Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3154/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenka Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pununomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. ZAGREB, OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3649/2023-12 od 11. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3649/2023-12 od 11. svibnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu uz broj 728581 od 13. ožujka 2006. g. između tužitelja TL, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika Volskbank d.d. Zagreb, kao kreditora, a kojom je ugovoreno da se na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj jednokratno 2,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 856,18 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 11. svibnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i odbaciti tužbu, podredno istu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 312,50 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 13. ožujka 2006. i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili 13. ožujka 2006. ugovor o kreditu;

- da je čl. 7. ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kuna te se ista naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj,

- da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika te da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo .

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, zaključio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i nejasna, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnom tu ugovornu odredbu.

5.1. U točki II. sud je odlučio na temelju čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) o troškovima postupka.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava postojanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, valja reći da iz stanja spisa proizlazi da tuženik u žalbi prvi put dovodi u pitanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti te odredbe, pri čemu valja navesti da nakon zaključenja glavne rasprave, dakle u postupku po pravnim lijekovima, nije niti dopušteno isticati prigovor nepostojanja pravnog interesa, niti je drugostupanjski sud ovlašten u žalbenoj fazi postupka paziti na postojanje pravnog interesa po službenoj dužnosti. Dakle, kad je već prvostupanjski sud donošenjem meritorne odluke o glavnoj stvari tužitelju dao pravni interes za vođenje parnice u pogledu utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita, u postupku po pravnim lijekovima se, protivno načelu ekonomičnosti postupka, ne može dopustiti preispitivanje postojanja pravnog interesa za vođenje parničnog postupka, niti po prigovoru stranke, niti po službenoj dužnosti. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama, primjerice: Gzz-65/82 od 1. lipnja 1982., Revr 581/03 od 27. svibnja 2004. i dr.).

10. Tuženik u žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 2,00% jednokratno, minimalno 200,00 kuna.

12. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 – dalje: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

16. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 7. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

17. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

18. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je nastupila zastara potraživanja, budući da je predmet ovog postupka samo utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, a sukladno čl. 328. ZOO, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.

19. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

20. U točki II. izreke je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić