REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3160/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Mirna Maržić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, OIB: 38922958547, Zagreb, Martićeva 7, radi naknade štete iznosa od 1.093,63 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-135/2024-57 od 2. srpnja 2026., 31. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-135/2024-57 od 2. srpnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-135/2024-57 od 2. srpnja 2026. u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.093,63 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 876,51 EUR, dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 394,91 EUR.

2. Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku (nakon što je rješenjem ovog suda poslovni broj Pž-4637/2020-5 od 15. studenog 2023. ukinuta ranija prvostupanjska presuda poslovni broj P-1188/2017 od 23. rujna 2020.) tako odlučio i odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je utvrdio da se u konkretnom slučaju na regresni zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale isplatama obiteljske mirovine djetetu njegova osiguranika imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.; dalje u tekstu: ZOOP), a ne odredbe Zakona o m irovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15. i 120/16.; dalje u tekstu: ZOMO). Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik u izvansudskom postupku isplatio tužitelju iznos od 1.689,14 EUR na ime razmjernog iznosa mirovine, dok je preostali iznos od 1.093,63 EUR ostao nepodmiren te tužitelj smatra da mu pripada puna naknada štete po odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Budući da je tužitelj u ponovljenom postupku izričito naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je odbio predložiti financijsko vještačenje radi utvrđivanja postojanja i visine eventualnog daljnjeg duga na ime razmjernog iznosa mirovine (razlike iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a), prvostupanjski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZPP) odbio tužbeni zahtjev kao nedokazan. Odluka o troškovima postupka donesena je sukladno čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. U bitnome tužitelj ustraje pri stajalištu da se u konkretnom predmetu imaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kao lex specialis, a ne odredbe članka 27. ZOOP-a. Tužitelj se poziva na očitovanje Ministarstva rada i mirovinskoga sustava te na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. kojim je odbijen prijedlog za ocjenu ustavnosti čl. 161. st. 2. ZOMO -a. Ističe da se u istovrsnim predmetima u praksi županijskih sudova primjenjuje ZOMO (navodeći presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-215/2022-2 od 25. travnja 2024. i Gž-1105/2022 te presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1032/2022-3 od 21. srpnja 2022.). Ukazuje da njegovi interni obračuni imaju snagu javne isprave sukladno čl. 230. ZPP-a te da stoga nije bio dužan provoditi financijsko vještačenje. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev, podredno, predlaže da se prvostupanjske presude ukine i predmet vrati natrag prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije izjavljen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP -a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita.

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U ovom predmetu riječ o sporu male vrijednosti, a presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni zbog samo (relativno) bitnih povreda odredbi parničnoga postupka. Stoga pravilnost utvrđenoga činjeničnoga stanja ovaj sud nije ispitivao.

9. Predmet spora je naknada štete u iznosu od 1.093,63 EUR, za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala plaćanjem obiteljske mirovine djetetu njegovog osiguranika u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 28. veljače 2017., kao posljedica ozljede izvan rada zadobivene u prometnoj nezgodi koju je 12. listopada 2007. prouzročio tuženikov osiguranik.

10. Između stranka nije sporan štetni događaj, pasivna legitimacija i odgovornost vozača vozila strane registracijske oznake za štetu. Tuženik osporava visinu i osnovu tužbenoga zahtjeva iz razloga što smatra da je isplatom iznosa od 1.689,14 EUR u cijelosti nadoknadio predmetnu štetu.

11. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostupanjski sud je u cijelosti postupio sukladno odredbi čl. 380. st. 1. ZPP -a, prema kojoj je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju. Ovaj sud je u svojoj ukidajućoj odluci poslovni broj Pž-4637/2020-5 od 15. studenog 2023. izričito uputio prvostupanjski sud da se na regresne zahtjeve HZMO-a protiv osiguravatelja primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju, te da je na tužitelju teret dokazivanja postojanja i visine stvarne štete (razmjernog iznosa mirovine) u smislu čl. 27. ZOOP-a. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na pripremnom ročištu u ponovljenom postupku pružio tužitelju mogućnost da predloži izvođenje dokaza na ove okolnosti, a što je tužitelj odbio učiniti.

12. Neosnovan je žalbeni razlog tužitelja kojim i u ovoj fazi postupka ustraje pri tvrdnji da se u konkretnom sporu imaju primijeniti odredbe čl. 161. - 165. ZOMO-a kao mjerodavno pravo. Naime, stajalište ovoga suda je da u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku, odnosno članovima osiguranikove obitelji, primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju svojih odluka (primjerice, odlukama poslovni broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/18-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022. i Rev 1354/16 od 18. svibnja 2021.). Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva prosuđivao prema odredbama čl. 27. ZOOP-a.

13. Sukladno odredbama čl. 27. st. 1., 2. i 3. ZOOP -a, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom se smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske/obiteljske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Povrat cjelokupnog (punog) iznosa isplaćene mirovine na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju nije dopušten po samom automatizmu, već tužitelj ima pravo regresirati samo eventualnu pozitivnu razliku između te dvije kategorije mirovina.

14. Teret dokazivanja postojanja i visine te razlike (stvarne štete) leži isključivo na tužitelju sukladno odredbama čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP -a u vezi s čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 5/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje u tekstu: ZOO). Parnični sud nije vezan rješenjima tužitelja donesenima u upravnom postupku jer tuženik u tom postupku nije sudjelovao kao stranka. Stoga, ako tuženik u parnici ospori visinu štete, tužitelj je dužan ponuditi i predložiti izvođenje odgovarajućih dokaza, prvenstveno financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, radi preciznog izračuna te razlike.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da su njegovi interni obračuni i potvrde o isplatama javne isprave u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a te da u parnici u potpunosti dokazuju visinu štete bez potrebe provođenja drugih dokaza. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice u rješenju poslovni broj Rev-2007/17 od 31. ožujka 2021. te u presudi poslovni broj Revd-5512/2021-2 od 27. ožujka 2024.) izričito utvrdio da interni obračuni i potvrde o isplatama koje izdaje HZMO nemaju značaj javnih isprava u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a, već predstavljaju privatne/interne isprave i običan dokazni materijal na kojem ne leži presumpcija istinitosti. Budući da je tuženik osporio visinu štete ističući da je isplatom iznosa od 1.689,14 EUR u cijelosti nadoknadio stvarnu štetu (razmjerni dio mirovine), na tužitelju je bio teret dokazivanja postojanja i visine eventualnog daljnjeg duga.

16. Tužitelj je u ponovljenom postupku izričito izjavio da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je odbio predložiti financijsko vještačenje radi utvrđivanja razmjernog iznosa mirovine, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno i procesno pravo kada je, na temelju čl. 221.a ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev kao nedokazan. Pravila o teretu dokaza nalažu da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će na štetu stranke na kojoj je ležao teret dokaza. Kako tužitelj nije dokazao da isplaćena obiteljska mirovina prelazi iznos koji bi se isplaćivao za slučaj povrede na radu, odnosno da mu je isplatom preostalog dijela davanja nastala stvarna šteta u smislu ZOOP-a, prvostupanjski sud je pravilno i zakonito odbio tužbeni zahtjev.

17. Stoga, s obzirom na sve navedeno odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a te je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 31. kolovoza 2026.

Sutkinja

Mirna Maržić