Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3306/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice IF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Ćutuku, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj P-1885/2021 od 12. svibnja 2026., u sjednici održanoj 1. rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj P -1885/2021 od 12. svibnja 2026. u dijelu stavka I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. zaključenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te u stavcima II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju poslovni broj P-1885/2021 od 12. svibnja 2026. u dijelu stavka I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 1. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kojim je ugovoreno da se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.740,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 1. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kojim je ugovoreno da se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.740,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. u dijelu kojim je ugovoreno da se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.740,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja te u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.569,95 eura s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose razlike u anuitetima od njihovog dospijeća do isplate (stavak II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.342,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate sve po stopi pobliže određenoj kao u izreci (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.

- ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnima odredbe čl. 1. i dijela odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. (za kupnju osobnog vozila) kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i restitucijski zahtjev na isplatu iznosa od 3.569,95 eura po osnovi glavnice vezano za CHF, sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a), s time da sud, na temelju zakonskog ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

8. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138.a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

9. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete (neodlučni su žalbeni navodi vezano uz izmjene i dopune ZPP-a /Narodne novine“, broj: 70/19/ kojima je u čl. 502.c. dodano „i isplate“) pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

10. Nadalje, kako je odredbom čl. 7. istog Ugovora kojom je ugovorena valuta u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž - 6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev - 2221/2018) te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute u CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ugovorna odredba o tečaju valute u CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetna te je na tu okolnost proveo i predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice. U konačnici, tuženik je bio stranka u navedenom postupku po kolektivnoj tužbi.

11. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (sukladno pravnom stavu VSRH sadržanom u rješenju poslovni broj Rev - 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj ica u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), budući da se radilo o podizanju kredita za kupnju novog vozila za korištenje u privatne svrhe, radi čega ista ima status potrošača, što je razvidno i iz samog Ugovora o kreditu.

12. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova (dio čl. 7. Ugovora po osnovi glavnice vezano za CHF) po kojoj je tuženik primio od tužiteljice u razdoblju od kolovoza 2007. do srpnja 2014. iznos od 3.569,95 eura to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo na način da je utvrđena djelomična ništetnost odredbe 7. Ugovora o kreditu i posljedično naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos (članak 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., u daljnjem tekstu: ZOO-a/) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a), budući da se, imajući u vidu prednja utvrđenja o ništetnosti, tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

13. Valja još dodati da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Ć, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

14. S navedenim u vezi, valja ukazati kako je sud u navedenoj presudi donesenoj u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, provelo test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljio u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da je sporna odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti te sudske odluke, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16. Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 14. svibnja 2021., to je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a.

17. Međutim pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim dio čl. 1. Ugovora o [broj kredita] od **.**.2007. zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kojim je ugovoreno da se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.740,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja, budući da se ne radi o dijelu odredbe Ugovora kojom bi bila narušena znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača te koja bi bila posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, radi čega je pravilnom primjenom materijalnog prava taj dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti.

18. Neovisno o djelomičnoj preinaci tužbenog zahtjeva odluka i parničnom trošku, koji je tužiteljici pravilno odmjeren (čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, broj: 138/23) ostaje neizmijenjena, jer tužiteljica nije uspjela u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu, u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

19. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

20. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I., čl. 373. toč. 3. ZPP-a za stavak II. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac