Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2000/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po Mirjani Kopić, odvjetnici u Zagrebu, Horvaćanska 21 protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupane po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, A. Medulića 31, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-735/2019-34 od 3. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 1. rujna 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-735/2019-34 od 3. ožujka 2026., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca tog suda.

II. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je:

- pod točkom I. izreke utvrđeno da ne proizvode pravne učinke odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 09.07.2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika ( očitom pogrešnom navedenog kao tužitelja ) koji se odnose na promjenjivu kamatu i to odredbe čl. 4. pod naslovom KAMATA NA KREDIT te čl. 6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA,

- pod točkom II. izreke utvrđeno da ne proizvode pravne učinke odnosno da su ništetne odredbe koji se odnose na valutnu klauzulu, pri čemu su citirane odredbe dijela čl. 1. čl. 5., čl. 6. i čl. 7. ugovora o kreditu,

- pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne od 2.718,76 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući ju od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je pobliže iskazan pod tom točkom izreke,

- pod točkom IV. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 7.140,65 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući ju od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je pobliže iskazan pod tom točkom izreke,

- pod točkom V. izreke je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.898,17 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke, tj. od 03. ožujka 2026. do isplate.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP), ukazujući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, kao i na povredu prava na pravično suđenje zaštićenog odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14: dalje: Ustav RH) te čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu, tužbu odbaci, odnosno odbije tužbu i preinači odluku o troškovima uz naknadu svih troškova postupka tuženiku, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 09. 07. 2005. a potom i restitucijski zahtjev za isplatom po osnovi stjecanja bez osnove i utvrđene djelomične ništetnosti.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire žalitelj, obzirom da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ovo stoga jer je izreka presude proturječna razlozima presude koja nema o odlučnim činjenicama, a uslijed čega je posljedično i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a).

7. Također, osnovano je i pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP u svezi čl. 260. st. 1. ZPP. Naime, prvostupanjski sud je u postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Odredbom čl. 260. st. 1. ZPP je propisano da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave , pa pravilnim tumačenjem predmetne odredbe proizlazi obveza vještaka da nalaz i mišljenje iznese usmeno na raspravi, a osim toga ga može isti podnijeti i pismeno prije rasprave. U konkretnom postupku vještak je dostavio pismeni nalaz i mišljenje na koje je tuženik istaknuo prigovore, nakon čega je dostavio očitovanje, da bi potom tuženik podneskom od 4. 3. 2025. ostao kod prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, opsežno iznoseći prigovore na pismeni nalaz i mišljenje. Prvostupanjski sud u takvim okolnostima nije postupio u smislu čl. 260. st. 1. ZPP te proveo dokaz usmenim iznošenjem nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na prigovore tuženika, kojim postupanjem je počinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je tuženiku nezakonitim postupanjem onemogućeno usmeno raspravljanje u pogledu odlučnih činjenica.

8. Konkretna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP je sadržajno povezana i sa pozivanjem tuženika na povrede ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje odnosno "jednakosti oružja kao jednog od aspekta tog prava, u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st 1. Ustava RH. Pravo na "jednakost oružja" je sadržajno izjednačeno s pravom na procesnu ravnopravnost ( u tom smislu npr. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4817/2018 od 17. lipnja 2020. ), te proizlazi da je prvostupanjski sud postupanjem protivnom odredbi čl. 354. st. 2. toč. 6. u svezi čl. 260. st. 1. ZPP, tuženiku onemogućio braniti argumente i prava pod uvjetima koji ga ne smiju stavljati u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika. Ovo stoga jer je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka na koje je tuženik istaknuo prigovore, postupajući na taj način in favorem tužitelja, a isključujući tuženiku mogućnost da u skladu zakonom propisan im načinom ostvari svoja prava.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužiteljica i tuženik 9. 7. 2005. u [adresa] zaključili Ugovor o [broj kredita] kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 60.950,00 CHF-a po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da je kredit izdan sa naznakom namjene u vidu namjene zatvaranja stambenog kredita ( čl. 2.1. Ugovora),

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,15% (članak 4.1. Ugovora o kreditu),

- da je ugovoren rok otplate kredita od 156 mjeseci, pri čemu je u čl. 7.2. sadržana valutna klauzula jer je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 156 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da su stranke provele konverziju osnovanog ugovora,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku RKR d.o.o. [adresa] koji je izradio pismeni nalaz i mišljenje ( str. 116. do 140 spisa).

10. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti i isplatom, koji obrazlaže pobijanom odlukom na ukupno 47 stranica, u sklopu kojih iznosi opsežne tvrdnje i navode, bez jasnog i dostatnog ukazivanja i razjašnjenja o tome da li je riječ o stavovima i navodima stranaka u postupku ili samog suda . Pažljivim čitanjem pobijanog obrazloženja odluke se može zaključiti da se prvostupanjski sud poziva na pravomoćne presude iz spora kolektivne zaštite potrošača te njihov obvezujući učinak na pojedinačne sporove koje pokrenu potrošači, smatrajući da nije potrebno razmatrati konkretne okolnosti samog ugovaranja i provođenja testa nepoštenosti ugovornih odredbi, te kako smatra da tužiteljica nije obeštećena provedenom konverzijom.

