REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1832/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovan Raduka, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri d.o.o. u Rijeci, protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „TRČKA“, OIB 91504897959, Murine, Galići - Galici 45M, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Šćulac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri, Pisarnica u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika i umješača protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-2/2024-79 od 6. ožujka 2026., 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika i umješača kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-2/2024-79 od 6. ožujka 2026. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom presudio:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.288,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1.059,19 eura teku od 9. veljače 2022., a na iznos od 229,08 eura od 25. studenog 2022., sve do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi trošak postupka u iznosu od 1.277,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. U obrazloženju presude je navedeno da, na temelju provedenih dokaza, proizlazi da je do predmetnog štetnog događaja od 29. svibnja 2022. došlo na cesti označenoj kao L50006-Vilanija-Petrovija (D300), odnosno kolniku nerazvrstane ceste iz smjera naselja Gornji Picudo u smjeru naselja Juricani. Nije bilo propusta u vožnji od strane vozača ĆT. Vozač nije imao tehničkih mogućnosti poduzeti radnju kočenja vozila prije mjesta naleta na divljač. Na dan štetnog događaja nije se provodio lov. Uslijed naleta divljači na vozilo tužiteljeva osiguranika na vozilu su nastala oštećenja na prednjoj čeonoj strani, koja je šteta na dan izračuna visine štete, prema stanju vozila na dan štetnog događaja, utvrđena u iznosu od 1.288,27 eura, koji je iznos tužitelj nesporno isplatio. S obzirom na to da je utvrđeno da je do oštećenja vozila tužiteljeva osiguranika došlo uslijed naleta divljači proizlazi da je tuženikov prigovor pasivne legitimacije neosnovan. Iako tuženik nije vlasnik divljači isti gospodari divljači zajedničkog otvorenog lovišta „UMAG“. Iako prometnice nisu područja na kojima se provodi, niti se smije provoditi lov, tuženik gospodari lovištem iz kojega je logično prispjela divljač unatoč svim radnjama koje tuženik poduzima da bi divljač obitavala izvan naseljenih područja i prometnica. Tuženik je stoga po načelu objektivne odgovornosti u obvezi tužitelju naknaditi štetu (članak 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima; „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO). Provedbom vještačenja utvrđeno je da je na vozilu tužiteljeva osiguranika uslijed naleta divljači nastala šteta u iznosu od 1.288,27 eura. Sva osiguranikova prava su isplatom naknade prešla na tužitelja kao osiguratelja (članak 963. ZOO-a). Tužitelj od dana isplate naknade ostvaruje pravo na zatezne kamate i to po stopi koja se primjenjuje za ostale odnose.

3. Tuženik u žalbi, prije svega, ističe kako je još u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije budući da bilo kakva ozlijeđena/uginula divljač koja bi se mogla dovesti u vezu s predmetnim štetnim događajem, nije pronađena. Nadalje, iako su pronađene dlake životinje, vještakinja Marijana Macan je u nalazu i mišljenju utvrdila kako nije bilo moguće provesti biološko vještačenje na okolnost utvrđivanja je li in concreto došlo do naleta automobila na divljač ili neku drugu životinju. Navela je: „Mikroskopskim pregledom jedne sporne dlake utvrđeno je kako ne sadrži dovoljno morfoloških karakteristika za utvrđivanje porijekla iste“. Djelatnici MUP-a su u potvrdi/zapisniku označili da se nalet dogodio na divljač isključivo prema kazivanju osiguranika tužitelja budući da bilo kakvu divljač na mjestu događaja nisu niti zatekli. Tuženik osporava navode suda kako: „Da je do oštećenja vozila došlo uslijed udara vozila u srnu, divljač, prihvaćeno je uzimajući u obzir da su i policijski službenici i lovnik ET na vozilu uočili zaostale dlake“. Tuženik smatra kako se in concreto jedino biološkim vještačenjem može utvrditi porijeklo dlake pa da bi se time na adekvatan način utvrdilo je li se nalet dogodio na divljač. Opisanim postupanjem suda grubo su povrijeđena pravila o teretu dokazivanja i ocjeni dokaza. Napominje se kao je Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19, 32/20; dalje: ZL) lex specialis te njegove odredbe kao takve derogiraju primjenu odredaba ZOO-a kao općeg propisa. Isto tako, kada bi divljač i bila opasna stvar, a nije, te kada bi in concreto tuženik odgovarao za štetu po principu uzročnosti (objektivna odgovornost), ističe se kako je u tom slučaju tužitelj dužan dokazati postojanje uzročne veze između nastale štete i eventualne štetne radnje/propusta tuženika. Tužitelj ničim ne dokazuje postojanje bilo kakvog propusta/štetne radnje tuženika, što sud u cijelosti zanemaruje. Eventualni propust tuženika kao lovoovlaštenika ne proizlazi ni iz isprava u spisu. Stajalište da divljač nije i ne može biti opasna stvar, a suprotno stavu suda u pobijanoj presudi, pravilno je potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj: Pž-3870/2022-2 od 6. studenog 2023., Pž-1812/2024-2 od 19. kolovoza 2024., Pž-2086/2022-6 od 19. studenog 2024. i Pž-3861/2024-2 od 19. studenog 2024. Traži naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 243,38 eura.

4. Umješač navodi u žalbi da vozač u prijavi štete i kasnije na ročištu za glavnu raspravu iskazuje na način da nastanak štetnog događaja opisuje na potpuno drugačiji način. Nadalje, u pogledu utvrđenja vrste životinje s kojom se dogodio kontakt, osiguranik tužitelja navodi kako je riječ o srni. U pogledu takve tvrdnje, tužitelj apsolutno niti jednim dokazom, izuzev međusobno proturječnim i nevjerodostojnim navodima njegova osiguranika, nije dokazao takvu činjenicu. Predloženim i prihvaćenim dokazom biološkim vještačenjem to nije moglo biti utvrđeno. Sud potpuno pogrešno utvrđuje dokazanim da se štetni događaj dogodio s divljom životinjom budući da iz iskaza policijskog službenika proizlazi kako nije pregledavao biološki materijal, a cjelokupna dokumentacija u spisu se temelji na iskazu vozača, budući da niti policijski službenici a niti itko treći (osim vozača) nije vidio životinju u trenutku sudara niti je životinja naknadno pronađena. Vještak prometne struke ne samo da ne potvrđuje da se štetni događaj dogodio s divljom životinjom, već ostavlja i mogućnost da se štetni događaj dogodio na potpuno drugačiji način od onog kako ga opisuje tužitelj. Sve prednje ukazuje kako je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) iz čl. 354. st. 2. t. 11. Neovisno od prednjeg, umješač smatra da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije i iz razloga jer je do štete došlo na cesti, a cesta nije dio lovišta. Posebice umješač smatra da je osnovan prigovor da u vrijeme štetnog događaja u blizini nastanka štetnog događaja nije bilo nikakvog provođenja lova te da je stoga zahtjev neosnovan sukladno odredbi čl. 80. st. 6. ZL -u. Citira sudsku praksu ovoga suda u pogledu primjene odredbe čl. 80. st. 6. ZL -a i pravnog shvaćanja je li divljač opasna stvar. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 340,56 eura.

5. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. ZPP -a, u granicama dopuštenih razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presuda je pravilna i osnovana na zakonu.

8. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.288,27 eura koji je iznos tužitelj prethodno isplatio svom osiguraniku na ime popravka vozila oštećenog 29. svibnja 2022. na cesti L50006-Vilanija-Petrovija (D300). Tužitelj tvrdi da je do oštećenja vozila tužiteljevog osiguranika došlo uslijed naleta divljači na vozilo i to divljači koja da je istrčala iz lovišta kojim gospodari tuženik.

9. U ovom predmetu radi se stoga o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP-a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga Zakona. U postupku u povodu žalbe u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovoga Zakona (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a).

10. Iako se i tuženik i umješač u žalbama u odnosu na, po njima pogrešno, utvrđenu činjenicu da je tužiteljev osiguranik vozilom udario u srnu, pozivaju na žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, oni se iznesenim žalbenim navodima zapravo pozivaju na žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koji u ovom sporu male vrijednosti nije dopušten. Pritom ovaj sud ne nalazi manja i zanemariva odstupanja u navodima kojima prvostupanjski sud analizira iskaze saslušanih osoba u odnosu na sadržaj tih iskaza, odlučnima i dostatnima za počinjene navedene bitne povrede postupka.

11. Nadalje, pored postojanja načela slobodne ocjene dokaza (iz čl. 8. i drugih odredaba ZPP-a), neosnovan je izričit žalbeni navod tuženika i slični žalbeni navodi umješača, da se „jedino biološkim vještačenjem može utvrditi porijeklo dlake pa da bi se time na adekvatan način utvrdilo je li se nalet dogodio na divljač“. Da se nalet dogodio na divljač, može se utvrditi i na temelju drugih dokaza.

12. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da bi, i kada bi divljač bila opasna stvar, u tom slučaju tužitelj bio dužan dokazati postojanje uzročne veze između nastale štete i eventualne štetne radnje/propusta tuženika. Naime, šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete (čl. 1063. ZOO-a). Drugim riječima, suprotno tuženikovom shvaćanju, upravo je suština objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari u tome da tužitelj ne dokazuje postojanje propusta/štetne radnje tuženika.

13. S tim u vezi su neosnovani i žalbeni navodi i tuženika i umješača, da divljač na cesti nije opasna stvar, budući da suprotno proizlazi iz ustaljene prakse ovoga suda (npr. odluka broj Pž-2521/2025 od 20. lipnja 2025. i Pž-2721/2025 od 4. srpnja 2025., koje su novije i recentnije od odluka na koje se pozivaju žalitelji), ali i iz ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. odluke broj Rev 2976/2017 od 14. prosinca 2022., Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023. i Rev 342/2020 od 28. studenog 2023.).

14. Neosnovani su i žalbeni navodi oba žalitelja kojima obrazlažu svoje pravno shvaćanje da, nakon stupanja na snagu Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18), lovoovlaštenik odgovara samo za štetu nastalu naletom vozila na divljač zbog provođenja lova.

15. Naime, na to da tuženik, primjenom odredaba ZOO-a, odgovara za štetu i ako se nije provodio lov, upućuje i obrazloženje rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 166/2024-2 od 24. rujna 2024. kojega prihvaća i ovaj sud i u kojemu je navedeno:

„Budući da odredbama ZOL kao lex specialis nije regulirana situacija kada do štete dođe naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, sukladno odredbi čl. 76. st. 2. ZOL valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23,155/23 - dalje: ZOO) kojima se određuje odgovornost za štetu.

(…)

Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Na odgovornost lovoovlaštenika za štetu na vozilu nastalu naletom vozila na divljač ne primjenjuje se isključivo čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu već se na njegovu odgovornost primjenjuje i Zakon o obveznim odnosima kao lex generalis u skladu s čl. 76. stavka 2. Zakona o lovstvu, u slučajevima u kojima je do naleta vozilom na divljač došlo uslijed istrčavanja divljači na kolnik ceste ako u to vrijeme nije provođen lov te divljači.“

16. Takvo pravno shvaćanje proizlazi i iz novijih odluka ovoga suda (npr. Pž-1600/25, Pž-5013/25) u odnosu na one na koje se umješač poziva u žalbi.

17. Zato je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom odredaba čl. 80. i čl. 76. st. 2. ZL-a u vezi s čl. 1045., čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a, prihvatio predmetni tužbeni zahtjev.

18. Stoga je, primjenom čl. 368. st. 1. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP -a, jer ne postoje ni dopušteni razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je odlučio kao u izreci, s tim da žalitelji u žalbama ne osporavaju obrazloženo odluku o trošku.

Zagreb, 1. rujna 2026.

Sudac

Radovan Raduka