Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3750/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Mrkić, odvjetnik u Valpovu, Osječka 44, protiv tužene Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-535/2026-10 od 10. srpnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-535/2026-10 od 10. srpnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 6. st.1. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je potvrđen po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz Donjeg Miholjca 24. listopada 2005. pod brojem OU-311/05-1, na iznos od 62.000,00 CHF, u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 (jedanzarezpedeset)% jednokratno, unaprijed.“, dok se pod točkom II. izreke nalaže tuženici da tužiteljici isplati iznos od 587,46 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2005. pa do isplate, a pod točkom III. izreke da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 586,54 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 156,25 eura te troška pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita u konkretnom slučaju te razlozi kojima sud prvog stupnja otklanja prigovore tuženice kojima tuženica pobija pravo tužiteljice na utuženo potraživanje.

5. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi tuženica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se na ocjenu izvedenih dokaza od strane tuženice, odnosno njezino viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se tuženica neosnovano žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice, kao korisnika kredita, usmjeren prema tuženici, kao sljedniku kreditora, na utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te posljedično tome i zahtjev za isplatom iznosa od 587,46 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2005. pa do isplate, za koji iznos tužiteljica tvrdi da ga je neosnovano isplatila tuženici na ime takve ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka između stranaka nije bilo sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i prednica tuženice, kao kreditor-banka, sklopile 19. listopada 2005. predmetni Ugovor o kreditu (sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama), na temelju kojeg je 24. listopada 2005. od tužiteljice osnovom čl. 6. st. 1. Ugovora, naplaćena naknada za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.426,19 kuna, sada 587,46 eura.

9. Temeljem rezultata prvostupanjskog postupka, saslušanjem tužiteljice kao stranke (iz čijeg iskaza proizlazi da je kredit podigla radi adaptacije kuće u kojoj stanuje s obitelji, da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane kreditora, na čiji sadržaj nije mogla utjecati, niti pregovarati o njoj, s time da ju od strane djelatnika banke nitko nije upozoravao, niti pojasnio da će biti naplaćena predmetna naknada, tako da ne zna razlog zbog kojeg je ista naplaćena, odnosno radi kakvih je troškova obrade kreditnog zahtjeva ista naplaćena) te uvidom o predmetni Ugovor o kreditu (iz kojeg je razvidno je da je isti sastavljen od strane banke, prema unificiranom obrascu, uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate), sud prvog stupnja zaključuje da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njoj nije moglo pregovarati jer se radi o odredbi koja je bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom banke.

10. Temeljem izvedenih dokaza, rukovodeći se odredbama čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, cijeneći da se radilo o potrošačkom ugovoru i plaćanju troškova obrade kredita bez definiranja o kakvim se troškovima radi, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, sud prvog stupnja zaključuje da je navedeno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, uz obrazloženje da tužiteljici prije i prilikom sklapanja Ugovora, tuženica nije omogućila aktivno pregovaranje, niti joj je dala potpune obavijesti kojim bi sporna ugovorna odredba tužiteljici bila suštinski razumljiva , a da tuženica suprotno nije dokazala (sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a).

11. Temeljem takvih zaključaka, sud prvog stupnja u skladu s odredbom 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO), kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, obvezuje tuženicu na povrat tužiteljici neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja (25. listopada 2005.), pa do isplate (čl. 29. ZOO-a).

12. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedene odredbe Ugovora o kreditu (o naknadi za obradu kredita) odnosno je li naplatom navedene naknade tuženica povrijedila Zakon na štetu tužiteljice te povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorne odredbe o pravu kreditora na naplatu te naknade i posljedično tome, ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koji joj je naplaćen temeljem navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Tuženica u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba ništetna, odnosno osporava zaključak suda prvog stupnja da je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, s tvrdnjom da sud nije utvrdio postojanje takve neravnoteže, niti da ju je tužiteljica dokazala te da se radilo o jasnoj i određenoj odredbi koju je tužiteljica prihvatila slobodnom voljom, ugovaranje koje naknade je bilo zakonom dopušteno.

14. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. Naime, kako to pravilno ističe i sud prvog stupnja, u čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03 propisivao je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. S obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača (koje svojstvo tuženica žalbenim navodima ne problematizira), pravilno sud prvog stupnja o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključuje na temelju odredaba kojima je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. To stoga, što iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj ica nije mogla utjecati, svakako ne na spornu odredbu, s time da u ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženice, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazala, kako to ispravno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu na suprotni zaključak ne upuću ju niti žalbene tvrdnje tuženice kojima, između ostalog, upire na to da je tužiteljica bila upoznata sa svim pravnim posljedicama spornog pravnog posla, jer navedeno ne proizlazi iz izvedenih dokaza.

18. Rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem je sud prvog stupnja izveo sve po stranka predložene dokaze, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, čime takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, i da je kao takva, protivna odredbama ZZP-a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, slijedom čega je u takvim okolnostima ta odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetna. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je prvostupanjski sud pobijanom odlukom na odgovarajući način otklonio.

19. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo (imajući u vidu da tuženica suprotno nije dokazala), jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj ica, kao potrošač, nije imala utjecaja, jer ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), imajući u vidu i to da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da bi tužiteljici bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa predmetne naknade.

20. Stoga, kako je banka sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

21. Iz navedenog razloga ukazuju se neosnovanima žalbeni navodi tuženice da sud prvog stupnja nije utvrdio postojanje znatne neravnoteže na štetu tužitelj ice kao potrošača te da se radilo o jasnoj i određenoj odredbi, a da tužiteljica suprotno nije dokazala.

22. Naime, interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se sadržajno poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja , svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

23. Cijeneći navedenu odredbu čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom Ugovoru o kreditu, ne navodi koliko točno iznosi ta naknada koju je korisnik kredita u obvezi platiti banci za obradu kredita, kao niti što ona obuhvaća.

24. Pored navedenog, pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor .

25. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

26. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za adaptaciju kuće, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je, rukovodeći se općepoznatom činjenicom, u takvim ugovorima koji su sklapani u istom razdoblju kao i predmetni, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj ica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

27. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz sadržaja spisa, tuženica nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove imala pri obradi kredita (niti da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su određeni), niti je dokazala na što se točno odnosi visina te naknade, tako da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužiteljice nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer iz sadržaja spisa proizlazi da tuženica nije dokazala da se radi o plaćanju naknade koja odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima tuženice.

28. Stoga, kako tuženica nije predložila izvođenje takvih dokaza kojima bi uspjela osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da tužiteljicu prilikom sklapanja kredita nije informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova), dok iz izvedenih dokaza proizlazi da se radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je sastavila banka, na koji tužiteljica, kao korisnik kredita, nije mogla ni na koji način utjecati, to je pravilnom primjenom materijalnog prava, navedena odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom.

29. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice, pozivajući se pri tome i na drugačiju sudsku praksu u predmetima za koje tvrdi da su istovjetni konkretnom, ali isto tako i žalbene tvrdnje tuženice kojima upire na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo.

30. Pri tome, sama okolnost što je pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti, pri čemu iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženica ičim dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala vezano za početnu obradu kredita) i njezinu visinu, imajući u vidu da se radi o troškovima koji su prebačeni na tužiteljicu, a tuženica nije dokazivala, s time da na to ne upire niti žalbenim navodima, da se radilo o troškovima koji su razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, pa je očito da se žalbeni navodi tuženice kojima osporava da je riječ o naknadi koja je od tužiteljice nepošteno naplaćena, ne mogu prihvatiti.

31. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o obradi kredita, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (prednica tuženice) i da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, da nije bila upoznata s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je prednica tuženice bila visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je prednica tuženice bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici, na način da ju je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu, dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

32. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju, pa tako niti žalbeni navodi da tužitelj ica nije prigovarala visini plaćene naknade, već da ju je svojom voljom prihvatila, dok u odnosu na preostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koje je isticala i u prvostupanjskom postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima svoje presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

33. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to je i između stranaka nesporno, tužiteljica je svoju obvezu u cijelosti izvršila plaćanjem ugovorene naknade koja je ovom odlukom utvrđena ništetnom.

34. Stoga, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništave odredbe platila tuženici, pri čemu to što se sud prvog stupnja odlučujući o navedenom pravu tužiteljice pogrešno pozvao na odredbe kasnijeg Zakona o obveznim odnosima iz 2005. ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05), nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je pravilnom primjenom odredbe čl. 104. st. 1., u svezi s čl. 210. i čl. 214. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, trebalo jednako odlučiti, imajući u vidu da je utvrđenjem sporne ugovorne odredbe ništavom tužiteljica stekla subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćenog iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava.

35. Tu je za naglasiti da je u presudi ENV i ENVŽ protiv [obrt] i [obrt], u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

36. Stoga su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da bi iste trebale teći eventualno od podnošenja tužbe, a da tužiteljica nije dokazala da se tuženici ranije obratila sa zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove, kao što su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za potraživanje temeljem ništavog ugovora o zajmu, dok činjenica da tužiteljica nije prigovarala predmetnoj naknadi, s obzirom na sve naprijed obrazloženo, ne utječe na prednji zaključak o nesavjesnosti tuženice.

37. Nadalje, u vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe, ukazuje se na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su - IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud (na kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora), pa imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o predmetnoj naknadi utvrđena pobijanom presudom, suprotno žalbenim navodima tuženice, u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, pa su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na potrebu vremenskog ograničenja tog roka na zakonom propisani zastarni rok, pri čemu iz pobijane presude svakako proizlazi da je sud prvog stupnja prigovor zastare cijenio neosnovanim i u dijelu zahtjeva za isplatom, imajući u vidu da je da je taj prigovor otklanjao u dijelu deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem.

38. U tom kontekstu ukazuju se bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima tuženica upire na povredu svojih ustavnih prava i drugačiju pravnu teoriju u vezi pitanja početka tijeka roka zastare (u pogledu restitucijskog zahtjeva iz ništetnog pravnog posla).

39. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici pravilno obračunao osnovom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23), pri čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano prigovara pravu tužiteljice na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, imajući u vidu da navedeni trošak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), na koji stranka koja je uspjela u parnici, čiji je punomoćnik pristupio na ročište na kojem se presuda objavljuje (kao u konkretnom slučaju), ima pravo na njegovu naknadu u skladu s Tbr. 9. t. 3. Tarife, kao što neosnovano prigovara i tome što pobijanom presudom nije odlučeno o njezinom zahtjevu za naknadu troškova postupka (odnosno što je propušteno njezin zahtjev odbiti), jer je navedeno bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u dijelu kojim je odlučeno o troškovima tužiteljice , koji troškovi su tužiteljici u cijelosti dosuđeni, čime je sasvim jasno da je zahtjev tuženice za naknadu troškova, iz navedenog razloga, u cijelosti neosnovan (čl. 154. ST. 1. ZPP- a).

40. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP- a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

41. Tuženici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana, (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

42. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš