Poslovni broj: Gž-364/2023-3

                                                                                  Poslovni broj: Gž-364/2023-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

              Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu mr. sc. Ani Beloglavec, u pravnoj stvari tužitelja V. Š., OIB …, S., zastupanog po punomoćnici I. M. P., protiv tuženice P. B. Z. d.d., OIB …, Z., zastupane po punomoćnici L. N., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-129/2023-5 od 5. lipnja 2023., 15. travnja 2024.,             

r i j e š i o   j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja V. Š. i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Sisku poslovni broj: P-129/2023-5 od 5. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem prvostupanjski sud se proglasio mjesno nenadležnim (točka I izreke rješenja) i riješio da će se po pravomoćnosti toga rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

2. Protiv rješenja žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZPP o mjesnoj nadležnosti. Stranke su ugovorile člankom 11. Ugovora o kreditu mjesnu nadležnost prema sjedištu kreditora (tuženika). Tu odredbu tužitelj smatra ništetnom i s obzirom da tužitelj ima prebivalište u S., stvarno i mjesno nadležan je Općinski sud u Sisku, u skladu s člankom 59. ZPP i člankom 19. stavkom 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

              4. Žalba je neosnovana.

              5. U pobijanom rješenju ovaj sud ne nalazi bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano u žalbi, niti su počinjene one bitne povrede na koje je, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, dužan paziti po službenoj dužnosti.  Pobijano rješenje ima jasne razloge i može se ispitati, a na razloge istog  poziva se i ovaj sud. Prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, P. b. Z. d.d., Podružnica Z., kao kreditor, 17. siječnja 2006. u Z. sklopili Ugovor o kreditu br. 9010955517 (dalje: Ugovor), te je odredbom članka 11. toga Ugovora između stranaka za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u  mjestu sjedišta podružnice Banke. Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika B. L. u Z. istog dana, što se žalbom ni ne osporava.

  7. Sporno je da li takva ugovorena klauzula predstavlja nepoštenu odredbu ugovora sve u smislu Direktive 93/13 EEZ vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav, odnosno je li takva ugovorna odredba ništava u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača  ("Narodne novine" broj: 96/03., dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (kojom je bilo propisano da  ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Jednako je propisano i odredbom članka 49. stavak 1. i 2., a  svezi s odredbom članka 50. točka 19. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15., 14/19.).

              8. Na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, održanom on line  5. studenog 2020., zaključeno je da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača imajuću u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (zaključci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Su IV-308/2020 od 5. studeni 2020., zaključak br. 11.).

              9. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da su se stranke ovog spora mogle kod sklapanja Ugovora sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, u skladu sa člankom 70. stavkom 1. ZPP.

              9.1. Međutim, sporazum stranaka, sadržan u članku 11. Ugovora nije i stvarno sporazum u smislu članka 70. stavka 1. ZPP. Mjesna nadležnost je ugovorena u korist suda koji bi bio mjesno nadležan za odlučivanje u slučaju spora i da stranke nisu postigle sporazum, u skladu s člankom 48. ZPP (opća mjesna nadležnost za tuženika) i člankom 59. ZPP (mjesna nadležnost prema sjedištu podružnice) jer je Ugovor između stranaka sklopljen u Z., u poslovnici tuženika u Z., a ne u poslovnoj jedinici tuženika u S., kako je to navedeno i u razlozima pobijanog rješenja

10. Napominje se da je odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., dalje: ZPK), propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

10.1. Prvostupanjski sud je dao jasne razloge zbog čega se u ovoj pravnoj stvari mjesna nadležnost ne može odrediti na temelju odredaba ZPK, s obzirom na trenutak sklapanja Ugovora (točka 12. obrazloženja rješenja), koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

11. Slijedom toga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da odredba članka 11. Ugovora, kojom je ugovorena u slučaju spora nadležnost suda prema sjedištu podružnice Banke (koji sud bi bio mjesno nadležan i na temelju odredaba ZPP o općoj mjesnoj nadležnosti prema sjedištu tuženika i prema sjedištu poslovne jedinice - Podružnice tuženika), nije protivna odredbama Direktive, te da tužitelj nije mogao odabrati Općinski sud u Sisku, kao mjesno nadležan sud.

12. Okolnost što je prebivalište tužitelja u S., a mjesno je nadležan sud u Z., govori u prilog zaključka da udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika ne predstavlja za tužitelja nemogućnost dolaska na sud, u mjeri da taj trošak i način dolaska odvrati tužitelja od tužbe, odnosno onemogući ili znatno oteža tužitelju pristup sudu.

13. Slijedom navedenog odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, a pobijano je rješenje potvrđeno, članak 380. točka 2. ZPP.

              14. Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja (članak 166. ZPP, u vezi s člankom 155. i 381. ZPP).

Sisak, 15. travnja 2024.