Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2975/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-179/2025-14 od 7. svibnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 1. rujna 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-179/2025-14 od 7. svibnja 2026., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-179/2025-14 od 7. svibnja 2026., u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke u kojim dijelovima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke je utvrđena djelomično ništetna odredba čl. 1.st.2., čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom [broj kredita], od 15. srpnja 2005., zaključenog između stranaka, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta koja je vezana uz švicarski franak,

- pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.814,86 Eura, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pobliže navedenog pod tom točkom izreke,

- pod točkom III. izreke je tuženiku naloženo da tužitelju isplati parnične troškove u iznosu od 1.273,17 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 7. svibnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP te čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. i 502 c ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka, uvećano za pripadajuće zatezne kamate, a podredno da rješenjem ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu sklopljenom između straka 15. 07. 2005. u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, te potom restitucijski zahtjev za isplatom.

5. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik.

6. Također, neosnovano je i pozivanje tuženika na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi 502 c ZPP koju temelji na tvrdnji o nedokazivanju odlučnih činjenica za predmet spora te primjen i pravila o teretu dokazivanja. Takve tvrdnje su sadržajno povezane sa pravom na pravično suđenje, zajamčenog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) odnosno njegovim aspektom u obliku prava na procesnu ravnopravnost odnosno jednakost oružja. U odnosu na takve žalbene navode, valja ukazati da je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio na temelju provedenih dokaza u sklopu kojih je objema strankama pružena razumna mogućnost da iznose stajališta i brane svoja prava pod uvjetima koji ih nisu stavljali u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Osim što je strankama pružena mogućnost izložiti argumente pod jednakim uvjetima, prvostupanjski sud je u sklopu pozitivne obveze, pobijanom odlukom pružio dostatne i relevantne razloge koji su zasnovani na okolnostima konkretnog slučaja. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u smislu povrede odredbe čl. 190. ZPP i njezinog utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke, obzirom da preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem predstavlja dopušteno procesno raspolaganje, što potvrđuje i zaključak broj Su IV-162/2021 Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. koji glasi: ..U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem..". Uz navedeno, nije osnovano niti pozivanje tuženika na povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP obzirom da u konkretnom slučaju nije prekoračen tužbeni zahtjev.

7. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 15. 07. 2005. zaključili ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku, iznos od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke,

- da je ugovorom o kreditu kao namjena ( čl. 6. ugovora ) navedena kupnja kuće,

- da je odredbom čl. 2. ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu na dan sklapanja ugovora iznosi 4,4% godišnje,

- da je odredbom čl. 7. ugovorena valutna klauzula u CHF te navedeno da korisnik kredita isti otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, pri čemu mjesečni anuitet iznosi u kunskoj protuvrijednosti 471,12 CHF,

- da su stranke 19. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita i u sklopu koje je proveden izračun sa novom glavnicom te utvrđen iznos preplate,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Borisu Belunjaku koja je dostavilo pismeni nalaz i mišljenje ( str. 121-152 spisa ) i temeljem kojeg je prvostupanjski sud utvrdio da ukupno više plaćeni anuiteti izračunati zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope i "valutne klauzule", iznose više plaćeno 58.491,16 HRK/ 7.763,11 EUR, da iskorištena preplata po konverziji preračunata u EUR iznosi 948,15 EUR/ 7.144,62 HRK, tako da izračunata razlika više plaćenog u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa iznosi 51.346,54 HRK odnosno 6.814,86 EUR,

- da je temeljem provedenog dokaza saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku, prvostupanjski sud utvrdio u bitnom da je kredit digao zbog kupovine apartmana na moru, da ga nije nikada iznajmljivao već koristio za potrebe obitelji, da je bio klijent tuženika te mu je osobni bankar predložio da kredit digne u francima, da mu je ukazano na ugovaranje promjenjive kamatne stope ali nije objašnjeno na koji način će se mijenjati, da nije bio informiran o bilo kakvim rizicima ugovaranja, da je dobio otplatni plan i rate su mu bile prihvatljive ali su se naknadno povećale te sigurno ne bi sklopio ugovor da su rate bile takve u početku, da je bankarica sačinila ugovor i dala mu ga na potpis, nije ga čitao te je vjerovao kako je sve u redu, da je prihvatio konverziju da se spasi, da je sudac županijskog suda koji se bavi kaznenom granom sudovanja.

8.1. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud se kao prvo poziva na odredbu čl. 502. a i c ZPP te pravomoćne odluke donesene u postupku za kolektivnu zaštitu potrošača ističući da takva pravomoćnost u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno ima izravan učinak na konkretan postupak. Nakon toga, prvostupanjski sud analizira konkretne okolnosti slučaja i ugovorni odnos između stranaka u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF ( čl.1. st. 2., 2. i 7. ugovora o kreditu ), priklanjajući vjeru iskazu tužitelja te zaključujući kako je dobio unaprijed sastavljen ugovor sa odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku. Stoga utvrđuje da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranja promjenjive kamatne stope nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud usvaja deklaratorni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti pozivom na odredbe čl. 322. do 329. i čl. 1111. ZOO, a u odnosu na zatezne kamate primjenjuje odredbu čl. 1115. ZOO.

8.2. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je nesporno sklopljen dodatak osnovnom ugovoru o kreditu odnosno provedena konverzija, prvostupanjski sud pronalazi da tužitelj usprkos konverziji, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu te provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. U odnosu na visinu zahtjeva se poziva na nalaz i mišljenje vještaka kojem je priklonio vjeru pa odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude, odbijajući pri tome prigovor zastare pozivom na praksu i stajalište Vrhovnog suda RH u odluci Rev-2245/17-2.

9. Tuženik u žalbenim navodima detaljno osporava prvostupanjsku presudu, pri čemu sadržajno u najvećem dijelu opsežno elaborirane žalbe ( točkama 2. do 73. žalbe ) iznosi stajalište da tužitelj ne može ostvarivati pravo na bilo kakvu pravnu zaštitu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora i koje potkrjepljuje navođenjem brojne sudske prakse nacionalnih sudova, a u kojem dijelu zastupa i stajalište o neprimjenjivosti Direktive 93/13 na izvorni ugovor o kreditu te smatra da su pogrešno primijenjene odredbe ZPP u pogledu vezanosti učincima kolektivnog spora. Nadalje, tuženik smatra da je pobijana odluka proturječna, nerazumljiva i kontradiktorna ( toč. 75. do 129. žalbe) u sklopu čega propituje i svojstvo potrošača tužitelja navodeći kako se njegov status ne presumira već dokazuje teretom dokaza koji je na tužitelju, da se trebalo uzeti u obzir i razdoblja "negativnih razlika " ( toč. 131. do 139. žalbe), da nalaz vještaka ne opravdava preinaku tužbe pa da je počinjena bitna povreda i prekoračen zahtjev ( toč. 140. do 154. žalbe ), ponavlja prigovor zastare ( toč. 155. do 172. žalbe ), smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu tijeka zateznih kamata ( 173. do 185. žalbe) te osporava i odluku o troškovima postupka ( toč. 186. do 196. žalbe).

10. Razmatrajući tako iznesene žalbene navode tuženika, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio djelomičnu pravilnost istih u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na isplatu te posljedično i odluku o troškovima postupka, dok žalbeni navodi u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora koji je između stranka sklopljen u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

11. Kako je žalitelj žalbene navode iznio opsežno (ukupno 197. točaka na 32 stranice) iznoseći višestruke i brojne primjedbe na prvostupanjsku odluku i provedeni postupak, to drugostupanjski sud prije svega smatra nužnim ukazati da pravo na obrazloženu sudsku odluku ( kao jedan o procesnih aspekata prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. Konvencije ) nije apsolutno te se ne može tumačiti na način da sudovi moraju detaljno odgovoriti na svaki navod stranke, već su dužni pružiti dostatne, ozbiljne i relevantne razloge koji ovise o okolnostima konkretnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka ( u tom smislu i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-953/2022 od 10. studenoga 2022.).

12. U tom smislu će se i na žalbene navode tuženika koji su u bitnom sažeti pod točkom 9. ovog obrazloženja, ukazati na dostatne i relevantne razloge odlučne za predmet i pravnu narav konkretnog spora.

13. U tom smislu kao prvo valja ukazati da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na pravomoćne odluke iz parničnog postupka koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. od strane Udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a temeljem odredbe čl. 502.c ZPP koja propisuje kako se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP).

14. U odnosu na stajalište o neprimjenjivanju Direktive 93/13 na osnovni ugovor ( toč. 34. do 39. žalbe ) koji je sklopljen između stranaka, valja navesti sljedeće. Kako su stranke osnovni ugovor o kreditu sklopile 15. 7. 2005., to se kao mjerodavan propis primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;), potom i kao odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te odredbe sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 59/2026. ).

15. Dakle, Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001., sa ciljem usmjerenim na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa RH Uniji 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe ZZP koje su još 2003. implementirale odredbe predmetne direktive u nacionalno zakonodavstvo, i koje odredbe ZZP se primjenjuju na konkretan ugovorni odnos.

16. Stoga praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003., to ne postoje zapreke da se u tumačenju implementiranih pojmova i instituta ( poput provođenja testa poštenja ) ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova, te ih prihvati u sklopu procesne autonomije. U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem , raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

17. Slijedom iznesenog takvi prigovori tuženika nisu osnovani jer nacionalni sudovi u konkretnom slučaju mogu tumačiti domaće pravo u duhu prava EU kao dopunskog interpretativnog izvora prava.

18. Nadalje, u odnosu na prigovore tuženika koje usmjerava na osporavanje samog svojstva potrošača tužitelja ( toč. 79. do 94. žalbe) i u sklopu kojeg smatra da je riječ o činjenicama čiji teret leži na tužitelju, valja ukazati da pojam potrošača sukladno obvezujućoj praksi Suda Europske unije, u smislu autonomnosti i objektivnosti, treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije (predmet C-534/15 O od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32.), što proizlazi i iz odredbe čl. 3. ZZP/07.

19. U tom smislu iz prvostupanjskog postupka proizlazi da je čl. 6. ugovora koji je tužitelj sklopio sa tuženikom 2005, navedeno da se sklapa sa namjenom kupnje kuće i koju činjenicu je potvrdio i sam tužitelj svojim iskazom navodeći da je kreditom kupljen apartman na moru koji nije nikada iznajmljivao već ga je koristio za potrebe obitelji i to prije svega svog djeteta i njegova zdravstvenog stanja. Nadalje, okolnost koja govori u prilog tome da tužitelj predstavlja potrošača proizlazi i iz nesporne činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju osnovnog ugovora u skladu za odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; dalje: ZID ZPK ) koja je uredila obveze između banaka kao vjerovnika i potrošača, pri čemu je odredbom čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da se tim Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon.

20. Stoga tako iznesene okolnosti čine čvrste i dostatne dokaze u smjeru tvrdnje da tužitelj predstavlja potrošača, pri čemu je, protivno stajalištu tuženika, teret dokazivanja činjenice da tužitelj eventualno nema takvo svojstvo, na tuženiku, a ne tužitelju ( u tom smislu i pravno shvaćanje VSRH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“).

21. U odnosu na daljnje navode tuženika kojim osporava utvrđenje djelomične ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio nepoštenost i posljedičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u tom dijelu.

22. U tom smislu valja ponoviti da je u okviru kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da su banke ( između kojih i tuženik ) u vremenskom periodu koje obuhvaća i trenutak sklapanja konkretnog ugovora između stranaka ( 15. 7. 2005. ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na valutnu klauzulu je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da su banke i u tom dijelu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07, pa je i postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule u CHF unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

23. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

24. Na takva utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu potrošača je valjalo vezati činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka i provedenih dokaza, obzirom da potrošača koji zahtijeva zaštitu u pojedinačnom postupku valja promatrati neovisno i jedinstveno. U tom smislu je prvostupanjski sud analizirao same odredbe osnovnog ugovora u čl. 1. st. 2., čl. 2. i 7. ( toč. 14. i 15. obrazloženja ) nakon čega je proveo predložene dokaze u vidu saslušanja tužitelja kao stranke te financijsko vještačenje temeljem kojeg je utvrdio da je upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF dovelo do postojanja znatne neravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, obzirom da je omogućilo tuženiku da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti. Jedno od osnovnih načela obveznog prava predstavlja odredivost, prema kojoj činidba mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su također ugovorene kao promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da će se otplata vršiti prema jednakim mjesečnim anuitetima ( uz navođenje da mjesečni anuitet iznosi u kunskoj protuvrijednosti 471,12 CHF ) te ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema ugovorenim i predočenim mu uvjetima. U tom smislu i tužitelj iskazom potvrđuje da je na kredit pristao polazeći od svoje ekonomske i financijske mogućnosti podmirivanja predočene mjesečne rate kredita, pri čemu je naveo da zasigurno ne bi pristao na sklapanje ugovora da je znao da će mjesečna rata rasti na način na koji je do toga naknadno došlo.

25. Dakle, upravo ugovorena otplata kredita na način da se otplaćuje u tadašnjoj nacionalnoj valuti čiji iznos je vezan u CHF uz naknadni rast tečaja valute CHF, te promjena kamatnih stopa kako je prikazana u sklopu provedenog vještačenja, u stvarnosti dovodi do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.

26. Stoga je takva situacija, protivno žalbenim navodima tuženika, nedvojbeno dovela do značajne neravnoteže u odnosima stranaka i to na štetu potrošača, pri čemu rast mjesečnih anuiteta uslijed promjena kamatne stope i ugovorene valutne klauzule dovodi tužitelja u stanje financijske nesigurnosti, a kako do navedenog dolazi uslijed činjenice da je tuženik unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je tužitelja kao potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja, to je prvostupanjski sud pravilno provođenjem kontrole nepoštenosti utvrdio postojanje djelomične ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF sadržane u čl. 1. st. 2., čl. 2. i čl. 7. osnovnog ugovora, pri čemu one ne povlače za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 87. st. 2. ZZP/03) odnosno u visini prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja kredita, pa žalbeni navodi tuženika u tom dijelu nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost prvostupanjske odluke.

27. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatu, prvostupanjska odluka je utemeljena na pogrešnom pravom shvaćanju te su žalbeni navodi tuženika u tome dijelu osnovani, pri čemu je i činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno utvrđeno.

28. Naime, u odnosu na sporno pitanje prava tužitelja na povrat novčanih iznosa temeljem ugovorenih nepoštenih odredaba osnovnog ugovora u slučaju u kojemu su stranke provele konverziju, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

29. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke 19. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu na koji je tužitelj dobrovoljno pristao i kojim je sačinjen izračun konverzije sa danom 30. 09. 2015.. Nadalje, u sklopu izračuna konverzije je utvrđena nova visina glavnice u valuti EUR, a u smislu članka 19.c. st.1. točke 5. alineje 1. ZID ZPK/15 je utvrđeno postojanje pretplate koja je priznata tužitelju na dan konverzije.

30. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 110. u svezi s čl. 108. i čl. 107. st. 1., ZOO /91, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, pa korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

31. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

32. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

33. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

34. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

35. Navedeno odlučno pitanje je od utjecaja i na većinu preostalih žalbenih navoda tuženika koji su povezani sa pitanjem prava tužitelja na pravnu zaštitu u okolnostima u kojima je naknadno provedena konverzija osnovnog ugovora, a na koje se sve može odgovoriti stajalištem izraženim u sklopu konačne odluke najvišeg suda u pogledu prava potrošača na zaštitu u konkretnim okolnostima slučaja.

36. Stoga su žalbeni navodi tuženika u odnosu na točku II. izreke kojom je usvojen tužbeni zahtjev na isplatu osnovani, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje ( točka I. izreke rješenja ), dok je žalba tuženika u odnosu na djelomično utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF djelomično neosnovana, slijedom čega je prvostupanjsku presudu u tom dijelu valjalo potvrditi temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao pod izrekom presude.

37. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka sadržanu pod točkom III.. izreke pobijane odluke o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP ( toč. II. izreke rješenja).

38. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će sukladno ukazanome, raspraviti i utvrditi okolnosti o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev- 457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će takve odlučne činjenice utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja te u granicama postavljenog tužbenoga zahtjeva, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić