Posl.br. P Ob-38/2023-67

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po Nataši Citković Vrkić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Filipu Ivanu Kosaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po ĐG, posebnoj skrbnici iz Centra za posebno skrbništvo, Podružnica Rijeka, Drage Gervaisa 7, Rijeka, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 8. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i posebne skrbnice tuženika, 1.rujna 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da nekretnina upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Senj, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označena kao zk. č. br. 3308/7, vikend kuća br. 29, cisterna i dvorište „Draga Draga“, površine 159 čhv, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Utvrđuje se da je tužiteljica MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnica u 1/2 (jednoj polovini) dijela nekretnine opisane u točki I. izreke.

III. Tužiteljica MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], ovlaštena je na temelju ove presude u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Senj, ishoditi uknjižbu prava suvlasništva na svoje ime u 1/2 (jednoj polovini) dijela nekretnine opisane u točki I. izreke, uz istodobno brisanje prava vlasništva tuženika ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj], u tom suvlasničkom dijelu, tako da tuženik ostaje upisan kao suvlasnik u 1/2 (jednoj polovini) dijela, što je tuženik dužan trpjeti.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži utvrđenje da preostala 1/2 (jedna polovina) predmetne nekretnine ulazi u njezinu vlastitu imovinu te u dijelu kojim traži utvrđenje i uknjižbu prava suvlasništva preko dosuđenog 1/2 (jedne polovine) dijela do zatraženih 3/4 (tri četvrtine) dijela.

V. Nalaže se tuženiku ŠG, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužiteljici MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 3.121,03 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u točki V. izreke, a za iznos od 44.904,06 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi od 9. siječnja 2023. u bitnome navodi da su stranke sklopile brak 4. travnja 1992., koji i dalje formalno traje, te da je predmetna nekretnina kupljena tijekom njihove bračne zajednice na temelju kupoprodajnog ugovora od 18. siječnja 2002. i dodatka tom ugovoru od 23. svibnja 2002. Iako je kao jedini kupac i vlasnik upisan tuženik, tužiteljica tvrdi da je polovicu kupoprodajne cijene u iznosu od 23.000,00 eura prodavateljici izravno isplatio njezin pokojni otac JG iz svoje vlastite imovine, dok je preostala polovica cijene podmirena kreditom podignutim i otplaćenim tijekom bračne zajednice, te da bi stoga taj iznos polovice kupoprodajne cijene predstavljao tužiteljičinu vlastitu imovinu. Slijedom toga zahtijeva utvrđenje da 1/2 nekretnine predstavlja njezinu vlastitu imovinu, a preostala 1/2 bračnu stečevinu stranaka, te utvrđenje i uknjižbu njezina ukupnog suvlasničkog dijela od 3/4.

1.1. Tužiteljica nadalje navodi da je tijekom braka pretežito skrbila o troje zajedničke djece i kućanstvu, dok je tuženik radio kao kapetan zrakoplova, te da je od 2003. osobno vodila poslove iznajmljivanja i održavanja predmetne nekretnine. Pravni interes za ovu parnicu obrazlaže time što je tuženik odbio priznati njezino suvlasništvo i dopustiti odgovarajući zemljišnoknjižni upis, uz najavu raspolaganja nekretninom.

2. Rješenjem Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Donji Grad, KLASA: UP/I-552-02/24-09/11, URBROJ: 139-114-09-15-24-2 od 5. srpnja 2024., tuženiku, kao osobi nepoznatog boravišta i bez punomoćnika, imenovana je posebna skrbnica ĐG, dipl. pravnica iz Centra za posebno skrbništvo, Podružnica Rijeka, ovlaštena zastupati ga u ovom postupku.

3. Posebna skrbnica u odgovoru na tužbu od 30. rujna 2024. osporila je pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe i protivila se tužbi. U bitnome je navela da uz tužbu nisu bili dostavljeni svi materijalni dokazi na koje se tužiteljica pozivala, da nije dostatno dokazana isplata 23.000,00 eura ni kreditno financiranje, te da je potrebno utvrditi postojanje bračne zajednice u vrijeme stjecanja. Istaknula je i pravno stajalište da bi imovinske odnose trebalo sudski urediti tek nakon prestanka braka ili bračne zajednice. U nastavku postupka posebna skrbnica ostala je kod protivljenja zahtjevu te je predložila sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je saslušao tužiteljicu i svjedokinje KG i MGB.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog postupka, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Predmet spora jest utvrđenje pripada li tužiteljici, na nekretnini upisanoj kao isključivo vlasništvo tuženika, suvlasnički dio od zatraženih 3/4, pri čemu zahtjev temelji na dvjema činjeničnim osnovama: zajedničkom stjecanju za vrijeme bračne zajednice i ulaganju vlastite imovine navodno nastale isključivim uplatom dijela kupoprodajne cijene od strane njezina oca, te usklađenje zemljišnoknjižnog stanja s tako utvrđenim stvarnopravnim odnosom.

7. Među strankama nije sporno da su brak sklopile 4. travnja 1992., da je predmetna nekretnina kupljena 2002., te da je kao jedini kupac i vlasnik u cijelosti upisan tuženik. Sporno je je li nekretnina stečena za vrijeme postojanja njihove bračne i obiteljske zajednice te je li tužiteljica dokazala poseban pravni temelj na osnovi kojega bi joj, povrh suvlasničke polovine za koju tvrdi da joj pripada na temelju zajedničkog stjecanja, pripadao i dodatni dio nekretnine, odnosno je li uplata njezina oca od 23.000,00 eura bila namijenjena isključivo njoj i uložena kao njezina vlastita imovina u stjecanje nekretnine.

8. Budući da je predmetna nekretnina stečena 2002., na njezinu se imovinskopravnu kvalifikaciju primjenjuje Obiteljski zakon koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja („Narodne novine“ broj 162/98; dalje: ObZ/98). Prema članku 251. toga Zakona bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu. Člankom 252. propisano je da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine, dok prema članku 253. stavku 1. bračni drugovi u bračnoj stečevini imaju jednake suvlasničke dijelove ako nisu drukčije ugovorili. Prema članku 257. stavku 2. vlastita imovina jest i imovina koju je bračni drug tijekom bračne zajednice stekao nasljeđivanjem, darovanjem ili na drugoj osnovi različitoj od stjecanja radom.

9. Zahtjev za utvrđenje i upis prava nije uvjetovan prethodnim razvodom braka. Imovinska prava koja su već nastala stjecanjem pojedine stvari mogu se utvrđivati i štititi dok brak formalno traje, osobito kada je knjižno stanje nesuglasno stvarnom stanju i kada drugi bračni drug osporava postojanje prava. Stoga prigovor prema kojem bi sud prije odlučivanja o ovom zahtjevu morao razvesti brak stranaka nije osnovan.

10. Sud je odbio prijedlog tužiteljice za novo određivanje vrijednosti predmeta spora jer je tužiteljica već u tužbi naznačila jedinstveni VPS od 100.000,00 eura, pa nije riječ o propuštanju određivanja vrijednosti iz članka 40. stavka 4. ZPP-a, nego o njezinoj naknadnoj promjeni. Prema članku 40. stavcima 2. i 3. ZPP-a mjerodavna je vrijednost naznačena u tužbi, a sud je može ispraviti, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, koje je u ovom predmetu održano 2. prosinca 2024., dok je tužiteljica drukčiji obračun predložila tek podneskom od 19. prosinca 2025.

11. U pogledu dokazivanja sud je primijenio članke 7. stavak 1., čl. 8., čl. 219. stavak 1. i 221.a ZPP-a. Svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok se pravilo o teretu dokazivanja primjenjuje kada sud, nakon savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, ne može sa sigurnošću utvrditi neku odlučnu činjenicu. Sama mogućnost jednoga činjeničnog zaključka nije dovoljna kada izvedeni dokazi s podjednakom uvjerljivošću dopuštaju i drugo razumno objašnjenje.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 881/2023-2 od 10. travnja 2024. izrazio je pravno shvaćanje da je prvenstveno na tužitelju koji tvrdi da je određena imovina bračna stečevina teret dokazivanja da je ona stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili da potječe iz tako stečene imovine, dok protivna stranka može dokazivati da se radi o njezinoj vlastitoj imovini. To se shvaćanje nadovezuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 845/2022-2 od 22. studenoga 2023., prema kojoj, kada je utvrđeno da je imovina stečena za vrijeme trajanja bračne ili izvanbračne zajednice, teret dokazivanja posebnog temelja vlastite imovine leži na stranci koja takvu iznimku tvrdi. Slijedom iznesenoga, tužiteljica je u ovome postupku, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, bila dužna dokazati da je 1/2 nekretnine bračna stečevina, a da je druga 1/2 iste njezina vlastita imovina. U ovom je predmetu tužiteljica dokazala zajedničko stjecanje koje opravdava njezin suvlasnički dio od 1/2, ali je upravo ona, radi stjecanja dodatnog suvlasničkog dijela, morala s potrebnom mjerom izvjesnosti dokazati da je uplata njezina oca bila namijenjena isključivo njoj, a ne primjerice obojici bračnih drugova.

13. Iz vjenčanog lista, iskaza tužiteljice i iskaza svjedokinje KG sud je utvrdio da su stranke brak sklopile 4. travnja 1992., da su u braku rođena tri djeteta te da su 2002., kada je nekretnina kupljena, živjele u stvarnoj bračnoj i obiteljskoj zajednici. Predmetna je nekretnina, prema tome, stečena tijekom bračne zajednice, a iz kupoprodajnog ugovora, dodatka ugovoru i zemljišnoknjižne dokumentacije proizlazi da je stjecanje bilo povezano s kreditnim zaduženjem nastalim upravo radi te kupnje.

14. Kupoprodajnim ugovorom od 18. siječnja 2002. prodavateljice HG i MGB prodale su tuženiku predmetnu nekretninu, pri čemu je u članku 2. ugovora navedena kupoprodajna cijena od 46.000,00 eura. Dodatkom kupoprodajnom ugovoru od 23. svibnja 2002. ponovno je navedena cijena od 46.000,00 eura te je ugovoreno da će se isplatiti putem kredita kojeg podiže kupac, ovdje tuženik. Rješenjem Općinskog suda u Senju broj 637/Z-02 od 18. srpnja 2002. na cijeloj je nekretnini dopuštena uknjižba založnog prava radi osiguranja kredita s glavnicom u protuvrijednosti od 46.000,00 eura. Navedene isprave čine povezanu dokaznu cjelinu iz koje proizlazi da je kredit podignut u visini ugovorene kupoprodajne cijene i osiguran na cijeloj kupljenoj nekretnini.

15.Potvrdom od 22. siječnja 2002., na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis prodavateljice MGB, potvrđeno je da je ona od JG primila 23.000,00 eura kao „nultu ratu za kupnju“ predmetne nekretnine. Ta isprava, zajedno s iskazom prodavateljice koja je potvrdila svoj potpis i primitak navedenog iznosa, dokazuje da je tužiteljičin otac izvršio plaćanje povezano s kupnjom. Međutim, ni potvrda ni ovjera potpisa ne sadrže izjavu da je taj iznos namijenjen isključivo tužiteljici, niti se u njima tužiteljica navodi kao isključiva korisnica istog.

16. Svjedokinja MGB nije se mogla sjetiti ukupne konačne cijene, načina na koji je cijena u cijelosti podmirena, primitka drugih iznosa ni okolnosti kreditnog zaduženja, odnosno iskazala je da misli kako kredit nije podizan, a izričito je iskazala i da se ne sjeća je li, osim iznosa iz potvrde, primila daljnji novac. Njezin je iskaz stoga vrednovan jedino u dijelu u kojem potvrđuje vlastiti potpis i primitak 23.000,00 eura, ali ne daje osnovu za zaključak je li tužiteljičin otac, JG, taj iznos namijenio kao dar tužiteljici niti je li njime htio povećati isključivo imovinu svoje kćeri.

17. Svjedokinja KG potvrdila je da je novac potjecao od njezina pokojnog supruga JG te navela suprugove riječi „da bi to bilo dobro kupiti za našu kćer MG“, ali nije znala kolika je bila konačno ugovorena cijena, koliko je iznosio kredit, na koji je način kredit isplaćen ni kako su stranke i prodavateljice pravno uredile uračunavanje očevog plaćanja. Njezin daljnji iskaz da je smatrala kako bi kuća trebala glasiti na MG i ŠG jer su bili u braku ukazuje da se i sama pomoć roditelja razumijevala u kontekstu zajedničke obiteljske imovine, a ne kao nedvojbeno individualizirano davanje (dar) samo tužiteljici.

18. Ni iskaz tužiteljice nije otklonio navedene dvojbe. Tužiteljica nije sudjelovala u pregovorima o konačnoj cijeni, nije mogla pouzdano navesti je li ukupna cijena iznosila 46.000,00 eura ili je iznos od 23.000,00 eura plaćen uz taj iznos, nije imala neposredan uvid u isplatu kredita prodavateljicama te je dopustila mogućnost da je dio kreditnih sredstava utrošen „za manju adaptaciju kuće“. Njezin iskaz potvrđuje uvjerenje da joj je otac želio pomoći, ali, kao iskaz stranke neposredno zainteresirane za ishod parnice, prema ocjeni ovoga suda, nije dovoljno pouzdano dokazana isključiva stvarnopravna namjena toga davanja samo njoj te ne omogućuje zaključak sa sigurnošću da je očevom uplatom stekla vlastitu imovinu u vrijednosti polovice cijele nekretnine.

19. Izvedenim dokazima utvrđeno je da je JG prodavateljici isplatio 23.000,00 eura u vezi s kupnjom predmetne nekretnine. Međutim, sadržaj potvrde, iskazi tužiteljice i svjedokinja te ostala dokumentacija ne omogućuju sudu da s potrebnim stupnjem uvjerenja utvrdi da je imovinska korist toga plaćanja bila namijenjena isključivo tužiteljici i da je ona upravo tom uplatom stekla vlastitu imovinu u vrijednosti polovice nekretnine. Sud time ne utvrđuje postojanje nekoga drugog pravnog posla, nego zaključuje da tužiteljica nije dokazala posebne činjenice na kojima temelji zahtjev za dio preko jedne polovine.

20. Takav pristup odgovara i sudskoj praksi prema kojoj se kod novca ili imovine koju roditelji jednoga bračnog druga daju tijekom bračne zajednice mora utvrditi stvarna volja darovatelja, odnosno davatelja novca ili imovine. U odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ob-476/2022-2 od 24. svibnja 2022. prihvaćeno je da novac koji su članovi obitelji jednoga bračnog druga dali u vrijeme skladne zajednice, postojanja djece i zajedničkog stjecanja može predstavljati dar oboma bračnim drugovima. Nasuprot tome, odluka istoga suda broj Gž Ob-255/2022-2 od 3. svibnja 2022. pokazuje da se vlastita imovina jednoga bračnog druga utvrđuje kada individualna namjena dara ima čvrsto uporište u konkretnim i uvjerljivim dokazima. Odlukom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž Ob-81/2024-2 od 26. rujna 2024. naglašeno je da se obdarenik ne smije pretpostaviti, nego da zaključak o namjeri darovatelja mora biti jasno i logično izveden iz utvrđenih činjenica, što ovdje nije slučaj.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske u ukidnom rješenju poslovni broj Rev 1455/2015- 2 od 9. travnja 2019. navodi da saslušani svjedoci nisu iznijeli okolnosti o cijeni, iznosu i podrijetlu sredstava te navodno prodanim naslijeđenim nekretninama „iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je nekretnina kupljena upravo tim sredstvima, a ne zajedničkom imovinom, obzirom da su oba bračna druga radom stjecala zajedničku imovinu“, pri čemu je teret dokazivanja takvih činjenica na stranci koja ih tvrdi. U ovom predmetu tužiteljica ni saslušane svjedokinje nisu konkretno iskazale o okolnostima stjecanja nekretnine i realizaciji kupoprodajnog ugovora. Stoga, primjenjujući navedena pravna shvaćanja, sud zaključuje da potrebna dokazna izvjesnost nije postignuta. Tužiteljica nije dokazala da je uplata njezina oca prodavateljici bila davanje namijenjeno isključivo njoj niti da je tako stečena vrijednost predstavljala njezinu vlastitu imovinu.

22. Neutvrđenost isključive namjene očevog plaćanja ne dovodi, međutim, u pitanje pravo tužiteljice na polovicu nekretnine. Dokazano je da je nekretnina stečena za vrijeme bračne zajednice, da je ugovorena cijena bila povezana s kreditom koji je formalno podigao tuženik te da je na cijeloj nekretnini radi toga kredita bila uknjižena hipoteka. Tužiteljica je iskazala da je riječ o petogodišnjem kreditu koji je u cijelosti otplaćen za vrijeme trajanja bračne zajednice, a nema dokaza da su kreditna sredstva ili sredstva kojima je kredit otplaćivan bila tuženikova vlastita imovina. Činjenica da je samo on bio ugovorni korisnik kredita i zemljišnoknjižni vlasnik ne mijenja pravnu narav imovine stečene za vrijeme bračne zajednice iz sredstava povezanih s radom bračnih drugova.

23. Sud je imao u vidu da tužiteljica nakon 1994. nije bila zaposlena, nego se, prema njezinu iskazu, pretežito posvetila skrbi o troje djece, kućanstvu i obitelji, dok je tuženik ostvarivao prihode radom. Ta okolnost ne umanjuje njezin zakonski dio u bračno j stečevini, jer članak 253. stavak 1. ObZ-a/98 propisuje jednake suvlasničke dijelove, neovisno o tome na čije su ime isplaćivani prihodi i tko je neposredno obavljao plaćanja. Istodobno, sama skrb o obitelji, kasnije upravljanje iznajmljivanjem nekretnine i činjenica da je tužiteljica smatrala nekretninu zajedničkom ne dokazuju da je pri kupnji 2002. raspolagala vlastitom imovinom koja bi joj davala pravo na dio veći od jedne polovine.

24. Procesna pasivnost tuženika ne može nadomjestiti nedostatak dokaza na strani tužiteljice. Posebna skrbnica podnijela je odgovor na tužbu i osporila osnovanost zahtjeva, a tuženikova kasnija pisana izjava da ne želi sudjelovati u parničenju ne predstavlja priznanje činjenica ni tužbenog zahtjeva. Sud je stoga bio dužan samostalno ocijeniti je li tužiteljica dokazala sve činjenice na kojima temelji traženi dodatni suvlasnički dio.

25. Budući da tužiteljica nije dokazala da je isključivo njoj otac uplatu od 23.000,00 eura dao (darovao) niti da je tom uplatom stekla vlastitu imovinu u visini polovice nekretnine, odlučna je dvojba, primjenom članka 221.a ZPP-a, riješena u korist tuženika. Istodobno je dokazala da je nekretnina stečena tijekom bračne zajednice u okviru kreditno financiranog zajedničkog stjecanja, pa joj prema člancima 252. i 253. stavku 1. ObZ-a/98 pripada suvlasnički dio od 1/2.

26. Prema aktualnom zemljišnoknjižnom stanju tuženik je i dalje upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u cijelosti, dok je ovaj spor zabilježen u zemljišnoj knjizi. Budući da je tužiteljica dokazala suvlasništvo u 1/2 dijela, ovlaštena je prema članku 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta) ishoditi upis toga prava uz istodobno brisanje tuženikova vlasništva u istom dijelu, tako da stranke budu upisane kao suvlasnici svaka u 1/2 dijela.

27. Tužbeni zahtjev prihvaćen je, dakle, u dijelu kojim je obuhvaćeno utvrđenje i uknjižba tužiteljičina suvlasništva u 1/2 dijela. U preostalom je dijelu, kojim je traženo utvrđenje da 1/2 nekretnine predstavlja vlastitu imovinu tužiteljice te utvrđenje i upis njezina suvlasništva preko dosuđene 1/2 do zatraženih 3/4 dijela, zahtjev odbijen jer činjenice potrebne za takvo povećanje suvlasničkog dijela nisu dokazane s potrebnom sigurnošću.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 151. stavku 3., članku 154. stavku 2., članku 155. i članku 164. ZPP-a. Tužiteljica je zahtijevala utvrđenje i uknjižbu suvlasništva u 3/4 dijela, a uspjela je u 1/2 dijela, odnosno s 2/3 zahtjeva, dok je tuženik uspio u 1/3 dijela. Sud je pritom uzeo u obzir i neuspjeh tužiteljice s posebnom osnovom vlastite imovine. Pojedini deklaratorni i zemljišnoknjižni dijelovi zahtjeva nisu zasebno vrednovani jer su usmjereni na isti konačni stvarnopravni rezultat. Nakon međusobnog oduzimanja postotaka uspjeha tužiteljici pripada naknada 1/3 potrebnih troškova.

29. Prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), koja se na temelju Tbr. 52. stavka 3. primjenjuje prema vrijednosti boda važećoj u vrijeme donošenja odluke, za jedinstveni VPS od 100.000,00 eura puna tarifna nagrada iznosi 753 boda, odnosno 1.506,00 eura. Tužiteljici su kao potrebni priznati sastav obrazloženog podneska od 3. listopada 2024. u iznosu od 1.506,00 eura, zastupanje na četiri ročišta u ukupnom iznosu od 6.024,00 eura, sudska pristojba na tužbu od 663,61 euro i predujam zamolbenom sudu od 49,48 eura te pristojba na presudu (1.500,00 eura). Ostali podnesci nisu bili potrebni za vođenje postupka i nisu imali utjecaja na njegov meritum. PDV nije priznat jer nije zatražen.

29.1.Stoga je tužiteljici dosuđen parnični trošak razmjerno postignutom uspjehu, odnosno 1/3 dijela, računajući i razmjeran iznos sudske pristojbe na presudu (373,33 eura), odnosno iznos od 3.121,03 eura, a na koji iznos joj je, prema članku 151. stavku 3. ZPP-a, dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26). U preostalom dijelu je zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.

30. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 1.rujna 2026.

SUTKINJA

Nataša Citković Vrkić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVNA NAREDBA:

-punomoćniku tužiteljice Filipu Ivanu Kosaku, odvjetniku u Zagrebu, putem e -

Komunikacije, uz pristojbu na presudu

-posebnoj skrbnici tuženika ĐG, Centar za posebno skrbništvo,

Podružnica Rijeka, putem e-Komunikacije