnovan i prigovor prijeboja koji se odnosi na eventualno više plaćenu kamatu za razdoblje od 2. lipnja 2011. do listopada 2012., kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Stoga se žalbeni navodi tuženika glede istaknutog prigovora ne mogu prihvatiti kao osnovani niti po navedenoj osnovi.

32. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke prvostupanjskog suda kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjska odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 . siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2), iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

33. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž - 7129/2013 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba s predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 12. lipnja 2019. nije u zastari jer petogodišnji zastarni rok nastupa kasnije, konkretno 13. lipnja 2019. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

34. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbama iz čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

35. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO-a).

36. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

37. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je prvostupanjski sud dosudio tijek zatezne kamate od dana izvršenih uplata, sukladno nalazu i mišljenju financijske vještakinje.

38. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 2. ZOO-a, kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos od 4.714,92 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, na pravilnost koje odluke ne utječe žalbeno pozivanje na ranije pravno shvaćanje o savjesnosti stjecatelja u ugovoru o zajmu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004.

39. Nadalje, tužiteljici je pravilno dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 3.732,47 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate, i to za sastav tužbe od 12. lipnja 2019., sastav obrazloženih podnesaka od 7. listopada 2022., 15. ožujka 2022. i 4. studenog 2022., sastav ostalog podneska od 7. travnja 2022., zastupanje na ročištima održanima 10. prosinca 2020., 6. travnja 2022., 16. svibnja 2022., 8. studenog 2022., 17. siječnja 2023., 17. veljače 2023., 3. travnja 2023., 19. svibnja 2023. i 19. rujna 2023., trošak sudske pristojbe na tužbu, i trošak vještačenja, sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 3., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. , 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22. i 33/23., dalje: ZPDV), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 ., dalje: ZSP), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

40. Međutim, osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 14. ožujka 2023. kojim podneskom je tužbeni zahtjev iskazan i u valuti EUR. Navedeni podnesak tuž iteljici je priznat u iznosu od 248,75 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate, prema Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife, čl. 38. st. 1. ZPDV-a, čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a. No, prema stavu ovog drugostupanjskog suda navedeni podnesak ne predstavlja obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, niti je riječ o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a potreban za vođenje parnice, a sve s obzirom da tužiteljica nije dužna iskazati tužbeni zahtjev i u valuti EUR, već je to dužnost tijela javne vlasti, odnosno samog suda, a prema odredbi čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22. i 88/22).

41. Također, osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je tužiteljici dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 94,92 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate. Naime, odredbom iz čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23., dalje: ZIZS), koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., izmijenjen je čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Kako je u ovom postupku pobijana presuda donesena dana 24. listopada 2023., prvostupanjski sud je neosnovano tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe na presudu, dok tužiteljica, suprotno žalbenim navodima tuženika, ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu, s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., dakle prije stupanja na snagu ZIZS-a.

42. Prema tome, tužiteljica ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.732,47 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate, dok ista nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 343,67 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2023. pa do isplate.

43. Stoga je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod stavkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

44. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je isti sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok u pogledu glavnog potraživanja nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža