REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1358/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja JOLLY AUTO LINE d.o.o., Šibenik, Ante Šupuka 10, OIB: 17898328148, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Lidija Klepo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 100,74 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2019/2025 od 23. siječnja 2026., 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2019/2025 od 23. siječnja 2026. u pobijanim točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2019/2025 od 23. siječnja 2026. u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 100,74 EUR sa zateznim kamatama od 11. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana; u točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 100,74 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I. izreke presude; u točki III. izreke naloženo tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 82,41 EUR sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je u točki IV. izreke odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 6,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2026. do isplate.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu za isplatu iznosa od 100,74 EUR, koji prema tužbenim navodima predstavlja dio razlike između nesporno plaćenih 1.797,15 EUR i po računu i cjeniku tužitelja zatraženih 1.919,20 EUR (osim cijene satnice rada bili su pogrešno zaračunati i dvostruko fakturirani dijelovi). Sporna je cijena radnog sata popravka materijalne štete na vozilu tuženikova osiguranika Unicredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, nastale kao posljedica prometne nezgode 1. lipnja 2024., u kojoj je oštećeno vozilo marke i tipa SMART FORTWO, registarske oznake [registarska oznaka]. Vlasnik vozila potraživanje je ugovorom o ustupu prenio na tužitelja (koji je radove obavio). Tuženik ne želi podmiriti utuženi iznos, jer u osnovi priznaje samo cijenu radnog sata limarskih i lakirerskih radova po kojoj je dio zahtjeva tužitelja uredno podmirio, a ne cijenu iznad toga, po cjeniku tužitelja (60,00 EUR po satu bez PDV-a). Tuženikov prijedlog da se provede prometno vještačenje, te da se saslušaju zastupnik po zakonu tužiteljeva osiguranika i procjenitelj štete, ocijenjen je kao nepotreban jer je odlučne činjenice bilo moguće utvrditi i na temelju isprava u spisu, a nije održano ni ročište, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i da je riječ o sporu male vrijednosti. Oštećenik je, prema ocjeni prvostupanjskog suda, imao pravo slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo na području svog prebivališta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svim klijentima, pa okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici mogli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik, dok je u konkretnom slučaju tužitelj oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu sa svojim Cjenikom. Stoga prema ocjeni prvostupanjskog suda nije odlučna činjenica je li tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila kod više servisera po jeftinijoj cijeni, na koju se neosnovano poziva tuženik. Osim toga, tuženik nije tvrdio niti dokazao da je u konkretnom slučaju ograničena tuženikova odgovornost prema oštećeniku glede iznosa (visine) satnice popravka, dok tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama (serviserima), a takvo ograničenje ne postoji ni u zakonu, niti u kojem drugom propisu. Slijedom svega navedenog, tuženik je kao osiguratelj oštećenika dužan naknaditi štetu tužitelju kojem je oštećenik ustupio tražbinu, sukladno odredbama čl. 921. ZOO-a i čl. 84. st. 1. ZOO-a i u preostalom neplaćenom iznosu od 100,74 EUR. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZOO-a, s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što je, među ostalim pravo na kamate. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate koje mu pripadaju od prvoga dana iza dana u kojem je tuženik isplatio tužitelju nesporan iznos. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer oštećenica, a time ni tužitelj, nije s tuženikom u odnosu koji bi proizlazio iz trgovačkog ugovora.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude, pobijajući je sadržajno u točkama I. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da prvostupanjski sud nije ničim obrazložio zašto je odbio tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te da prvostupanjski sud nije uopće naveo ugovor tj. kasko policu osiguranja. Drži da je oštećenik odabirom radionice koja je skuplja pridonio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila, pa da ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. U odnosu na zatezne kamate, drži da one nisu mogle početi teći prije dana donošenja prvostupanjske presude, jer je tek od tog trenutka tuženik u obvezi isplatiti štetu, tvrdeći da je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev isplatu iznosa od iznosa od 100,74 EUR, koji prema tužbenim navodima predstavlja dio razlike između nesporno plaćenih 1.797,15 EUR i po računu i cjeniku tužitelja zatraženih 1919,20 EUR, pri čemu je u odnosu na sporni dio razlike koji čini utuženi iznos sporna samo cijena sata rada tužitelja, odnosno, nije sporno da je šteta nastala, te da ju je tužitelj kao serviser popravio na zadovoljavajući način.

8. U žalbenom postupku ostaju sporna pitanja pasivne legitimacije (jer je u obrazloženju izostala naznaka police osiguranja), opravdanosti visine cijene koju je tužitelj, kao majstor koji je popravljao oštećeno vozilo, naplatio oštećeniku, koji je na njega ugovorom o ustupu prenio potraživanje, te pitanje početka tijeka zateznih kamata.

9. U ovom predmetu radi se o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP -a). Žalba u sporovima male vrijednosti ne može se izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 467. st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga, na temelju odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, sud ne može ispitivati navode žalitelja koji se sadržajno odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno, može samo ispitivati je li ono što je prvostupanjski sud utvrdio u proturječju s dokumentacijom u spisu.

10. Neosnovani su žalbeni navodi koji se tiču nedostatka pasivne legitimacije samo zato što nije precizirana polica osiguranja, jer je to moguće utvrditi iz dokumentacije u spisu dostavljene uz tužbu (list 13. spisa), u kojoj je sam tuženik naveo broj police [broj police] kao pravne osnove, sve vezano uz izvid štete broj 248210512461 na vozilu oštećenika Unicredit Leasing Croatia d.o.o., registarske oznake [registarska oznaka], oštećenog u nezgodi 1. lipnja 2024., za koju je štetu obrazloženom ponudom od 23. rujna 2024. (list 14. spisa) tuženik ponudio isplatiti 1.797,15 EUR (a nesporno je da je toliko jedino i uplatio, dok je ostatak razlike do tužiteljeve cijene odbio platiti, te je dio te razlike upravo ovdje utuženi iznos, ali osporen u suštini zbog neprihvaćanja cjenika tužitelja, a ne zbog tvrdnje da nije bilo police osiguranja). S obzirom na to da je tuženik nakon prijave odštetnog zahtjeva obavijestio osiguranika o utvrđenju svoje obveze na isplatu i potom djelomično isplatio naknadu iz osiguranja po predmetnom štetnom događaju, očito neosnovano tuženik sada u žalbi (kao i ranije u tijeku postupka) osporava osnovu zahtjeva, dakle nastanak štetnog događaja i svoju odgovornost za isplatu naknade iz kasko osiguranja u konkretnom slučaju ukazujući na izostanak navođenja broja police osiguranja u obrazloženju pobijane presude. Tim nenavođenjem broja police, strogo formalno gledano, prvostupanjski sud jest počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, međutim, ovaj drugostupanjski sud je u smislu odredbe 373.a ZPP -a uvidom u dokumentaciju u spisu bio u mogućnosti utvrditi tu činjenicu, te s obzirom na sve druge izvedene dokaze i sadržaj obrazloženja potvrditi prvostupanjsku odluku u odnosu na glavno potraživanje.

11. Neosnovano žalitelj ukazuje na to da je oštećenik doveo do nastanka štete ili veće štete za tuženika time što nije odabrao neku radionicu s povoljnijom cijenom sata rada. Kako je uvidom u kalkulaciju izračuna cijena za tužitelja utvrđeno da je cijena sata rada iskazana u računu u skladu s njom, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a odnosi se na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo, u ukupnom iznosu od 100,74 EUR, sve s obzirom na valjani ugovor o cesiji, te mu je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, a to u konkretnom slučaju nije sporno, navedeni iznos na temelju čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a dužan naknaditi u skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a.

12. Prema ocjeni ovog suda, životno je i logično da se „najpovoljnije“ iz perspektive oštećenika ne mora nužno podudarati s najnižom cijenom sata rada, tj. takav kriterij treba promatrati i kvantitativno i kvalitativno, odnosno, nije ni sporno da je tuženik uputio na radionice u kojima bi cijena sata rada bila niža, ali je sporno ima li tuženik pravo (pa i kroz sadržaj Općih uvjeta, koje u slučaju dvosmislenosti i nejasnoća valja tumačiti u korist slabije strane, tj. ugovaratelja) uvjetovati isplatu potpune novčane naknade, potrebne za povratak stanja vozila u ono prije nezgode, time da oštećeni odabere sugerirane radionice, jer je to problematično i s aspekta slobode tržišnog natjecanja, kao i sa subjektivnog aspekta, koji nije uvijek moguće utvrditi vještačenjem. Primjerice, nezadovoljstvo kvalitetom i brzinom usluge, praktični problemi poput dugog čekanja na termin popravka, nemogućnosti dobivanja zamjenskog vozila i organiziranja dolaska do ovlaštenog servisa mogu za oštećenika rezultirati troškovima koji premašuju uštedu na cijeni sata rada servisa koji se uspoređuju (npr. ako oštećenik mora plaćati taksi dok je vozilo na popravku veći broj dana nego što bi to bio slučaj u iskustveno bržem servisu koji je odabrao, tada iz njegove perspektive nije riječ o uštedi, pa mu se ne može predbacivati izostanak pažnje dobrog domaćina i uzrokovanje štete ili veće štete tuženiku). Ako je tuženik oštećeniku ponudio adekvatnu alternativu po povoljnijoj cijeni, pri čemu to oštećeniku ne bi posredno uzrokovalo neke druge veće troškove i neugodnosti, morao je to i dokazati, što je izostalo. Ukratko, ono što je za osiguravajuće društvo povoljnije, ne mora nužno biti cjenovno (i/ili kvalitativno) povoljnije i za osiguranika čije je vozilo oštećeno.

13. Budući da je tuženik odluku o parničnom trošku pobijao samo općenito, slijedom toga što je smatrao nepravilnom i nezakonitom odluku o glavnoj stvari, ne konkretizirajući razloge iz kojih bi odluka o trošku bila nepravilna, žalbom nije dovedena u pitanje ni pravilnost i zakonitost odluke o troškovima.

14. Neosnovano tuženik ukazuje na pogrešnu odluku o početku tijeka zateznih kamata na glavnicu, pozivajući se na to da bi one trebale moći početi teći tek od dana donošenja prvostupanjske presude, jer zatezne kamate, zatražene i dosuđene kao tekuće od 11. listopada 2024., tuženik tužitelju duguje od sljedećeg dana nakon što je tuženiku upućen odštetni zahtjev (iz spisa (list 14.) je vidljivo da je to bilo 3. lipnja 2024.), pa se tuženik ne može pozivati na to da mu prije (naknadnog) donošenja prvostupanjske presude nije bilo poznato da je već s obzirom na taj datum u obvezi prema tužitelju.

15. Slijedom navedenoga, ovaj sud je odlučio kao u izreci na temelju čl. 368. i 373.a ZPP-a.

Zagreb, 1. rujna 2026.

Sudac

Ivana Mlinarić