Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3663/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Galoši Commiso, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Josipu Grošeti I Mateji Vidaković Sertić, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina& Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3404/2024-11 od 24. ožujka 2026., u sjednici održanoj 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3404/2024-11 od 24. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 6. listopada 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade, sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

- članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene ulazne naknade, iznos od 278,41 eura (slovima: dvjesto sedamdeset osam eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama od 9. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, nadoknaditi parnične troškove tužitelju SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 1.132,72 eura ( slovima: tisuću sto trideset dva eura i sedamdeset dva centa ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 24. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, za nadoknadom troškova postupka u iznosu

750,00 eura (slovima: sedamsto pedeset eura).“

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a/), predlažući njezinu preinaku u pobijanom dijelu, sukladno žalbenim navodima, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. broj: 538-50- 3714456 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 6. listopada 2006., kojom je predviđeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita, kao i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa plaćenog po toj osnovi, kao posljedica ništetnosti navedene odredbe Ugovora o kreditu.

6. U žalbenom stadiju postupka sporno je je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, kako to smatra tuženik, jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu odnosno da li takva odredba ugovora o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO-a). Sporno je i pitanje zastare restitucijskog zahtjeva.

7. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak, koji je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi upire tuženik.

8. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja trebao odbaciti tužbu, jer da tražbina koja se odnosi na isplatu ulazne naknade nije dospjela, budući da je potraživanje tužitelja u odnosu na istu dospjelo trenutkom kada je ta naknada plaćena, što treba razlikovati od trenutka kada je počela teći zastara potraživanja te tražbine.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003, dalje u tekstu ZZP-a 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP-a). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP-a 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP-a 96/2003, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

10. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021. ZOO - a.

11. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati (što tužitelj potvrđuje i u svom iskazu), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da sporna odredba Ugovora o kreditu (ulazna naknada) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna.

13. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 3,30%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova , već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Kako je dakle tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ta ugovorna odredba je nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita u iznosu od 278,41 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana njegovog plaćanja, jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem te je slijedom toga dužan tužitelju, sukladno odredbi čl.1115. ZOO-a, koja se primjenjuje obzirom da se radi o stjecanju bez osnove, platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iznosa naknade.

16. Pravilno je odlučio sud prvog stupnja na način da je otklonio istaknuti prigovor zastare potraživanja imajući u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, to zastarni rok nije niti počeo teći.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi da je Ugovor u kreditu u cijelosti ispunjen pa da iz tog razloga tužitelj ne bi ima pravo potraživati utuženu naknadu, budući da ta činjenica nije od utjecaja na pravo tužitelja na podnošenje tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti određene ugovorne obveze te posljedično tome i na restitucijski zahtjev.

18. I odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, broj: 138/23/).

19. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

20. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP -a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac