Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4154/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Josip Vukadin, Vesna Grčević Vukadin i Hrvoje Vukadin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukadin i Partneri j.t.d., Zagreb, Biskupa Aljufa 7 A, protiv tužene Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici Zlatko Knezović, Marijana Zvizdić, Ivana Brekalo Knezović, Julijan Nikola Ninčević, Marijo Mihaljević i Ivana Šimić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10202/2021-29 od 16. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10202/2021-29 od 16. srpnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom, pod točkom I. izreke sud prvog stupnja utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o [broj kredita] od 30. lipnja 2011. koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, dok se pod točkom II. nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.984,12 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, a pod točkom III. izreke nalaže tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1.654,93 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja 16. srpnja 2024. do isplate.
2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje . Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om i troškovima sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 466,48 eura.
3. Žalba tuženice je osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
5. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa (da se u ovom konkretnom slučaju na pravni odnos stranaka i zatraženu potrošačku zaštitu tužiteljice, imaju izravno primijeniti utvrđenja iz odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača), činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa se, za sada, ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.
6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen podneskom od 24. siječnja 2024. (u skladu s nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.), za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o [broj kredita] od 30. lipnja 2011. koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji (kako to proizlazi iz tužbe i kasnijih navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka), da je predmetnim Ugovorom tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.600,00 CHF, za koju odredbu tužiteljica tvrdi da je nepoštena i ništetna, protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, tvrdeći i to da se radi o odredbi za koju je sve naprijed navedeno i pravomoćno utvrđeno presudom donesenom u kolektivnom sporu po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 i potom revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., slijedom čega traži navedenu odredbu utvrditi ništetnom, posljedično čemu traži isplatu iznosa od 3.984,12 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, s osnova takve ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
7. Prvostupanjski sud je pozivom na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, rukovodeći se time da je u konkretnom predmetu vezan pravnim shvaćanjem izraženim u presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interespa potrošača (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredba kojom se glavnica i vraćanje kredita vežu uz valutnu klauzulu CHF), cijeneći da je ništetnost navedene ugovorne odredbe ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača ( a da tuženica tijekom ovog postupka nije niti tvrdila da je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene odredbe te da se o njoj pregovaralo), posljedično čemu je odlučio i o pravu tužiteljice na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe ugovora (u skladu s rezultatima izvedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja), cijeneći da se radi o restitucijskom zahtjevu kao posljedici ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
8. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud je otklonio i prigovor zastare, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020 zauzeto na sjednici od 30. siječnja 2020. (da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO-a (čl. 104.st.1. ZOO791) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pozivajući se na to da je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, svojom odlukom od 14. lipnja 2018., pa cijeni da se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče od tog datuma, jer je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pa kako je tužba je u ovom predmetu podnesena 17. prosinca 2021., da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225 ZOO-a.
9. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost ugovorne odredbe kojom se glavnica i vraćanje kredita vežu uz valutnu klauzulu CHF te posljedično tome, ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od nje neosnovano naplatila temeljem navedene ugovorne odredbe (za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna), s time da je sporna i osnovanost i visina potraživanja te istaknuti prigovor zastare, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice.
10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi:
- da su parnične stranke 30. lipnja 2011. sklopile Ugovor o kreditu kojim se tuženica (njezina pravna prednica), obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 119.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim zateznim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,
- da je tužiteljica kao fizička osoba sklopila predmetni Ugovor kako bi ostvarila sredsta za zatvaranje ugovora za kupnju stana za stanovanje, dakle u osobne nekomercijalne svrhe,
- da je tužiteljica saslušana kao stranka navela da je predmetni Ugovor zaključila 2011., da se radilo o stambenom kreditu, da je kredit bio namijenjen za kupnju stana i to za vlastito stanovanje, odnosno osobne potrebe, da je 2005. podigla kredit kod prednice tuženice, tada Hypo banke, nakon čega je kredit iz 2011. bio vezan za istu nekretninu tako da se radilo o reprogramu kredita iz 2005., da se sjeća da je upravo kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit, da se u banci nije razgovaralo ni o čemu drugom, već je isključivo bila riječ o iznosu kredita, da se nije razgovaralo niti o valutnoj klauzuli, da je Ugovor sadržajno pripremila banka, da joj nitko u banci nije tumačio pojedine odredbe ugovora, da je kredit sa reprogramom podigla iz razloga što su rate kredita bile velike i nije ih mogla otplaćivati, da je u vrijeme zaključenja ugovora (uvjetno rečeno), znala što znači pojam tečaj i valutna klauzula, da je znala da se kredit veže uz tečaj, dok je valutnu klauzulu tumačila kao postotak od kamata koje mora platiti, da vjeruje da je mogla odabrati kredit u drugoj valuti, pod drugim uvjetima, da u banci nije bilo razgovora o nikakvim parametrima koji utječu na kamatu i valutu, već joj je kao najpovoljniji nuđen upravo ovakav kredit u CHF,
- da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženice (njezine prednice), kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P1401/12 od 4. srpnja 2013., na način da je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica (njezina prednica) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita,
- da je financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o., utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita , iznosi 3.984,12 eura (30.018,40 kuna).
11. Žalbenim navodima, kao i tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj presudi, tuženica prije svega osporava da se na konkretni slučaj može primjenjivati pravo na zaštitu potrošača iz odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, ističući pri tome da je predmetni Ugovor sklopljen 30. lipnja 2011. , a da su presudom iz kolektivnog spora obuhvaćeni ugovori o kreditu sklopljeni u razdoblju do 31. prosinca 2008. te u tom kontekstu na neprovođenje testa transparentnosti i testa poštenosti, sporeći i zaključak suda prvog stupnja na temelju kojega otklanja prigovor zastare, upirući na to kako je pobijana presuda u tom smislu manjkava, nejasna i kontradiktorna, te da ne odgovara činjeničnom stanju.
12. U konkretnom slučaju, kako je to već naprijed obrazloženo, tužiteljica postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je Ugovor o kreditu sklopljen uz valutnu klauzulu, da je zbog navedene ugovorne odredbe tijekom otplate kredita došlo do znatnog povećanja iznosa anuiteta, za koju odredbu tužiteljica tvrdi da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu.
13. S obzirom na sve obrazloženo, imajući u vidu da je predmetni Ugovor sklopljen 30. lipnja 2011., proizlazi da se na navedeni pravni odnos ne može primijeniti presuda donesena u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, kako to pogrešno čini sud prvog stupnja, čemu tuženica žalbenim navodima osnovano prigovara.
14. Naime, kako prvostupanjski sud pobijanom presudom prihvaća i ocjenjuje ništetnim odredbu Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, polazeći isključivo od činjeničnih i pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude iz kolektivnog spora po tužbi Udruge „Potrošač“, osnovano tuženica u okviru žalbenog navoda pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer u konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti koje su bitne za ocjenu ništetnosti sporne odredbe ugovora, s time da nisu provedeni niti test transparentnosti, niti test poštenosti.
15. Sud prvog stupnja, osim što u svojoj odluci navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu utvrđeno da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoš tene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je banka postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03.), točnije protivno čl. 81., 82. i 90. te kasnije protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96 i 97 toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), ni na koji način ne obrazlaže, je li i na koji način ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju uzrokovalo očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, osim što o njezinoj ništetnosti zaključuje, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, na temelju utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za koju presudu pogrešno smatra da je istom vezan, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju tužiteljica ne može pozivati na potrošačku zaštitu iz tih odluka koje se odnose samo na ugovore sklopljene u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. (i to neovisno o tome radi li se o reprogramu ranije sklopljenog Ugovora o kreditu iz 2005.), čemu tuženica žalbenim navodima osnovano prigovara.
16. U tom kontekstu tuženica osnovano upire na nejasnu argumentaciju suda koji o ništetnosti sporne odredbe zaključuje na temelju utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pri čemu konkretne okolnosti koje su bitne za ocjenu ništetnosti sporne odredbe ugovora, niti ne tumači u sklopu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a, kao niti pravnu pozicju ugovornih strana. Pri tome je ipak za nadodati da su nejasni žalbeni navodi kojima tuženica prigovara tome da je sud odbio izvesti sve dokazne prijedloge na okolnost mogućnosti pojedinačnog pregovaranja prije sklapanja predmetnog ugovora, ne navodeći određeno o kojim dokaznim prijedlozima se radi, imajući u vidu i to da je tuženica odustala od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje zaposlenice tuženice, ŠCB, (kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika s ročišta od 27. svibnja 2024., list 625-626 spisa).
17. Utoliko su osnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
18. Ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu čl. 365. st. 1. ZPP -a, kako je prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli pogrešno temeljio (u činjeničnom smislu), na odluci donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pri čemu u tom kontekstu nije provodio test transparentnosti i poštenosti vezano za predmetnu ugovornu odredbu za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg ističe tuženica tvrdnjom kako u konkretnom slučaju nisu utvrđene odlučne činjenice za donošenje odluke o nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, što je predmet ovog postupka, o čemu pak ovisi i ocjena osnovanosti zahtjeva za isplatu te ocjena osnovanosti iznesenog prigovora zastare.
19. Slijedom svega obrazloženog,, valjalo je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a, presudu suda prvog stupnja ukinuti, a posljedično tome ukinuti i odluku o parničnim troškovima (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke) i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.
20. Sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku na adekvatan način raspraviti sporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju te nakon provođenja testa transparentnosti i testa poštenosti, o njezinoj ništetnosti dati jasne i relevantne razloge, nakon čega će, ovisno o tom utvrđenju, odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice primjenom mjerodavnih propisa, o čemu će donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku (kojom će ponovo ocijeniti i prigovor zastare), kojom odlukom će ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.
21. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.
22. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 1. rujna 2026.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
