REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-908/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika i tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2025., poslovni broj: P-1852/2024-11, 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., odbija se u cijelosti kao neosnovana, a žalba tužiteljice ŠD, djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. srpnja 2025., poslovni broj: P-1852/2024-11,

1.) potvrđuje pod točkom I i II izreke,

2.) preinačuje pod točkom III izreke na način da se nalaže tuženiku ..., da tužiteljici TD naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 175,92 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. srpnja 2025., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 149,86 eura sa pripadajućom zateznom kamatom , tužiteljica odbija.

II Tužiteljica i tuženik odbijaju se sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 170,52 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2003. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 50,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2003. do isplate.

III Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.”

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik pobijajući točku I i III izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP).

2.1. U žalbi tuženik navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. ZPP-a u vezi s člankom 186.c ZPP-a, obzirom da tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa je prihvaćanjem takvog stajališta sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Nadalje navodi da presudu pobija i zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe i pogrešnu primjenu odredaba ZZP- a ne prihvaćajući pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojemu bi svaka odredba tipskog ugovora bila nepoštena, odnosno svi takvi ugovori ništetni u cijelosti, navodi i da je (ne)postojanje pojedinačnog pregovaranja tek jedna od pretpostavki nepoštenosti ugovorne odredbe pa da je sud morao ispitati uzrokuje li određena odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da prvotno treba utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u članku 3. Ugovora i da je svaki prosječni potrošač može izračunati i razumjeti. Prigovara i tijeku zakonske zatezne kamate koje sud tužiteljici dosuđuje od 30. studenog 2003. uz obrazloženje da je tuženik bio nepošten, jer da se radi o paušalnim navodima, da niti odredbama Zakona o zaštiti potrošača, ni Zakona o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, niti je isto u vrijeme zaključenja spornog ugovora bilo dovedeno u pitanje od strane sudske prakse ili Hrvatske narodne banke, da je sud u smislu odredbe članka 214. ZOO/91 morao dati odgovarajuće razloge ako ga smatra nesavjesnim stjecateljem, a navodi i da se radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe članka 107. stavka 2. ZOO/91.

2.2. Ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava odnosno smatra da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbi članka 81. stavka 1. i 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje u testu ZZP) da pravilnom primjenom navedenih odredbi sud prvotno utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u slučaju da jesu, da nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, da tada sud provodi test poštenosti i da prvotno mora ispitati je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što da je u konkretnom slučaju izostalo. Nadalje ističe prigovor zastare navodeći da se pravno shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja , a i ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, da bi isto značilo da je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavka 2. ZPP-a. Napose ističe i pogrešnu primjenu članka 107. stavka 2. ZOO/91, te članka 214. ZOO/91 navodeći da prvostupanjski sud presumira njegovo nepoštenje kao neoborivu presumpciju, što je u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim odredbama.

2.3. Navodi i da pobija odluku o troškovima postupka donesenu primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti.

2.4. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da mu se naknade troškovi parničnog postupka uvećani za zakonsku zateznu kamatu, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura uvećan za PDV u iznosu od 15,63 eura, te sudsku pristojbu u iznosu od 13,27 eura, odnosno ukupan iznos od 91,40 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravovremeno podnijela i tužiteljica pobijajući točku II i III izreke zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. ZPP-a.

3.1. U žalbi navodi da nije bilo osnove za odbijanjem povučenog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 50,00 eura (točka II izreke), jer da je pogrešno i pretjerano formalističko shvaćanje prvostupanjskog suda o potrebi pristanka tuženika na djelomično povlačenje tužbe u konkretnom slučaju , pa da je obzirom na navedeno sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 193. stavka 2. ZPP-a.

3.2. Navodi i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 154. ZPP -a zbog nezakonito utvrđenog omjera uspjeha stranaka u sporu i zbog toga što joj nisu priznati parnični troškovi (točka III izreke), da je takva praksa odmjeravanja parničnih troškova kod potrošačkih sporova, neodrživa i nespojiva sa načelom djelotvorne zaštite potrošača, da je protivna praksi suda EU, kao i odluci Vrhovnog suda RH broj: Rev-1014/18 od 20. listopada 2021., te napose da odluku o trošku osporava jer da je prvostupan jski sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha obzirom da odbijeni dio tužbenog zahtjeva čini samo 22% ukupne visine tužbenog zahtjeva pa da je drugačije trebalo utvrditi njezin uspjeh i odmjeriti joj parnične troškove.

3.3. Predlaže da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 100,00 eura uvećan za PDV, te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 100,00 eura.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da zbog ništetnosti odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita tužiteljici pripada pravo na isplatu iznosa od 170,52 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 193. stavka 2. ZPP-a, obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva u iznosu od 50,00 eura, što je legitimno pravo tuženika, pri čemu nisu od značaja razlozi zbog kojih je u konkretnom slučaju tužiteljica podneskom od 21. kolovoza 2024. povukla taj dio tužbenog zahtjeva.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelj ice za isplatu iznosa od 170,52 eura koji je tužiteljica platila 3. listopada 2003. na ime jednokratne naknade za obradu kredita temeljem odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 23. rujna 2003.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Visina utuženog iznosa nije sporna.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 23. rujna 2003. sklopila Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 8.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 180 mjeseci, u svrhu uvođenja centralnog grijanja u kuću,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita od 2,00% od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita,

- da je predmetna naknada naplaćena 3. listopada 2003., u iznosu od 1.284,80 kuna, odnosno 170,52 eura,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ju se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita, a posebno da nije bi la upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba Ugovora ne sadrži podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljičinog zahtjeva za kredit, slijedom čega nije dokazao visinu troškova koje je eventualno imao.

10. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kojima se osnovano u razlozima pobijane presude rukovodio prvostupanjski sud, a kojim je odredbom članka 81. stavka 1., 2., 3. i 4., propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 2003., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, čije odredbe treba, koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

11.1. Stoga ovdje treba imati u vidu presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavka 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojima se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

11.2. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a u presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je tužitelj ica Ugovor sklopila radi uvođenja centralnog grijanja u kuću, da je shvatila da mora platiti naknadu za obradu kredita jer je to bio uvjet za kredit i da nema mogućnosti da se naknada izbjegne, ali joj nije objašnjeno radi čega se naplaćuje i na koje se troškove odnosi te zašto je treba platiti baš u toj visini, a osim toga proizlazi i da nije bi la u mogućnosti pregovarati o nijednoj odredbi Ugovora , da nije ni na koji način sudjelovala u kreiranju Ugovora, već je dobila unaprijed pripremljen Ugovor na potpis.

12.1. Tužiteljici je prema mišljenju ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što podrazumijeva i spornu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelj ice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što je u konkretnom slučaju izostalo.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kredit ima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

13.1. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio spornu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnos ti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

13.2. Nadalje, činjenica da je trošak naknade za obradu kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega neutemeljeno tuženik u žalbi prigovara da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna, a vezano uz prethodno navedeno (izostanak pojašnjenja, nemogućnost pregovaranja) neosnovano ističe i da se radi o zabrani manjeg značenja.

14. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke jer na nju tužitelj ica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelj ici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 2,00% iznosa kredita, ništetna (ništava) u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) u vezi s člankom 105. stavka 1. ZOO/91. Navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno je pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj: Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dr.

15. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna (ništava), a člankom 104. stavka 1. ZOO/91 propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i zbog ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova, što je sukladno članku 210. i 214. ZOO/91, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenom odredbom, te je tužiteljici osnovano dosudio i zateznu kamatu od 30. studenog 2003., iako bi bilo pravilno od 3. listopada 2003. kao dana stjecanja (plaćanja) navedenog iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO).

15.1. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu za obradu kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje te ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelj ici bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

16. Žalbeni navodi tuženika glede sporne ugovorne odredbe koji se odnose na činjenicu da je tužiteljica bila upoznata sa visinom (postotkom) naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto tako žalbeni navodi glede dospjelosti novčane obveze, time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd -1294/21 od 12. listopada 2021., iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je prvostupanjski sud prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio da se radi o nepoštenom stjecanju od strane tuženika, osporavanje tijeka zakonske zatezne kamate nije osnovano.

17. Također je prvostupanjski sud pravilno prim ijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja, jer se pravo na isticanje ništavosti prema članku 110. ZOO/91 ne gasi, pa kako je posljedica ništavosti prema članku 104. stavka 1. ZOO/91 obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 210. do 219. ZOO/91, a zastara nastupa prema članku 360. stavka 2. ZOO/91 protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništavost sporne odredbe Ugovora utvrđena kao prethodno pitanje tek u pobijanoj presudi (takvo pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ), slijedom čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 326. i 186.c ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik.

18. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 193. stavka 2. ZPP-a, odbijanjem tužbenog zahtjeva u iznosu od 50,00 eura, koji je tužiteljica povukla podneskom od 21. kolovoza 2024.

18.1. Naime, prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a, tužba se može povući sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. (Su-IV-16/2021-8) zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Kako je do povlačenja došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, te tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, pravilno je prvostupanjski sud meritorno odlučio o povučenom dijelu tužbenog zahtjeva, tako što je odbio tužiteljicu sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 50,00 eura zajedno sa zatraženim zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2003.

19. Vezano za odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III izreke pobijane presude, valja istaći da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih istu osporava, već samo navodi da tu odluku pobija jer presuda nije zakonita, a kako je protivno utvrđeno u ovom žalbenom postupku, žalba tuženika niti u tome dijelu nije osnovana, međutim, ovaj sud nalazi da su djelomično osnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III izreke, kojom je prvostupanjski sud odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

19.1. Prije svega ovdje valja navesti da tužiteljica neosnovano u žalbi ukazuje da je pobijana odluka o troškovima postupka protivna odluci Vrhovnog suda RH broj: Rev- 1014/2018-2 od 20. listopada 2021., jer ista nije primjenjiva u konkretnom slučaju obzirom ista govori o pitanju naknade troškova parničnog postupka u slučaju kada je korisnik kredita povukao tužbu protiv banke nakon izvršene konverzije kredita iz valute CHF u EUR, odnosno nakon sklapanja Dodataka ugovoru o kreditu čime je tuženik zapravo udovoljio tužbenom zahtjevu, radi čega je sukladno članku 158. stavka 2. ZPP-a u obvezi tužitelju kao korisniku kredita naknaditi troškove parničnog postupka, a što u ovome predmetu nije slučaj.

19.2. Međutim, u pravu je tužiteljica kada navodi da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o troškovima postupka, obzirom da je pogrešno utvrdio omjer uspjeha stranaka u parnici. Naime, iako se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, nije pravilno odlučio kada je odredio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, jer je netočno zaključio da su stranke u parnici uspjele svaka sa 50% koji omjeri da odgovaraju prosjeku uspjeha po osnovi i visini zahtjeva.

19.3. Tužiteljica je tužbom potraživala ukupan iznos od 220,52 eura, a dosuđen joj je iznos od 170,52 eura, pa taj iznos predstavlja uspjeh tužiteljice u parnici. Prilikom određivanja troškova postupka iste treba ocjenjivati ne samo kvantitativno nego i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu tako i obzirom na visinu usvojenog odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. U pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela sa 77%, dok je tuženik uspio sa 23%. Kada se od postotka tužiteljice koja je u parnici uspjela u većoj mjeri, odbije postotak tuženika koji je uspio u manjoj mjeri, dobije se 54%, što predstavlja uspjeh tužiteljice u parnici prema kojemu treba odrediti iznos troškova koji su bili potrebni za vođenje postupka, odnosno odmjeriti joj naknadu troškova koja odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

19.4. Stoga je na temelju članka 166. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavka 2. i člankom 155. ZPP-a, prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, priloženim troškovnicima, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; - dalje: Tarifa) ovaj sud utvrdio da se trošak tužiteljice koji je bio potreban za svrhovito vođenje postupka odnosi na sastav zahtjeva u mirnom postupku odnosno pribavu isprava od tuženika po Tbr. 36/3 Tarife u iznosu od 50,00 eura, sastav tužbe po tbr. 7/1 Tarife u iznosu od 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 21. kolovoza 2024. po tbr. 8/1 Tarife u iznosu od 50,00 eura, zastupanje po punomoćnici na ročištima održanim 28. siječnja 2025. i 5. lipnja 2025. po tbr. 9/1 Tarife u iznosima od po 50,00 eura, PDV u iznosu od 62,50 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudske pristojbe na presude u iznosu od 6,64 eura, što ukupno iznosi 325,78 eura, a prema postotku od 54% koji je preostao nakon opisanog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužiteljici pripada naknada troškova u iznosu od 175,92 eura, koji trošak je osnovan i u skladu sa odredbama Tarife, pa ga je tužiteljici valjalo dosuditi zajedno sa zateznom kamatom koja na parnične troškove teče od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi propisanoj odredbom članka 29. ZOO-a, a odbiti je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 149,86 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

20. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i tužiteljice te potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I i II izreke, a točka III izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka koji dio presude se smatra rješenjem preinačena je na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a.

21. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavka 5. ZPP-a, tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka jer je sa žalbom uspjela samo djelomično u odnosu na parnični trošak koji predstavlja sporedno potraživanje.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom.

Slavonski Brod, 31. kolovoza 2026.

Sutkinja

Mirjana Šebalj Meglajec