Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3731/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željki Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Roberte Pandža, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P - 879/2025-13 od 10. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-879/2025-13 od 10. veljače 2026.

Obrazloženje

1.Prvosutpanjskom presudom, suđeno je:

„I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. 9012127156, sklopljenog dana 28.11.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.12.2006. godine po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice pod br. OU-1336/2006, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II./ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB 02535697732 isplatiti tužitelju GE OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 206,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 02.12.2006. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB 02535697732 naknaditi tužitelju GE OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.“

2. Presudu pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže, usvojiti navode žalbe i preinačiti pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te naknadi tuženiku troškove postupka, te troškove ove žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka dana 28.studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 9012127156, potvrđen dana 01.prosinca 2006. po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice pod br. OU-1336/2006.

7. Sporno u ovom predmetu je, je li odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna.

8. Polazeći od odredbi čl. 3., čl. 81., čl. 83., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa čl. 3., 4., 6., 7., 8., 322., 323. st.1., 324. st. 1., čl. 1024. st. 2. do 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja sud prvog stupnja je ocijenio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i spornu odredbu unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj.

Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To zato jer tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu naknadu, pa bez informirane obavijesti tužitelj nije mogao zaključiti odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, a niti je tuženik u postupku dokazao suprotno.

9. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, u tom je dijelu usvojio deklaratorne tužbene zahtjeve pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjeve radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare.

Naime, sud je ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe, pa zastrani rok iz čl. 225. ZOO nije protekao.

10. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo je tužitelju sklapanje ugovora s ništetnim odredbama zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

11. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naprotiv radi se o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi, dok ugovaranje sporne naknade u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno, pri čemu ova naknada po svojoj prirodi predstavlja cijenu na ime troškova obrade kredita.

Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja iz provedenog testa poštenosti tvrdeći kako sud utvrđenje o izostanku pregovora temelji isključivo na iskazu tužitelja, pri čemu da ne stoje ni utvrđenja o nesvjesnom postupanju tuženika i nastanku značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

12. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju sadržajno ukazuje žalitelj.

13. Tuženik u žalbi osporava i pravilnost utvrđenja da bi se radilo o nepoštenoj odredbi koja bi na štetu tužitelja uzrokovala znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

14. Prije svega valja navesti kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanom već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo.

15. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano navodi kako se radi o transparentnoj odredbi, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da je odredba neodređena i neodrediva jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivoj odredbi. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP.

16. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva .

17. Stoga iako je visina ulazne naknade na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj bio informiran, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

18. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju spornu odredbu osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario pravo na kredit, čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana.

19. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupovinu motornog vozila, te da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe, te da visina te naknade ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključit je da je navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka.

20. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C- 224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja.

21. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu poštenosti bile pogrešno utvrđene odnosno da iskaz tužitelja kojeg je sud prihvatio ne bi predstavljao dostatan dokaz za utvrđenje o izostanku pregovara.

Naprotiv, tužitelj je dokazao tvrdnju o izostanku pregovora u predugovornoj fazi te da je Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu.

22. Jednako tako je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate, jer zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Pozivanje na druge odluke nacionalnih sudova nisu od utjecaja jer se donošenjem odluke VSRH u predmetu Rev-673/2023 sudska praksa ujednačila te sudovi na svim instancama prihvaćaju pravna shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda.

23. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st.1.ZPP), tako i visini troškova (čl. 155. ZPP) koji su odmjerena. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlažu samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome tuženiku dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa se stoga žalbeni navodi tuženika, vezano za trošak postupka ukazuju neosnovani.

25. Tuženik nije uspio sa žalbom, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća

Željka Rožić Kaleb