REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-538/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća , u pravnoj stvari tužiteljice NĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2026., poslovni broj: P-3339/24-15, u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika ..., odbija se kao neosnovana , te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2026., poslovni broj: P-3339/24-15, pod točkama I, II i III izreke i u dosuđujućem dijelu točke IV izreke.

II Uvažava se žalba tužiteljice NĆI, te se presuda od 23. siječnja 2026., poslovni broj: P-3339/24-15, preinačuje pod točkom IV izreke u odnosu na rješenje o troškovima postupka, na način da se nalaže tuženiku ..., da tužiteljici JĆI, uz dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. siječnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ..., da tužiteljici JĆI naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 79,09 eura, u roku od 15 dana. IV Tužiteljica se odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 15,63 eura.

V Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Odredba članka 3. Naknada Ugovora o [broj kredita] od 21. prosinca 2005. godine zaključenog između tužitelja NĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 9. Ostali uvjeti Ugovora o [broj kredita] od 21. prosinca 2005. godine zaključenog između tužitelja NĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj] da tužitelju JĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 975,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

-na iznos od 595,56 EUR od 28.12.2005. do isplate,

-na iznos od 379,81 EUR od 1.2.2008. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.099,54 eura. sa zateznom kamatom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP). Ističe i da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu odluku i pravo na procesnu jednakost.

2.1. U žalbi navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326. ZPP-a u vezi s člankom 186.c ZPP-a, obzirom da tražbina tužiteljice dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, pa je prihvaćanjem takvog stajališta sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Nadalje navodi da presudu pobija i zbog apsolutno bitne povrede odredaba parn ičnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP- a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama.

2.1. U odnosu na (ne)poštenost odredbe o ulaznoj naknadi ističe da sama činjenica da se o nekoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije dovoljna za ocjenu njezine nepoštenosti jer da bi u protivnom isto značilo da su sve odredbe općih uvjeta nepoštene, pri čemu navodi i da se na predmetni ugovor ne primjenjuju Direktiva 93/13 i praksa suda EU obzirom da je ugovor zaključen znato prije ulaska Republike Hrvatske u EU, kao i da čak i u slučaju da se spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je za ocjenu (ne)poštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a za što prvostupanjski sud da ne daje odgovarajuće obrazloženje. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu ističe da je tužiteljica svojim potpisom ugovora izjavila da je upoznata sa sadržajem općih akata i pristala na primjenu istih, da bi stajalište prvostupanjskog suda značilo da su svi tipski ugovori nepošteni u cijelosti, a što da ne proizlazi iz zakonskih odredaba, da je za ocjenu (ne)poštenosti sporne odredbe potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da se samo ugovaranje sporne naknade ne može niti smatrati neravnotežom jer je ista ugovorena radi podmirenja troškova koje je imao u vezi sa zatvaranjem kredita. Prigovara i tijeku zakonske zatezne kamate koje sud tužiteljici dosuđuje od 2005., odnosno od 2008. godine navodeći samo da je tuženik bio nesavjestan, bez ikakvog obrazloženja takvog zaključka.

2.2. Nadalje tuženik ističe i prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer da sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetne, te jer sud uopće ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.3. Smatra da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 75/09, dalje u testu ZZP) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima , te da pravilnom primjenom članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članak 81. stavka 1. i članak 84. ZZP-a iz 2003.) sud prvotno utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u slučaju da jesu, nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada sud provodi test poštenosti i tada prvotno mora ispitati je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što da je u konkretnom slučaju izostalo.

2.4. Ističe prigovor zastare navodeći da se ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja , a ako bi spomenuto pravno shvaćanje bilo primjenjivo, da bi isto značilo da je predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavka 2. ZPP-a. Navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 326. stavka 2. ZOO-a obzirom da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, a ovdje da se eventualno radi o zabrani manjeg značaja, te napose ističe i pogrešnu primjenu članka 1115. ZOO-a navodeći da prvostupanjski sud presumira njegovo nepoštenje kao neoborivu presumpciju, što da je u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim odredbama.

2.5. Osporava i odluku o troškovima jer da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti.

2.6. Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa navodima žalbe na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu da mu naknadi troškove parničnog postupka uvećane za zakonsku zateznu kamatu. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura uvećan za PDV u iznosu od 62,50 eura i sudsku pristojbu u iznosu od 66,36 eura, odnosno ukupan iznos od 378,86 eura.

3. Žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu odluke o troškovima postupka, pod točkom IV izreke, podnijela je tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer joj nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude za koji smatra da joj opravdano pripada prema Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, da je potreban za vođenje parnice, a navodi u da je njezin punomoćnik bio nazočan na ročištu za objavu.

3.1. Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se naloži tuženiku da joj naknadi daljnji trošak u iznosu od 125,00 eura. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura uvećan za PDV u iznosu od 15,63 eura i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 16,59 eura, odnosno ukupan iznos od 94,72 eura.

4. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana, a stranke nisu podnosile odgovore na žalbe.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima te se može sa sigurnošću ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu članka 8. ZPP-a, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 975,37 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

5.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14; - dalje: Ustav RH) i (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, 13/17; - dalje: Konvencija), obzirom da pobijana odluka nije arbitrarna ili očito nerazumna, u obrazloženju iste prvostupanjski sud naveo je sve bitne elemente propisane člankom 338. stavka 4. ZPP-a, te je presudu donio na temelju dokaza koje je ocijenio potrebnim radi utvrđenja odlučnih činjenica i koje su stranke predložile, te je svakoj strani u postupku dao mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu , tako da navedena povreda ne proizlazi iz stanja spisa.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbi Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 21. prosinca 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor) i to odredbe članka 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te dijela odredbe članka 9. prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, kao i zahtjev tužiteljice za isplatu ukupnog iznosa od 975,37 eura, i to na ime naknade za obradu kredita iznosa od 595,56 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2005., te na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 379,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2008.

7. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog suda utvrđeno je:

- da su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni Ugovor kojim je tuženik kao kreditor, odobrio tužiteljici kao korisniku kredita, kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 28.607,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu,

- da je prethodno navedenim odredbama članka 3. i 9. Ugovora, ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita uz suglasnost i prema uvjetima koje odredi kreditor,

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik, osim u odnosu visine kredita i roka otplate,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za sporne ugovorne odredbe, pa tužiteljica na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi u dijelu kojim ju se obvezuje na uplatu troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita niti je bila upoznata u čemu se ti troškovi sastoje,

- da sporna odredba članka 3. Ugovora ne sadrži podatke o tome temeljem kojih je parametara tuženik kao kreditor odredio visinu naknade za obradu kredita, te koji su mu troškovi nastali radi obrade kredita, niti je bi la upoznata u čemu se sastoje troškovi tzv. izlazne naknade, obzirom da odredba članka 9. Ugovora ne sadrži podatke o parametrima temeljem kojih je tuženik kao kreditor svojom odlukom odredio visinu naknade niti podatke koji mu troškovi nastaju u slučaju prijevremene otplate kredita,

- da je tužiteljica predmetne naknade platila u visini od ukupno 975,37 eura, i to na ime naknade za obradu kredita 27. prosinca 2005. iznos od 595,56 eura, a na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita 31. siječnja 2008. iznos od 379,81 eura,

- da visina utuženih naknada i datumi plaćanja istih, među strankama nisu sporni.

8. U žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe sadržane u članku 3. i 9. Ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita i za slučaj prijevremene otplate kredita, te pripadaju li u tom slučaju tužiteljici iznosi koje je temeljem tih odredaba platila tuženiku, sporna je i osnovanost prigovora zastare potraživanja. Visina utuženih iznosa nije sporna.

9. Iz iskaza tužiteljice kojem je prvostupanjski sud pravilno poklonio vjeru, jer je suglasan materijalnim dokazima koji priliježu spisu, proizlazi da je podigla kredit radi kupnje osobnog automobila, da je ugovor pročitala, da joj nije bilo objašnjeno koje je troškove banka imala za obradu kredita, niti je bilo pregovaranja, da ju nitko nije upozorio na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te da nije morala ići u banku, već da je sve rješavala u auto kući.

9.1. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne ugovorne odredbe kako bi mogla predvidjeti njihove posljedice, o kojim odredbama tužiteljica očito nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na njezinu štetu, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (od luka Vrhovnog suda RH broj: Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.), što je u konkretnom slučaju prema mišljenju ovog suda izostalo.

10. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelj ice, te dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke, da tužitelj ica s tuženikom u vezi predmetnih naknada nije mogla posebno pregovarati (čak šta više niti nije bila u banci već je sve riješila u auto kući), čime je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, pa tako niti na naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita koje je tuženik proizvoljno odredio, da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi, čime da je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, te da su te ugovorne odredbe ništetne.

10.1. Pravilno je stoga prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelj ice u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, te joj je pravilno dosudio utužene iznose.

11. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj ica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj odredbe članka 3. i 9. Ugovora, niti je tuženik u skladu s odredbom članka 81. stavka 4. ZZP-a, dokazao da se o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita pregovaralo sa tužiteljicom, pa su na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, sporne ugovorne odredbe ništetne.

12. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade za obradu kredita u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što znači da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga, tužitelj ici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita. U odnosu na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Isto tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izraženo je stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženik nije dokazao visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno članku 81. stavka 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati i o njihovoj visini.

12.1. Obzirom da je u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini tih naknada, valja reći da se smatra da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, pa tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnim odredbama tipskog ugovora o kreditu koje sadrže odredbe prema kojima se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita, te prilikom prijevremene otplate kredita platiti naknadu uz suglasnost i prema uvjetima banke, tako da se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP/03 uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom Ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno načelu savjesnosti i poštenja može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da su ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu, pri čemu ni u Ugovoru nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj ica platila ovim naknadama. Osim toga, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio i da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su ponuđene tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da joj tuženik nije pojasnio što navedenim naknadama podmiruje, tim više što je naknada za obradu određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određenih naknada tužiteljica financijski oštećena, što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je pravilno zaključio da su sporne odredbe nepoštene, a time i ništetne tako da suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

14. Nadalje, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012., te se primjenjuju kao nacionalni propis. Do tada to područje u Republici Hrvatskoj bilo uređeno Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

14.1. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 2005., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, pa se na pravni odnos nastao iz tog Ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već nacionalno pravo, čije odredbe treba, koliko to nacionalno pravo dopušta, tumač iti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

14.2. Stoga ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., koje glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavka 1. Direktive 93/13 EEZ treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojima se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako valja navesti i da se u presudi suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje spornih naknada, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio spornu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obra du kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost postotka od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16. Nadalje treba navesti i da ispunjenjem Ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora, dakle ex tunc, pa iste nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. Naime, člankom 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; - dalje: ZOO) propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen.

16.1. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene ZZP/03, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavka 2. ZOO-a. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj ica u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa. Isto tako na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti, kako je to već naprijed navedeno, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.

17. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja da se o spornim odredbama o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe, iako jasne i uočljive, bile unaprijed formulirane od strane banke jer na njih tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelj ici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada), prvostupanjski sud pravilno je zaključio da su ništetne odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, te odredba članka 9. Ugovora kojom je ugovoreno da se kredit može prijevremeno otplatiti samo uz suglasnost i prema uvjetima banke dakle sukladno odluci banke, to u smislu članka 81. stavka 1. i 2. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 324. ZOO-a, koje pravno shvaćanje proizlazi i iz brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i dr.)

17.1. Imajući u vidu da je na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora tužitelj ica isplatila tuženiku novčane iznose navedene u prvostupanjskoj presudi čija visina nije sporna, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

18. Odredbom člankom 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor sa nepoštenim odredbama, tužiteljici kao osnovane pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja odnosno plaćanja navedenih iznosa naknade tuženiku, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

18.1. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. iz koje proizlazi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata stoga ovisi o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženik nepošten stjecatelj, tako da su suprotni navodi žalitelja neosnovani. Kako je tužiteljica naknadu za obradu kredita platila 27. prosinca 2005., a naknadu za prijevremenu otplatu 31. siječnja 2008., valjalo je na dosuđene iznose odrediti zatezne kamate tekuće od 28. prosinca 2005. i 1. veljače 2008. kako se to osnovano tužbom i potražuje.

19. Također je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti prema članku 328. ZOO-a ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti prema članku 323. ZOO-a obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama članka 1111. do 1120. ZOO-a, zastara nastupa prema članku 214. stavka 2. ZOO-a protekom zakonom određenog vremena, stoga zastara nije počela teći jer je ništetnost spornih odredbi Ugovora utvrđena tek u pobijanoj prvostupanjskoj presudi. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 326. i 186.c ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik.

20. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom IV izreke pobijane presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

20.1. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom IV izreke pobijane presude, sukladna je odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25; - dalje: Tarifa) pa je tužiteljici osnovano dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.099,54 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je tuženik osnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

20.2. Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje osnovanom žalbu tužiteljice kojom osporava odluku prvostupanjskog suda u odnosu na nedosuđeni trošak pristupa njezinog punomoćnika na ročište za objavu presude, pa je zbog toga odluka o parničnom trošku preinačena na način da je uz dosuđene troškove, tužiteljici priznat i trošak za pristup na ročište za objavu presude kao potreban u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, obzirom da se radi o procesnoj radnji propisanoj člankom 335. stavka 3., 6. i 8. ZPP-a i za koju je određena nagrada odvjetniku prema Tbr. 9/3 Tarife, a o osnovanosti takvog zahtjeva se izjasnio i Vrhovni sud RH (odluka broj: Rev-1222/2022-2 od 6. prosinca 2023. i dr.). Dakle, uvažavanjem žalbe tužiteljice, preinačena je točka IV izreke presude, tako što je tužiteljici dosuđen i trošak za pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3 Tarife u iznosu od 100,00 eura uvećan za pripadajući PDV, što ukupno iznosi 125,00 eura, sa pripadajućom zateznom kamatom po članku 29. stavka 2. ZOO-a.

21. Slijedom naprijed navedenog na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika , te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I, II, III i IV izreke , a na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a žalbu tužiteljice uvažiti, te preinačiti točku IV izreke.

22. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspio sa žalbom, a tužiteljici čija je žalba uvažena dosuđen je trošak sastava žalbe po Tbr. 10/4 Tarife (žalba protiv rješenja) u iznosu od 50,00 eura , a ne kako traži 62,50 eura, uvećan za pripadajući PDV u iznosu od 12,50 eura, te sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 16,95 eura, što ukupno iznosi 79,09 eura, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 15,63 eura, tužiteljica odbijena.

Slavonski Brod, 31. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić