REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2545/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEJAŠI DEVETI d.o.o., OIB 71574807172, Ulica Josipa Jovića 93, Split, ko jeg zastupaju punomoćnici Marijo Vuković i Mladen Parčina, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika GRAD SPLIT, OIB 78755598868, Obala kneza Branimira 17, Split, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi isplate iznosa od 8.842.178,29 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi i dopuni žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-488/2019-72 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-488/2019-72 od 16. siječnja 2026. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 31.250,00 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužiteljeva dopuna žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-488/2019-72 od 16. siječnja 2026. kao nepravovremena.

II. Odbacuje se tužiteljeva žalba protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-488/2019-72 od 16. siječnja 2026. u točki III. izreke kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-488/2019-72 od 16. siječnja 2026. odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev da mu tuženik plati iznos od 8.842.178,29 EUR sa zateznim kamatama od 3. studenog 2016. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 338.125,00 EUR (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 624.818,61 EUR (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da tužitelj tužbom traži naknadu vrijednosti nekretnina na ime troškova građenja prometnice, ulaganja tužitelja u predmetne nekretnine i ovisnih troškova, koje su prema navodima tužitelja, bile u vlasništvu tužitelja, a sada faktički predstavljaju nerazvrstane ceste u vlasništvu tuženika, u naravi prometnice i to Ulica 6. domobranske pukovnije Hrvatske vojske (OS1 i OS R – građ. čestica 2) te Ulica 158. brigade Hrvatske vojske (OS2 i OS6). Nakon detaljno provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaze iz kojih bi proizlazila osnovanost i visina navedenih troškova građenja predmetnih prometnica, niti je obrazložio na što se odnose troškovi ulaganja i ovisni troškovi, koje tužitelj navodi u tužbi. Navodi da iz izvedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije bio investitor gradnje predmetnih prometnica, već je to bilo trgovačko društvo MEJAŠI PRVI d.o.o., Split. Zaključuje da su neosnovani navodi tužitelja da su nekretnine na kojima su izgrađene prometnice postale nerazvrstane ceste, odnosno javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika kao jedinice lokalne samouprave, a što proizlazi iz odredbe članka 102. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14; dalje: ZC), prema kojoj bi to bio trenutak pravomoćnosti uporabne dozvole, odnosno izdavanja drugog akta na temelju kojeg je dopuštena uporaba građevine sukladno posebnom propisu. Stoga s obzirom na to da za predmetne prometnice nije izdana uporabna dozvola niti drugi akt kojim je dopuštena uporaba građevine, da one nisu unesene u Popis nerazvrstanih cesta na području Grada Splita niti iz spisa proizlazi da je tuženik preuzeo predmetne prometnice na upravljanje i održavanje, prvostupanjski sud zaključuje da one nisu nerazvrstane ceste koje su prešle u vlasništvo tuženika, slijedom čega tuženik nije dužan platiti tužitelju utuženi iznos.

3. Tužitelj je putem punomoćnika Marija Vukovića, odvjetnika u Splitu, pravovremeno podnio žalbu protiv presude, koju pobija u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Smatra da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a. Također, tvrdi da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbama članaka 8., 219., 221.a i 261. ZPP -a, da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, kao i da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice kojima je tužitelj dokazao visinu svoje tražbine. Obrazlaže da je pobijana presuda proturječna i da su razlozi navedi u njoj nejasni. Ukazuje da prvostupanjski sud u 74. pasusu, na 30. stranici pobijane presude naveo da predmetne nekretnine faktički predstavljaju dvije nerazvrstane ceste, dok u 84. pasusu zaključuje da nisu postale nerazvrstane ceste. Ističe i da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude poziva na određene navode iz podnesaka, a da pritom ne razlaže što se u tim podnescima navodi. Nadalje, navodi da je u konkretnom slučaju riječ o prometnicama koje imaju potpunu opremljenost u smislu vertikalne i horizontalne signalizacije te su otvorene za promet. Smatra da je to što nemaju uporabnu dozvolu u smislu članka 102. ZC-a predstavlja pretjerani formalizam, osobito iz razloga što su te ceste u funkciji već deset godina. Ukazuje da je tuženik dao u zakup trećoj osobi dio Ulice 158. brigade Hrvatske vojske, što dokazuje ugovor o zakupu priložen uz podnesak tužitelja od 13. studenog 2024., nazivajući je javnom površinom. Ističe da je prvostupanjski sud u cijelosti ignorirao predmetni ugovor o zakupu. Smatra da iz svih provedenih dokaza proizlazi da su sporne prometnice nerazvrstane ceste, koje su na temelju zakona prešle u vlasništvo tuženika te su u njegovom posjedu. Ukazuje da su predmetne ceste izgrađene i da zadovoljavaju sve potrebne standarde, a da bez njih trgovački centar Mall of Split ne bi mogao ishoditi uporabnu dozvolu. Tvrdi da tuženik ne želi izdati uporabnu dozvolu za predmetne prometnice jer zna da će morati obeštetiti tužitelja. Slijedom navedenog, smatra da prvostupanjski sud nije ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP-a jer bi u suprotnom sigurno došao do zaključka da je tuženik tužitelju dužan isplatiti iznos na ime oduzetog zemljišta te na ime troškova građenja i ulaganja u zemljište. Obrazlaže da su predmetne prometnice nerazvrstane ceste u vlasništvu tuženika, koji je to vlasništvo stekao na temelju samog zakona, a sve imajući u vidu odredbe članaka 2., 98. i 99. ZC-a te članka 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelj i društvo MEJAŠI PRVI d.o.o. povezana društva. Napominje da uopće nije upitno je li tužitelj platio izvedene radove ili netko drugi nego je bitno da je tuženik stekao korist time što nije platio izvođenje tih radova, odnosno nije napravio te ceste, a dobio ih je u vlasništvo, a formalno ih odbija primiti u posjed i izdati uporabne dozvole iako je postao njihov vlasnik po sili zakona. Tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer prvostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze, odbio je izvođenje ostalih dokaza predloženih od strane tužitelja te se pritom pozvao na pravila o teretu dokazivanja. Ukazuje da je od zaključenja glavne rasprave do objave presude prošlo više od godinu dana, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zbog koje bi trebalo ukinuti presudu. U cijelosti pobija i odluku o parničnom trošku jer je pogrešna odluka suda o glavnoj stvari. Navodi da je prvostupanjski sud tuženikove podneske od 5. listopada 202., 29. srpnja i 2. prosinca 2024. neosnovano priznao kao obrazložene podneske. Također, smatra da su tuženiku neosnovano dosuđeni troškovi sastava podnesaka od 19. svibnja 2021., 3. svibnja 2022., 6. lipnja 2022. i 6. srpnja 2022. s obzirom na to da nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Ujedno, smatra da je prvostupanjski sud previsoko cijenio ročišta za koje je priznao trošak tuženiku. Prvenstveno predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tužitelju, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 31.250,00 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 2.000,00 EUR, odnosno ukupno 33.250,00 EUR.

4. Tužitelj je putem punomoćnika Mladena Parčine , odvjetnika u Splitu, podnio dopunu žalbe 9. veljače 2026. Međutim, predmetna dopuna žalbe je nepravovremena. Naime, rok od petnaest dana za podnošenje žalbe počeo je teći 16. siječnja 2026. te je istekao protekom 2. veljače 2026. u skladu s odredbom članka 112. ZPP-a. Tužitelj je predmetnu dopunu žalbe trebao podnijeti unutar naznačenog roka. Budući da je dopuna žalbe podnijeta 9. veljače 2026., tužiteljeva dopuna žalbe je nepravovremena. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 367. stavka 1. ZPP-a odbaciti tužiteljevu dopunu žalbe od 9. veljače 2026. kao nepravovremenu, kako je odlučeno u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

5. Tuženik je odgovorio na tužiteljevu žalbu i dopunu žalbe, koje u cijelosti smatra neosnovanima stoga predlaže žalbe odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 31.250,00 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu prema odluci suda.

6. Žalba je nedopuštena u odnosu na točku III. izreke, dok je neosnovana u odnosu na preostali dio presude.

7. Prema odredbi članka 358. stavka 3. ZPP-a žalba je nedopuštena, između ostalog, ako je žalbu podnijela osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na onaj dio u kojem je uspio u sporu. Budući da je točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 624.818,61 EUR, u smislu odredbe članka 358. stavka 3. ZPP-a, valjalo je tužiteljevu žalbu u tom dijelu ocijeniti nedopuštenom. Zbog toga je na temelju odredbe članka 367. stavka 1. ZPP-a riješeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

8. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP -a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade vrijednosti nekretnina u iznosu od 8.842.178,29 EUR, koje su prema navodima tužitelja, bile u vlasništvu tužitelja, a sada faktički predstavljaju nerazvrstane ceste u vlasništvu tuženika i to Ulica 6. domobranske pukovnije Hrvatske vojske (OS1 i OS R – građ. čestica 2) te Ulica 158. brigade Hrvatske vojske (OS2 i OS6).

10. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a, kako to tvrdi žalitelj niti mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge za svoj zaključak u obrazloženju presude, koji su utemeljeni na rezultatima detaljno provedenog dokaznog postupka, koji čine siguran i valjan temelj za donošenje pravične i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da iz ukupnosti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj izgradio predmetne prometnice. Naime, tužitelj u tužbi tvrdi da mu je tuženik dužan naknaditi troškove građenja spornih prometnica, troškove ulaganja tužitelja u zemljište tih prometnica, kao i ovisne troškove stjecanja predmetnih nekretnina stoga da postoji obveza tuženika tužitelju naknaditi vrijednost tih nekretnina, sve iz razloga što predmetne nekretnine faktički predstavljaju nerazvrstane ceste i na temelju samog zakona su prešle s tužitelja u vlasništvo tuženika. Pri tome tužitelj uopće ne obrazlaže o kojim bi se to troškovima radilo niti uz tužbu niti tijekom postupka u spis dostavlja dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je izgradio predmetne prometnice (ugovor o gradnji, građevinske knjige, privremene situacije, dokaznice mjera, potvrde o uplatama i slično). Štoviše, iz Ugovora o reguliranju međusobnih odnosa vezano za izgradnju prodajnog centra Mall of Split na predjelu Mejaši u Splitu od 2. rujna 2011. uz Dodatak I. tom ugovoru od 11. listopada 2011. proizlazi da se trgovačko društvo MEJAŠI PRVI d.o.o. obvezalo izgraditi predmetne prometnice i otkupiti nekretnine na trasi prometnica i predati tuženiku, o svom trošku, bez povrata, na ime odobrenog urbanističkog bonusa od strane tuženika. Osim tvrdnje tužitelja i iskaza zastupnika po zakonu tužitelja niti jedan drugi dokaz u spisu ne upućuje na zaključak da je tužitelj graditelj predmetnih prometnica stoga tužitelj neosnovano potražuje navedene troškove. Procjena građevinskog vještaka o cijeni izgradnje navedenih prometnica nije dokaz osnovanosti osnove predmetnog zahtjeva tužitelja.

12. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da predmetne prometnice ne predstavljaju nerazvrstane ceste, koje bi na temelju samog zakona prešle u vlasništvo tuženika kao jedinice lokalne samouprave pa da bi postojala obveza tuženika naknaditi tužitelju vrijednost oduzetog zemljišta.

13. Naime, odredbom članka 2. stavka 1. točke 6. ZC-a propisano je da su nerazvrstane ceste one ceste koje se koriste za promet vozilima, koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenih ovim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu Zakona o cestama. Odredbom članka 98. stavka 1. ZC-a određeno je da su nerazvrstane ceste posebice:

– ceste koje su na području gradova s više od 35.000 stanovnika te gradova koji su sjedišta županija bile razvrstane u javne ceste Odlukom o razvrstavanju javnih cesta u državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste („Narodne novine“ broj: 54/08., 122/08., 13/09., 104/09. i 17/10.),

– ceste koje povezuju naselja,

– ceste koje povezuju područja unutar gradova i naselja,

– terminali i okretišta vozila javnog prijevoza,

– pristupne ceste do stambenih, poslovnih, gospodarskih i drugih građevina,

– druge ceste na području naselja i gradova.

Odredbama članka 100. ZC-a propisano je što sve čini nerazvrstanu cestu. Prema odredbi članka 101. stavka 1. ZC-a nerazvrstana cesta je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. U skladu s odredbama članka 102. stavka 1. ZC-a nerazvrstana cesta postaje javno dobro u općoj uporabi pravomoćnošću uporabne dozvole, odnosno izdavanjem drugog akta na temelju kojeg je dopuštena uporaba građevine sukladno posebnom propisu.

14. U konkretnom slučaju bitno je za navesti da su predmetne prometnice izgrađene nakon stupanja na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11) stoga se u odnosu na njih ne primjenjuje zakonska pretpostavka iz odredbe članka 131. stavka 1. ZC-a prema kojoj su ceste, koje se na dan stupanja na snagu tog zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu tog Zakona, postaju nerazvrstane ceste.

15. Naime, iz spisa proizlazi da je gradnja predmetnih prometnica započela 2015. godine. Slijedom navedenog, da bi predmetne prometnice postale nerazvrstane ceste, kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze (tuženika), potrebno je da budu ispunjene sve zakonske pretpostavke propisane prethodno navedenim zakonskim odredbama (članak 98. i 102. stavak 1. ZC-a).

16. Imajući u vidu navedeno, a nakon detaljne analize i ocjene cjelokupnog spisa predmeta, ovaj sud je suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da predmetne prometnice ne predstavljaju nerazvrstane ceste, slijedom čega ne predstavljaju javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu tuženika.

17. Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka proizlazi da se predmetne nekretnine nalaze u Gradu Splitu (tuženik) unutar zapadnog dijela gradskog naselja Mejaši. U naravi predstavljaju pristupne prometnice trgovačkom centru Mall of Split. Također, iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka proizlazi da su prometnice na predmetnim nekretninama upisanima u vlasništvu tužitelja u potpunosti dovršene i privedene svrsi. Na uviđaju održanom 22. prosinca 2023. konstatirano je da se na predmetnim prometnicama nalaze pješački prijelazi i prometni znakovi. Iz Službenog glasnika Grada Splita broj 56 od 2. studenog 2016. proizlazi da su u njemu objavljenja rješenja o određivanju imena ulica na predjelu Mejaši u Splitu i to: 1.) Ulica 6. domobranske pukovnije Hrvatske vojske, a koja prometnica prema opisu povezuje križanje Ulice Zbora Narodne garde i Domovinskog rata s Vukovarskom ulicom ukupne duljine 315 metara, uz navođenje da je ista izvedena od spoja na Vukovarsku ulicu do prodajnog centra „Mall of Split“ u dužini od cca 200 metara te 2.) Ulica 158. brigade Hrvatske vojske, uz opis da se radi o novoj ulici od rotora kod prodajnog centra „Mall of Split“ sjeverno od Ulice Josipa Jovića oko 330 metara do planirane Ulice put Smokovika. Iz Ugovora o zakupu sklopljenog između tuženika i društva PORTA GROUP d.o.o. proizlazi da tuženik daje u zakup tom društvu javnu površinu anagrafskih oznaka 141. brigade Hrvatske vojske i 158. brigade Hrvatske vojske ukupne površine 142,07 m2 za postavljanje gradilišta. Nadalje, iz spisa također da za predmetne prometnice u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZC-a nije izdana uporabna dozvola niti je izdan drugi akt na temelju kojeg je dopuštena uporaba građevine sukladno posebnom propisu. U spisu se nalaze rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, Uprave za inspekcijske poslove, Područni ured Split i to rješenje Klasa: UP/I-362-02/15-02/1543 od 29. srpnja 2016. i rješenje Klasa: UP/I-362-02/15-02/1541 od 19. veljače 2016., kojima se nalaže uklanjanje do tad izgrađenih prometnica iz razloga što su izgrađene bez pravomoćne odnosno izvršne građevinske dozvole. Također, iz spisa proizlazi da se predmetne prometnice ne nalaze na Popisu nerazvrstanih cesta Grada Splita.

18. Slijedom navedenog, okolnost da su predmetne prometnice izgrađene na dijelu nekretnina u vlasništvu tužitelja, da su na tom dijelu u cijelosti dovršene i privedene svrsi, da se stvarno koriste za pristup trgovačkom centru, kao i da su opremljene prometnom signalizacijom, pješačkim prijelazima i drugim elementima karakterističnim za prometne površine, nije dostatno za zaključak da su stekle pravni status nerazvrstanih cesta. Isto tako, činjenica da je tuženik donio odluku o imenovanju ulice, odnosno predmetnih prometnica, predstavlja okolnost relevantnu za način na koji se predmetna površina faktično koristi, ali takva odluka nema konstitutivni učinak u pogledu stjecanja statusa nerazvrstane ceste niti može zamijeniti zakonom propisane pretpostavke za nastanak tog statusa. U tom smislu, nije dovoljno utvrditi samo njihovu faktičnu namjenu i način korištenja. Iako se predmetne prometnice koriste u prometu i po svojoj funkciji služe pristupu trgovačkom centru i njegovoj garaži te ispunjavaju pretpostavke iz odredbe članka 98. stavka 1. ZC-a, samim time nisu stekle status nerazvrstane ceste. To iz razloga što u konkretnom slučaju, iz spisa ne proizlazi da je za predmetne prometnice u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZC-a izdana uporabna dozvola niti drugi akt na temelju kojeg je dopuštena uporaba građevine sukladno posebnom propisu, što predstavlja dodatnu pretpostavku za nastanak statusa nerazvrstane ceste. Naprotiv, iz spisa proizlazi da su prometnice izgrađene bez građevinske dozvole te da je nadležnim rješenjem naloženo njihovo uklanjanje. Navedena okolnost, u međusobnoj povezanosti s činjenicom da za predmetne prometnice nije izdana uporabna dozvola niti drugi akt kojim je dopuštena uporaba građevine, uz dodatne okolnosti da se predmetne prometnice ne nalaze na Popisu nerazvrstanih cesta Grada Splita i da u spisu ne postoji dokaz da je tuženik preuzeo predmetne prometnice na upravljanje i održavanje, upućuju na zaključak da nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za stjecanje statusa nerazvrstanih cesta kao javnog dobra u općoj uporabi.

19. Iako tužitelj osnovano navodi da prvostupanjski sud u obrazloženju nije posebno ocijenio Ugovor o zakupu kojim je tuženik trećoj osobi dao u zakup dio jedne od spornih prometnica radi izvođenja građevinskih radova, navedeni propust ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepostojanju statusa nerazvrstane ceste. Naime, okolnost da je tuženik predmetnu površinu u predmetnom ugovoru o zakupu označio kao javnu površinu ne dokazuje da predmetna prometnica ima status nerazvrstane ceste niti da je tuženik stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama na temelju Zakona o cestama. Naime, predmetnim ugovorom o zakupu, u kojem se dio prometnice koji se daje u zakup naziva javnom površinom, tuženik nije priznao da se radi o nerazvrstanoj cesti. Iz sadržaja predmetnog ugovora može se zaključiti da je tuženik raspolagao predmetnom površinom i da ju smatra javno dostupnom površinom, ali to ne predstavlja akt kojim se predmetnoj prometnici daje ili potvrđuje pravni status nerazvrstane ceste niti predstavlja pravno priznanje da predmetna površina predstavlja nerazvrstanu cestu niti to može zamijeniti zakonom propisane pretpostavke za nastanak takvog statusa.

20. Slijedom svega iznesenog, kada se sve navedene okolnosti ocijene pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ovaj sud ne dolazi do zaključka da predmetne prometnice predstavljaju nerazvrstane ceste kao javno dobro u općoj uporabi u smislu Zakona o cestama. Stoga nije osnovana tužiteljeva tvrdnja da su predmetne nekretnine na kojima su prometnice izgrađene na temelju samog zakona prešle u vlasništvo tuženika kao jedinice lokalne samouprave. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz provedenog postupka ne proizlazi da su predmetne prometnice stekle status nerazvrstanih cesta, odnosno da su na temelju samog zakona prešle iz vlasništva tužitelja u vlasništvo tuženika i postale javno dobro u općoj uporabi, slijedom čega tužitelj po toj osnovi ne može zahtijevati naknadu vrijednosti predmetnih nekretnina.

21. Nadalje, tužitelj osnovano navodi da je prvostupanjski sud prekoračio rok za objavu presude iz odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a budući da je od zaključenja glavne rasprave do objave presude proteklo znatno više od 45 dana. Međutim, propisani rok je instruktivne prirode te navedeno postupanje prvostupanjskog suda nije utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane presude niti predstavlja takvu bitnu povredu koja bi imala za posljedicu njezino ukidanje.

22. Tužitelj pobija i odluku o parničnom trošku. Uzimajući u obzir tužiteljeve žalbene navode, ovaj sud je ispitivanjem predmetne odluke utvrdio da je ona pravilna i zakonita, u skladu s odredbama članka 154. i 155. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25), koje je prvostupanjski sud pravilno primijenio.

23. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Na temelju odredbe članka 166. ZPP-a u vezi sa odredbama članaka 154. i 155. ZPP-a, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

25. Konačno, valja ukazati da nije odlučeno o tuženikovom zahtjevu za naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na žalbu. U skladu s odredbama članka 164. stavaka 1. i 2. ZPP-a o naknadi troškova sud odlučuje na određen zahtjev stranke te je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Tuženik je u odgovoru na žalbu naveo da traži naknadu sudske pristojbe za odgovor na žalbu prema odluci suda. Time tuženik nije u smislu odredaba članka 164. stavaka 1. i 2. ZPP-a odredio svoj zahtjev po visini, stoga ovaj sud nije odlučivao o tom zahtjevu.

Zagreb, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Šabarić Zovko