11. Tuženik u žalbi osporava u cijelosti prvostupanjsku odluku, ukazujući prije svega na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Tuženik se osim toga detaljno osvrće na provedenu konverziju osnovnog ugovora o kreditu te u većem dijelu također opsežne žalbe ( napisane na ukupno 43 stranice bez navođenja odlomaka ili paragrafa ) iznosi stajalište da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu sa odredbama ZID ZPK valjani i proizvode učinke bez obzira na pravomoćnu presudu donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tužiteljica nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje. U odnosu na utvrđenu djelomičnu ništetnost tuženik ukazuje kako nije utemeljena na konkretnom ugovornom odnosu, ponavlja istaknuti prigovor zastare, osporava odluku o troškovima postupka te zaključuje da je prvostupanjska presuda nerazumljiva, da su razlozi na kojima je utemeljena nejasni i proturječni te postoji proturječnost u odnosu na odlučene činjenice.

12. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio osnovanost tvrdnji i stajališta tuženika u pogledu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP.

13. U tom smislu prije svega valja ponoviti da prvostupanjski sud odluku obrazlaže na ukupno 47 stranica, bez numeriranja odlomaka u skladu sa odredbom čl. 59. st. 3. Sudskog poslovnika ("Narodne novine" broj: br. 37/2014, 49/2014, 8/2015, 35/2015, 123/2015, 45/2016, 29/2017, 33/2017, 34/2017, 57/2017, 101/2018, 119/2018, 81/2019, 128/2019, 39/2020, 47/2020, 138/2020, 147/2020, 70/2021, 99/2021, 145/2021, 23/2022, 12/2023, 122/2023, 55/2024, 136/2024, 20/2026, 84/2026; dalje: Sudski poslovnik ).

14. Samo numeriranje odlomaka u smislu navedene odredbe čl. 59. st. 3. Sudskog poslovnika ne predstavlja nužno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u slučaju kada je tekst obrazloženja jasan i sažet ( čl. 59. st. 1. Sudskog poslovnika ) i kada obrazloženje sadrži propisane sastavnice u smislu čl. 338. st. 4. ZPP ( odnosno kada su sumarno izloženi zahtjev i stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, potom obrazloženje u pogledu toga koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka).

15. Međutim, prvostupanjski sud je u sklopu konkretnog obrazloženja iznio čitav niz navoda i tvrdnji, za koje nije moguće u dostatnoj i potrebnoj mjeri zaključiti da li je riječ o stavovima prvostupanjskog suda u odnosu na predmet spora, ili pak stavovima i tvrdnjama stranaka. Primjena odredaba čl. 338. st. 4. ZPP i čl. 59. st. 3. Sudskog poslovnika je nužna upravo u okolnostima u kojima prvostupanjski sud obraz loženje iznosi na većem broju stranica ( u ovom slučaju 47 ), pa kada u sklopu takvog opsega obrazloženja nisu sumarno izneseni zahtjevi stranaka i njihovi stavovi o pravnoj osnovi spora, već preslikani i uneseni čitavi podnesci stranaka bez ukazivanja da je riječ o takvom postupanju, tada je obrazloženje nerazumljivo i proturječno te ima sva obilježja apsolutno bitne povredom odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

16. Osim što je opisanim postupanjem počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, prvostupanjski sud je počinio i povredu prava na obrazloženu odluku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje koje proizlazi iz odredbe čl. 29. st. 1. Ustava RH te čl. 6. st. 1. Konvencije, i koje polazi od zahtjeva da obrazloženje sudske odluke ( iako nije apsolutno te može biti ograničeno posebnostima određenog postupka ), bude takvo da sadrži jasno i razumljivo obrazloženje razloga kojima se sud vodio pri donošenju odluke, i koje mora biti u skladu s "mjerilom dostatnosti" ovisnim o osobitim okolnostima svakog konkretnog slučaja ( tako npr. i Ustavni sud RH u odluci broj U-III-953/2022 od 10. studenoga 2022.).

17. Osim navedenog, pravilno žalitelj ističe da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. u svezi čl. 260. st. 1. ZPP, čiji razlozi su pobliže izneseni pod točkama 7. i 8. ovog obrazloženja, radi čega se neće ponavljati.

18. Nadalje, u odnosu na samo utvrđenje djelomične ništetnosti, prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev ( točka I. i II. pobijane odluke ) i to u odnosu na dijelove čl. 1., 4., 5., 6. i 7. osnovnog ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, pri čemu razloge temelji isključivo na vezanosti pravomoćnim utvrđenjima iz postupaka kolektivne pravne zaštite ( str. 37. i 38. obrazloženja ), ali bez utvrđivanja konkretnih okolnosti slučaja te bez provođenja testa nepoštenosti u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), čije odredbe se primjenjuju s obzirom na trenutak zaključenja osnovnog ugovora o kreditu.

19. U tom smislu valja ukazati da je temeljem pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku pokrenutom od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

20. Prvostupanjski sud je vezan pravomoćnim utvrđenjima iz predmetnih postupaka na koje se fizičke osobe pozovu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu ( čl. 502.c ZPP ), ali kako svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno, to pravilno tuženik ukazuje da zaključak o nepoštenosti i posljedično djelomičnoj ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ne može biti utemeljen isključivo na činjenici postojanja pravomoćne sudske odluke iz kolektivne zaštite potrošača, već se mora temeljiti i na utvrđenjima konkretnog spora, što je propušteno učiniti.

21. U odnosu na navedeno, prvostupanjski sud obrazloženjem nije ukazao na konkretne okolnosti ugovaranja odredaba koje je utvrdio nepoštenim, pri čemu je bio dužan poći od primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, a koja pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuje u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., 59/2023. i 56/2026; ), i koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirale sekundarno zakonodavstvo Europske unije, odnosno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), kao direktivu minimalne harmonizacije te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

22. Stoga tuženik pravilno ukazuje da prvostupanjski sud nije proveo test nepoštenosti u smislu čl. 81. ZZP/03, da se nije uopće očitovao u pogledu informiranosti, transparentnosti, da nije utvrdio da li je konkretno postupanje bilo protivno dobroj vjeri te da li je takvo ugovaranje uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Glede navedenog valja navesti da su svi segmentni provođenja testa nepoštenosti kao takvi razmotreni brojnim odlukama nacionalnih sudova u sklopu kojih je stvorena sada već ustaljena sudska praksa, pri čemu nema zapreke da se tumačenje spornih odredbi provodi u duhu Europskog prava te uz pomoć prakse Europskog suda u pogledu tumačenja osnovnih pojmova, zahtjeva i načela zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ( tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U- III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

24. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. osnovnog ugovora ( kojom je ugovorena naplata kamate na zakašnjela plaćanja ) prvostupanjski sud nije proveo dokaze niti utvrdio u sklopu kojih okolnosti bi takvo ugovaranje bilo nepošteno te posljedično ništetno. Pri tome je za tu odredbu bitno i pitanje da li je riječ o postupanju koje je utvrđeno nepoštenim u okviru kolektivne zaštite potrošača. Naime, tim postupcima je utvrđeno nepošteno postupanje osam banaka u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, pa su prvostupanjski sudovi u postupcima koje pokrenu potrošači kao fizičke osobe, vezani utvrđenima u odnosu na ta dva segmenta ( i imaju obvezu utvrditi da li se ona primjenjuje i na konkretan slučaj), ali ne i u odnosu na postupanja koja nisu obuhvaćena pravomoćnošću tih odluka. Kako ugovaranje iz čl. 6. osnovnog ugovora nije obuhvaćeno kolektivnom zaštitom potrošača, to je prvostupanjski sud u tom dijelu bio dužan provesti test nepoštenosti bez vezivanja učincima kolektivne zaštite, a što je također propušteno učiniti.

25. Prema tome, kako prvostupanjski sud u okviru obrazloženja pobijane odluke ( u pogledu djelomične ništetnosti ) nije utvrdio odlučne činjenice u smislu provođenja testa nepoštenosti primjenom čl. 81. ZZP/03 ( temeljem koje je trebalo utvrditi da li se o konkretnim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije, poći od zakonske pretpostavke da su takve odredbe nepoštene onda ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ), to žalitelj pravilno ukazuje da je odluka proturječna te presuda ne sadrži odlučne činjenice.

26. Tek nakon odgovora na pitanje osnovanosti zahtjeva u pogledu ništetnosti dijela odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valjalo je odgovoriti na sporno pitanje da li potrošač koji je proveo konverziju osnovnog ugovora sukladno odredbama ZID ZPK/15, na način da je kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ostvaruje pravo na potpunu restituciju i isplatu u pogledu utvrđenih nepoštenih ugovornih odredbi.

27. U odnosu na takvo sporno pitanje, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena suprotna stajališta. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

28. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

29. Dakle, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

30. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog ( kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku ( pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti), već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

31. Kako prvostupanjski sud u sklopu obrazloženja pobijane odluke nije pružio odlučne, dostatne i relevantne razloge u odnosu na predmet konkretnog spora, pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i nema razloga o odlučnim činjenicama, a posljedično je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP presudu valjalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ( točka I. izreke ), time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP).

32. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka, dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( toč. II. izreke ).

33. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka će raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na djelomičnu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, primjenjujući utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u povodu kolektivne zaštite potrošača u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te provođenjem testa nepoštenosti u odnosu na tužiteljicu ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno u pogledu informiranja, transparentnosti i općenito testa nepoštenosti ), u odnosu na ugovorene odredbe na koje se ne odnosi kolektivna zaštita potrošaka ( čl. 6. ugovora ) prvostupanjski sud ne može biti vezan takvom odlukom već mora provesti i utvrditi sve elemente nepoštenosti i posljedično djelomične ništetnosti, a tek nakon toga će odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatom, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će sva odlučna pitanja utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP -a odlučiti o tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu koju će obrazložiti sukladno čl. 59. Sudskog poslovnika i čl. 338. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 1. rujna 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić