Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3427/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Mladen Klasić, Željko Rožić i Sanela Kontin Miklin, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mladen Klasić, Željko Rožić i Sanela Kontin Miklin, Križevci, Zakmardijeva 18, protiv tužene Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici Damir Metelko, Kruno Knežević, Ivana Bačić Odrljin, Dino Miljak, Ivan Dilber, Ana Bago Martić i Petar Kovačević, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-621/2021-28 od 20. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice VA, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-621/2021-28 od 20. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Odbija se žalba tužene Erste& Steiermärkische Bank d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-621/2021-28 od 20. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II., III., IV., V. i VII. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom VIII. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o [broj kredita] kojeg su stranke sklopile 23. svibnja 2005., dok je pod točkom II. izreke utvrđeno da su ništetne odredbe tog istog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, a pod točkom III. izreke da je ništetna i odredba članka 10. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita 01,500 (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kuna, koja se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici da isplati tužiteljici preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 2.675,28 eura (20.156,62 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom V. izreke odbijen kao neosnovan prigovor radi prebijanja kojim tuženica traži da se utvrdi da postoji njezina tražbina prema tužiteljici s osnove anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj i to u iznosu od 264,17 eura (1.990,48 kuna), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom VI. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži naložiti tuženici da joj isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 108,50 eura (817,30 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama . Pod točkom VII. izreke je naloženo tuženici da tužiteljici isplati iznos od 221,79 eura (1.671,04 kuna) na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2005. do isplate, dok je pod točkom VIII. izreke naloženo tuženici da tužiteljici naknadi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 2.557,56 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 312,50 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura).

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II., III., IV., V. i VII. izreke te u odluci o troškovima postupka pod točkom VIII. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu žalbenog troška u iznosu od 389,01 eura ( za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 250,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 62,50 eura te za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 76,51 eura).

4. Žalba tužiteljice nije osnovana

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju obje žaliteljice u žalbi određeno ukazuje. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženice, kao i razlozi o ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za obradu kreda u konkretnom slučaju, te razlozi koji se odnose na dosuđenje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, kao i odluka vezano za istaknuti prigovor zastare i prigovor radi prebijanja.

7. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima se poziva na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, odnosno ispitati ima, ili je imao sudac ili njemu bliska osoba kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom, neovisno kod tuženice ili kod drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu, u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati (u tom dijelu) zahtjevom za izuzeće u smislu odredbe čl. 73.ZPP-a, s time da tuženica istodobno predlaže i postupanje u skladu s odredbom čl. 72. st. 2. ZPP-a, za odgovoriti je da su navedeni prigovori ocijenjeni neosnovanima.

8. Naime, imajući u vidu konkretnu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženica, ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim, s obzirom na to da u konkretnom slučaju suci koji sudjeluju u ovom drugostupanjskom postupku, niti njima bliske osobe, nemaju kredit u CHF, niti postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost, pri čemu navedeno tuženica nije određeno niti tvrdila, već je predlagala da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a i potom postupe u skladu s navedenim odredbama ukoliko imaju kredit u CHF, dakle, pod uvjetom, pri čemu pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u niti ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

9. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a), valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, s time da u svojoj žalbi stranke navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na njihovu ocjenu izvedenih dokaza, odnosno njihovo viđenje predmetne pravne situacije. Stoga se žaliteljice neosnovano žale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (članak 355. ZPP-a).

10. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 220. st. 1. ZPP-a. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe tuženice, tužiteljica je dokazala sve činjenice u pogledu kojih je teret dokazivanja na njoj.

11. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena) podneskom od 16. siječnja 2024. (list 440-449 spisa), za utvrđenjem da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o [broj kredita] kojeg su stranke sklopile 23. svibnja 2005. (prvi zahtjev), podredno za utvrđenjem da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke i u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita (drugi eventualni zahtjev), te posljedično tome, zahtjev za isplatom iznosa od 2.783,78 eura (20.973,75 kuna), s obzirom na preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i s osnove valutne klauzule, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, za koji iznos, pozivom, između ostalog na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5, tužiteljica tvrdi da ga je preplatila temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatom iznosa od 221,79 eura (1.671,04 kuna), na ime uplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

13. Pri tome je predmet spora i odlučivanje o prigovoru radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a), kojeg je tuženica postavila u odgovoru na tužbu, konačno ga specificirajući (u skladu s rezultatima izvedenog vještačena) podneskom od 14. ožujka 2024. (list 454- 457 spisa), kao razliku anuiteta u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

14. Prvostupanjski sud donio je pobijanu presudu utvrdivši da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ništetne, posljedično čemu je odlučio i o pravu tužiteljice na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, cijeneći da je potraživanje koje se odnosi na povrat neosnovano isplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, u zastari, s time da pobijana odluka (s obzirom na postavljeni prigovor radi prebijanja), sadrži i odluku o odbijanju prigovora radi prebijanja.

15. I u žalbenom stupnju postupka sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita te, posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, status tužiteljice kao potrošača, kao i tijek zateznih kamata na dosuđene iznose, osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja te odluka o prigovoru radi prebijanja.

16. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud (analizom cjelokupne pisane dokumentacije, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i saslušanjem tužiteljice kao stranke), slijedi utvrđenim:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, sklopili 23. svibnja 2005. Ugovor o stambenom kreditu za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora broj 2402006-1031262160/51400607-5102308236, temeljem kojega je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.400,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom u roku od 120 mjeseci,

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženica, kao kreditor, ovim Ugovorom ugovorili redovnu kamatu koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,30 % godišnje, a mijenjat će se u skladu s važećim odlukama banke,

- da je istim Ugovorom ugovoreno da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima, s time da prvi mjesečni anuitet iznosi 251,64 CHF

- da je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao, već da je ugovor unaprijed pripremljen od strane banke,

- da je iz iskaza tužiteljice očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju Ugovora te da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji", s obzirom na to da je ona kao prosječni građanin pristupila sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, da tužiteljica nije imala nikakvih informacija na koji način, po kojim kriterijima i korištenjem kojih parametara će se formirati tečaj CHF, da tužiteljica nije mogla pregovarati o valutnoj klauzuli, da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog Ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, da tužiteljici nije na valjan i razumljiv način bilo objašnjeno da postoji rizik da će tečaj tijekom trajanja otplate kredita rasti, da tužiteljica nije bila upozorena na rizike vezane za eventualni porast tečaja franka, niti joj nije bilo omogućeno da pregovara o visini i obvezi plaćanja predmetnog kredita,

- da je temeljem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji Marineli Vuković dipl. oec. iz Križevaca (koji nalaz i mišljenje vještaka je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, cijeneći da je izrađen nepristrano i objektivno od stručne osobe, po pravilima struke, na temelju vjerodostojne dokumentacije, a da je tuženica na isti iznijela prigovore samo pravne prirode), utvrđeno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, preplatila razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena tečaja valute CHF-a, uzimajući u obzir samo tvz. pozitivne razlike, iznos od 2.675,28 eura (20.156,62 kuna), dok da pretplata anuiteta do koje je došlo zbog jednostrane promijene kamatne stope od strane tuženice iznosi 108,50 eura (817,30 kuna), s time da iz vještačkog nalaza proizlazi postojanje i tvz. negativne razlike zbog promjene tečaja CHF u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita u iznosu od 246,17 eura (1.990,48 kuna), dok da naknada za obradu kredita, koju je tuženica 25. ožujka 2005. obračunala tužiteljici iznosi 221,79 eura (1.671,04 kuna).

17. Polazeći od prednjih utvrđenja, pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, rukovodeći se pri tome pravomoćnom presudom donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojom je odlučeno kako je ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, ugovaranjem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak, prvostupanjski sud pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), cijeni da su predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženice, kao i vezanost iznosa kredita uz valutu CHF, o kojima tužiteljica nije mogla pregovarati i koje su time prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, kao takve ništetne (jer je tuženica jednostrano mijenjala kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane, jer odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nije razumljiva, jer u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica nije znala koji će iznos glavnice kredita izražene u kunama biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule), pri čemu zaključuje i o tome da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo tuženice na naknadu za obradu kredita, također prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (jer da stranke međusobno o navedenoj odredbi nisu posebno pregovarale, niti su tužiteljici objašnjeni parametri i kriteriji na temelju kojih je u konkretnom slučaju određena navedena naknada ).

18. Temeljem navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio konačno specificirani (drugi eventualni) tužbeni zahtjev, utvrdivši ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, s time da je temeljem istih zakonskih odredbi zaključio i o ništetnosti odredbe kojom je ugovoreno pravo tuženice na naknadu za obradu kredita, sukladno odlukama tuženice, posljedično čemu je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, cijeneći da je tužiteljica od dana isplate kredita do dana otplate, zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatila navedene iznose, ocijenio djelomično osnovanim zahtjev za isplatu utuženih iznosa (koji nisu u zastari), isplatom preplaćenih iznosa anuiteta (kao razlike zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala uslijed promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten, kao i isplatom utvrđenog iznosa plaćene naknade za obradu kredita), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s čl. 29. ZOO-a, dok je prvi zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti, odbio.

19. Zatezne kamate na svaki pojedini iznos prvostupanjski sud dosuđuje od dana dospijeća - uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pa do isplate, te od uplate naknade za obradu kredita pa do isplate (čl. 1115. ZOO-a).

20. Temeljem svega navedenog, prvostupanjski sud djelomično otklanja i prigovor zastare, s obrazloženjem da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pozivajući se i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su -IV- 47/2020-2) te činjenicu da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 14. srpnja 2021., cijeneći da zastarom nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja se odnose na preplaćene iznose po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, dok u odnosu na zahtjev koji se odnosi na isplatu potraživanja razlike po osnovi ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, cijeni osnovanim prigovor zastare i u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbija.

21. Po prigovoru tuženice radi prebijanja, pod točkom V. izreke pobijane presude, sud prvog stupnja odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja kojim tuženica traži da se utvrdi da postoji njezina tražbina prema tužiteljici s osnove anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj u iznosu od 264,17 eura / 1.990,48 kuna).

22. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima stranaka, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

23. Prije svega, neosnovano tuženica prigovara statusu tužiteljice kao potrošača, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica kredit sklopila u poslovne svrhe, niti je to tuženica dokazivala, s time da nije učinila niti vjerojatnim da bi tužiteljica sredstva iz kredita koristila u bilo koju komercijalnu, tj. poslovnu, obrtničku i sličnu svrhu, dok iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu te iz iskaza tužiteljice, evidentno proizlazi da se radilo o potrošačkom ugovoru.

24. Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz stanja spisa proizlazi da tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom prvostupanjskog postupka, tužiteljici nije osporavala status potrošača, niti je na okolnost navedenog prigovora (da tužiteljica nema svojstvo potrošača i da kao takva ne uživa pravnu zaštitu prema utvrđenjima iz postupka u sporu kolektivne zaštite potrošača), nije predlagala izvođenje konkretnih dokaza, dok iz izvedenih dokaza ne proizlazi zaključak da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila sa svrhom koja bi bila namijenjena nekom njezinom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj, obrtničkoj, profesionalnoj djelatnosti, već iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su tužiteljici, kao fizičkoj osobi, sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, namjenski odobrena za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora (kao stambeni kredit građana).

25. Treba naglasiti da obveza suda da ispituje svojstvo tužitelja kao potrošača, kao pretpostavku aktivne legitimacije u ovoj vrsti spora, ne podrazumijeva obvezu suda da sam istražuje i utvrđuje činjenice i pribavlja dokaze na tu okolnost, već da ju obavezno, kroz primjenu materijalnoga prava, ispita na temelju dokaza i činjenica koje su iznesene u postupku. U ovom slučaju iz navoda i dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru koji je tužiteljica sklopila u svojstvu potrošača, dok tuženica, s druge strane, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, nije dokazivala, a time niti dokazala, osnovanost svojih prigovora koje ističe tek sada u žalbi, da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopila u svojstvu potrošača.

26. Utoliko je neosnovano pozivanje tuženice na praksu domaćih sudova za koju tuženica tvrdi da su pravno i činjenično identični predmetu ovoga spora, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj podlozi u odnosu na predmet ovoga spora.

27. Stoga, s obzirom na svojstvo tužiteljice kao potrošača, pravilno je prvostupanjski sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te primjenom tih propisa, pravilno utvrdio pravno odlučne činjenice - da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke te tzv. ulazna naknada, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i da su kao takva nepoštene, pri čemu se u odnosu na odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, pravilno pozvao i na učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, dok to što se u toj situaciji pogrešno pozvao na odredbe sada važećeg ZOO/05, umjesto ispravno na odredbe ranijeg Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91), kao Zakona važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer su i odredbe ZOO/91 navedenu pravnu materiju istovjetno prop isivale kao i sada važeći ZOO, trako da je pravilnom primjenom ZOO/91 o tužbenom zahtjevu valjalo jednako odlučiti.

28. S navedenim u vezi valja ukazati kako je sud prvog stupnja pobijanom presudom, suprotno žalbenim navodima tuženice, proveo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te je svoju ocjenu o nesavjesnosti tuženice utemeljio u bitnom na činjenicama da tužiteljici, kao potrošaču, tuženica nije dala dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja spornog Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da tužiteljicu nije upoznala s rizicima koji za nju proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu, niti ju je informirala o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci tuženice, kao trgovca), niti o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su tužiteljici objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, ali isto tako da tužiteljici nisu bili objašnjeni niti parametri i kriteriji na temelju kojih je u konkretnom slučaju određena naknada za troškove obrade kredita, a da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženice koja je u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima tužiteljice i odrediti neku referentnu vrijednost, koju nije odredila, s time da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tuženica bila ovlaštena jednostrano promijeniti obvezu tužiteljice koja je u odnosu na nju bila u „slabijem“ položaju.

29. Stoga, pravilno se prvostupanjski sud (u odnosu na zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), poziva na učinke presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 23. svibnja 2005.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/2009), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

30. Identične posljedice postoje i u pogledu odluke iz istog spora koja se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP).

31. Stoga je i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena valutne klauzule vezane za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik vezano za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

32. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano u stavku 1. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka bilo propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, čl. 87. st 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena

ugovorna

odredba

ništava.

33. Iz predmetnog Ugovora i izvedenih dokaza, proizlazi da je riječ upravo o ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, svakako ne na sporne odredbe te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku kolektivne zaštite i ovdje spornih ugovornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanosti glavnice uz valutu CHF).

34. S obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju, jasno slijedi, kako to ispravno ocjenjuje i sud prvog stupnja, da je odredbama ZPP-a i ZZP-a propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koje obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

35. Stoga, kako su predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržajno izražene na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je postupanje tuženice prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, i da su kao takve protivne odredbama ZZP- a koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženice, ništetne. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite, a u tom kontekstu i žalbeni navodi tuženice kojima prigovara tome da je sud prvog stupnja propustio navesti zakonske odredbe temeljem kojih odlučuje o ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

36. Suprotno žalbenim navodima tuženice, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbama koje su se odnosile na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Na drugačiju ocjenu ne upućuje niti iskaz saslušane tužiteljice, kojemu tuženica niti u jednom dijelu nije prigovarala.

37. Na žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da se u konkretnom slučaju radilo o razumljivim, jasnim i lako uočljivim odredbama, na koje tužiteljica nije imala primjedbi, valja odgovoriti da za pružanje potrošačke zaštite, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, navedene činjenice same po sebi nisu od odlučnog značaja, ovdje imajući u vidu da je pristup Direktive 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač” kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, pri čemu je Sud EU u presudi V143/13 dao mjerilo „prosječnog potrošača“, određujući ga kao informiranog potrošača, koji na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz pojedine ugovorene odredbe , što u konkretnoj situaciji nije slučaj s tužiteljicom.

38. Kako, dakle, pravomoćna odluka o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, veže sud i u ovom sporu stranaka, neodlučni su za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na nepravilan zaključak suda prvog stupnja o razlozima za utvrđenje ništetnosti, s tvrdnjom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u cijelosti razumljive, da je tuženica o promjeni kamatne stope tužiteljicu pravovremeno obavještavala dostavljajući tužiteljici izmijenjeni otplatni plan na koji tužiteljica nije imala primjedbe te da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je predviđena izričitom zakonskom odredbom čl. 22. ZOO - a.

39. Što se tiče žalbenih navoda tuženice vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu izuzimanja od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude O, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava. Sud EU u svojim odlukama naglašava da je potrebno da nacionalni sud vodi računa u kojim je okolnostima neravnoteža nastala „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri” te da u tu svrhu provjeri može li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, kada na pošten i pravičan način posluje s potrošačem, razumno očekivati da će ovaj prihvatiti takvu ugovornu odredbu prilikom pojedinačnih pregovora.

40. Nadalje, u odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dostavljenu dokumentaciju, valja odgovoriti da iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze dokazanima odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužiteljice s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljicom o tome pojedinačno pregovarala.

41. Utoliko su neodlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude žalbeni navodi kojima tuženica osporava pravilnost zaključka o ništetnosti i upire na zanemarivanje općih akata tuženice, kao i žalbeni navodi kojima tuženica upire na činjenicu da je tužiteljica mogla samostalno odabrati između više predloženih ugovora o kreditu i da joj je bilo objašnjeno plasiranje ugovora, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, kao i pozivanje tuženice na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C- 243/20, s tvrdnjom da iz navedenih presuda suda EU proizlazi da je isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava, jer okolnost što je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ne znači i da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

42. Pravilno je sud prvog stupnja temeljem istih zakonskih odredbi ZZP/03, utvrdio ništetnom i odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada - jednokratna naknada za obradu kredita, pravilno cijeneći da se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, koja odredba je unesena u ugovor (tipski) bez posebnog objašnjenja, na koju odredbu tužiteljica nije imala utjecaja, a koja je bila neodređena, pri čemu je isključivo tuženici bila prepuštena odluka o visini i uvjetima naplate naknade.

43. Naime, iz rezultata provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja, proizlazi da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužiteljica, kao korisnik kredita, obvezala tuženici platiti naknadu za obradu kredita), budući da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice (s time da u ovom postupku, kako je to već prethodno i obrazloženo, ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo te da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o toj odredbi, niti je to tuženica dokazivala), iz čega jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu te da je tužiteljica bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom. To posebice imajući u vidu da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

44. Stoga, kako je tuženica sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu, primjenom naprijed citirane odredbe čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora.

45. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženice da sporni dio predmetnog Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, uz tvrdnju da je sporna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju te da nije bila zabranjena niti jednim propisom.

46. Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženice kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženica žalbenim navodima određeno upire, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženice (kojima upire na to da u konkretnom slučaju nije proveden test poštenosti), kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

47. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), s time da tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako niti sada u žalbi, sama tuženica niti ne tvrdi da je bez predmetne naknade za obradu kredita bilo moguće sklopiti ugovor.

48. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

49. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu u svrhu izgradnje i adaptacije stambenog prostora, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, imajući u vidu i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i ništetne), za zaključiti je da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.).

50. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud propustio utvrditi nužne pretpostavke nepoštenosti sporne odredbe te činjenicu da bi ista uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa i izvedenih dokaza.

51. Slijedom svega obrazloženog, pri tome se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja da ništavost navedenih odredbi povlači za sobom ništavost cijelog ugovora, imajući u vidu da je odredbom čl. 1065. ZOO/91 propisano da je ugovor o kreditu definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a da se korisnik obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tuženica je prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice, tužiteljici, sukladno njezinoj kreditnoj sposobnosti, odobrila i isplatila namjenski kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, tako da je svrha predmetnog ugovora o kreditu bila stjecanje novčanih sredstava za navedenu svrhu, za što se tužiteljica obvezala vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF, uvećano za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva.

52. Naime, za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, s time da i prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO/91, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

53. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210 ZOO/91. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula i naknada za obradu kredita), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo.

54. Dakle, utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužiteljica, kao potrošač, dovedena u poziciju kao da je Ugovor sklopila bez tih ništetnih odredbi, dakle kao da je isti sklopila po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, te bez naknade za obradu kredita. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi, jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužiteljici omogućeno od tuženice po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi (u tom je smislu tužiteljica postavila drugi tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi povišenih kamatnih stopa i razlike u tečaju za određeno razdoblje te vraćanja plaćene naknade za obradu kredita). Identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. koji je u odgovoru na pitanje "Kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te s time u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim", naglasio da se ništetne odredbe ugovora načelno imaju smatrati kao da nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

55. Iz naprijed opisanih razloga, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice kojima prigovara ocjeni suda prvog stupnja o neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti.

56. Radi navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te presuditi kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

57. Nadalje, imajući u vidu naprijed navedene odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91 i čl. 210. ZOO/91, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te naplati jednokratne naknade, utvrđenjem navedenih ugovornih odredbi ništetnima, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

58. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi Ugovora, pravilno prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, zaključuje o pravu tužiteljice potraživati od tuženice onaj iznos koji je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženici.

59. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa.

60. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., na koje se pravilno poziva i sud prvog stupnja, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilnim se, suprotno prigovorima tuženice, ukazuje ocjena suda prvog stupnja kojom otklanja prigovor zastare potraživanja koje se odnosi na valutnu klauzulu. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. srpnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno cijenio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na potraživanje koje se odnosi na isplatu razlike temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene o zastari predmetnog potraživanja, uz tvrdnju da prvostupanjski sud navedenim zaključkom, protivno relevantnim zakonskim odredbama, stvara nova pravna pravila i mijenja dosadašnju sudsku praksu, te da je jedino tužiteljica, a ne treća osoba, mogla prekinuti tijek zastare, neosnovani.

61. U vezi pitanja početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2, koje prihvaća i ovaj sud, rukovodeći se time da je u konkretnom slučaju ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena pobijanom presudom, slijedi da niti u ovom slučaju nije moglo doći do zastare tražbine tužiteljice, pa su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke žalbeni navodi tuženice kojima se u tom kontekstu poziva na odstupanje od ustaljene sudske prakse.

62. Stoga, kako je izvedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora (o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi), preplatila tuženici iznos utvrđen vještačenjem (koji tuženica u računskom smislu žalbenim navodima određeno niti ne spori), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici tako utvrđeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 210. ZOO/91) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

63. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženica ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom, također nisu osnovani iz razloga što je tuženica nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženici da zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose, plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

64. Tu je za naglasiti da je u presudi ABC i VAŽB protiv [obrt] i [obrt], u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora (smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo), dok je drugo pravilo da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, a treće da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ.

65. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima upire na to da tužiteljica nije ovlaštena potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, uz tvrdnju da bi eventualno imala pravo na kamate od pravomoćnosti presude kojom je potrošačima pružena kolektivna zaštita, kao što su neosnovani i žalbeni navodi kojima se tuženica poziva na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano za potraživanje temeljem ništavog ugovora o zajmu.

66. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o istaknutom prigovoru radi prebijanja, detaljno o tome dajući svoje obrazloženje. Naime, rukovodeći se činjenicama na kojima tuženica temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužiteljica nije ništa primila, niti je išta stekla bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njezina obveza na vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je tuženica, kao nesavjesna strana, u skladu s odredbom čl. 104. st. 2. ZOO/91, diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za vraćanje onog što je drugoj strani dala, tako da istaknuti prigovor radi prebijanja, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom čl. 104. st. 2. ZOO/91.

67. Naime, iz činjeničnih navoda u postupku proizlazi da je tuženica tražbinu tj. prigovor radi prebijanja, temeljila na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, pa da u smislu čl. 104. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) je svaka ugovora strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora. Kako u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, tužiteljica nije ništa primila, niti je stekla bez osnove, jer je uplatu primila tuženica, stoga ne postoji obveza tužiteljice na vraćanje nečeg što nije primila, a time niti konkretna tražbina tuženice po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora, pri čemu je u konkretnoj situaciji tuženica nesavjesna strana (jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), pa stoga ne može osnovano potraživati vraćanje onoga što je drugoj strani dala.

68. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužiteljici osnovom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi s čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa). Na žalbene navode kojima tuženica prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife, priznajući tužiteljici trošak za sve radnje u postupku po izmijenjenoj vrijednosti boda od 2,00 eura, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud odlučuje o toj nagradi, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 54. propisivala vrijednost boda od 2,00 eura, pri čemu tuženica žalbenim navodima neosnovano prigovara i pravu tužiteljice na naknadu troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude, imajući u vidu da navedeni trošak, suprotno žalbenim prigovorima tuženice, predstavlja trošak potreban za vođenje parničnog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a), na koji stranka koja je uspjela u parnici, čiji je punomoćnik pristupio na ročište na kojem se presuda objavljuje (kao u konkretnom slučaju), ima pravo na njegovu naknadu u skladu s Tbr. 9. t. 3. Tarife, kao što neosnovano prigovara i dosuđenom trošku sastava podneska zahtjeva za dostavu dokumentacije po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, jer se, suprotno žalbenim navodima tuženice, i po stavu ovoga suda, radilo o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice (podnošenje tužbe).

69. U odnosu na daljnje žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da je sud zanemario njezin uspjeh u sporu u pogledu glavnog (prvog) tužbenog zahtjeva, valja reći da ukoliko je tužitelj uz postojeći tužbeni zahtjev, postavio i drugi tužbeni zahtjev koji je u međusobnoj vezi s prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom, u takvoj situaciji mu pripada pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti zahtjeva kojem je udovoljeno, a posljedično tome, i prema uspjehu u odnosu na taj zahtjev.

70. Naime, radi se o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, prema kojoj odredbi tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi, tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Pobijanom presudom je u pretežnom dijelu udovoljeno drugom (eventualnom) tužbenom zahtjevu tužiteljice. S obzirom na navedenu činjenicu, tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova postupka prema tom zahtjevu kojem je (u pretežnom dijelu) udovoljeno (čl. 154. st. 5. ZPP-a). Stoga se prigovori tuženice izneseni u tom pravcu ukazuju promašenima, radi čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima postupka.

71. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (točka II. izreke ove presude).

72. Objema strankama nisu dosuđeni troškovi nastali podnošenjem pravnog lijeka, jer su njihove žalba neosnovane (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom III. i IV. izreke ove presude.

73. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš