REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3932/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja ŽUPANIJSKA LUČKA UPRAVA KRK, Trg bana Josipa Jelačića 5, OIB: 89919564697, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Fanuko, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 4 i tuženika BE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, N. Tesle 9/V-VI, radi isplate od 4.671,84 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-602/2024-12 od 4. srpnja 2025., 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-602/2024-12 od 4. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.671,84 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te naknaditi trošak ovršnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud odluku o glavnoj stvari temelji na odredbama čl. 219. st. 1. i čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u vezi s čl. 62. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19; dalje: ZPDML), dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP -a.

3. Protiv ove presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tuženik imao pravo koristiti stalni (komunalni) vez bez sklopljenog ugovora o komunalnom vezu samo zato što su stranke takav ugovor sklopile naknadno. Ističe da su tim ugovorom uređena buduća prava i obveze stranaka, a ne tuženikovo ranije korištenje veza.

4. Tužitelj se pozvao na čl. 3. i čl. 24. Pravilnika o uvjetima i kriterijima za dodjelu stalnog veza te njegovom korištenju na komunalnim dijelovima luka Županijske lučke uprave Krk, prema kojima se stalnim vezom smatra vez na komunalnom dijelu luke za čije se korištenje sklapa ugovor s lučkom upravom, dok se pravo korištenja stalnog veza uređuje ugovorom za konkretno plovilo. Tvrdi da je tuženik u utuženom razdoblju bez ugovora koristio nautički vez, a da je tek naknadno sklopio ugovor o komunalnom vezu. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno izjednačava komunalni i nautički vez, iako su način njihova korištenja i naplate različiti.

5. Također, tužitelj se pozvao na iskaze svjedoka EE i CE iz kojih, prema tužiteljevu shvaćanju, proizlazi da je tuženikovo plovilo u utuženom razdoblju bilo u nautičkom dijelu luke, a da je nakon sklapanja ugovora o komunalnom vezu premješteno u komunalni dio luke. Zbog toga smatra da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima svjedoka i samih tih zapisnika.

6. Nadalje, tužitelj ističe da je on ovlašten naplaćivati pristojbe za vez na temelju svojih propisa te da je tuženik u utuženom razdoblju koristio nautički vez koji se naplaćuje prema lučkim tarifama, dok mu se tek nakon sklapanja ugovora o komunalnom vezu počeo naplaćivati stalni vez. Poziva se i na činjenicu da je tuženik nakon utuženog razdoblja podnio zahtjev za dodjelu komunalnog veza, smatrajući da takav zahtjev ne bi podnio da je već ranije imao pravo na komunalni vez.

7. Tužitelj je osporio zaključak prvostupanjskog suda da je za nastanak obveze plaćanja pristojbe za nautički vez potrebno sklapanje ugovora o nautičkom vezu, odnosno postojanje suglasne volje stranaka za sklapanje takvog ugovora. Tvrdi da tuženikova obveza plaćanja lučke pristojbe proizlazi iz same činjenice korištenja tužiteljeva veza te se u prilog tome poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1974/2019-3 od 15. prosinca 2020., u kojoj je, prema žalbenim navodima, izraženo pravno shvaćanje da obveza plaćanja lučkih pristojbi nastaje samom činjenicom korištenja veza.

8. Također, tužitelj smatra da prvostupanjski sud nije mogao presumirati tužiteljevu volju da s tuženikom za utuženo razdoblje sklopi ugovor o komunalnom vezu te ističe da je tijekom postupka obrazložio način obračuna pristojbi i razloge zbog kojih tuženika smatra obveznikom plaćanja pristojbe za nautički vez, a da se prvostupanjski sud o tim navodima i pojedinim iskazima svjedoka nije očitovao. Zbog toga tvrdi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je njezina izreka proturječna razlozima presude te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Predložio je drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, a podredno, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te tuženiku naložiti naknaditi mu trošak žalbenog postupka u iznosu od 375,00 EUR.

9. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

10. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.671,84 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime lučke pristojbe za korištenje nautičkog veza za tuženikovo plovilo registarske oznake [registarska oznaka] luci [adresa], za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2019. godine te za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2020. godine.

12. Među strankama nije sporno da je tuženik vlasnik plovila registarske oznake [registarska oznaka], da je koristio vez u luci [adresa] kojom upravlja tužitelj te da su stranke 3. rujna 2021. sklopile Ugovor o vezu u komunalnom dijelu luke [adresa] za navedeno plovilo.

13. Sporno je je li tuženik za utuženo razdoblje obvezan platiti lučku pristojbu za nautički vez te, ako jest, u kojoj visini. Sporno je i kakav je pravni značaj naknadno sklopljenog ugovora o korištenju komunalnog veza za tuženikovu obvezu plaćanja pristojbe za prethodno razdoblje.

14. Prvostupanjski sud utvrdio je da je tuženik dulji niz godina koristio tužiteljev vez u luci [adresa] te da su stranke 3. rujna 2021. sklopile Ugovor o vezu u komunalnom dijelu luke [adresa] za tuženikovo plovilo OM 528. Ocijenio je, međutim, da te činjenice tužitelju ne daju pravo naplatiti tuženiku pristojbu za nautički vez za utuženo razdoblje.

15. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka prvostupanjski sud zaključio je da je tuženik prije, tijekom i nakon utuženog razdoblja bio korisnik veza koji je po svojim karakteristikama odgovarao stalnom vezu. Takav zaključak temelji na dugotrajnosti korištenja veza, tuženikovu prebivalištu na području jedinice lokalne samouprave u kojoj se luka nalazi te činjenici da je tuženik naknadno s tužiteljem sklopio ugovor o korištenju komunalnog veza.

16. Prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije mogao tuženiku naplaćivati pristojbu za nautički vez jer između stranaka nije postojao sporazum o bitnim sastojcima ugovora o takvom vezu, prije svega o tome koristi li tuženik stalni ili nautički vez. Pri tome je imao u vidu da je pristojba za nautički vez višestruko viša od pristojbe za komunalni vez i da se obračunava prema danima korištenja, dok se pristojba za komunalni vez plaća u godišnjem paušalnom iznosu.

17. Ocijenio je da provedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je tuženik prije ispostavljanja spornih računa plaćao pristojbu za nautički vez, što bi moglo upućivati na prešutno sklapanje ugovora o takvom vezu. Iskaz svjedoka CE da je tuženik 2017. godine primio i platio račun za nautički vez prvostupanjski sud nije prihvatio kao dovoljan dokaz jer taj dio njegova iskaza nije bio potkrijepljen drugim dokazima.

18. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz svjedoka EE prema kojem je tužitelj korisnicima stalnih vezova ranije naplaćivao pristojbu za komunalni vez, a zatim im je, bez prethodne obavijesti, počeo ispostavljati račune obračunate prema tarifi za nautički vez. Ocijenio je i da su status, opseg i kvaliteta veza koji je tuženik koristio tijekom cijelog razdoblja bili jednaki, neovisno o tome je li se njegovo plovilo nalazilo u nautičkom ili komunalnom dijelu luke.

19. Na temelju činjenice da je dio nautičkog područja luke naknadno prenamijenjen u komunalni dio te da je tuženikovo plovilo nakon sklapanja ugovora o komunalnom vezu određeno vrijeme ostalo na istom mjestu, prvostupanjski sud zaključio je da su stranke tijekom cijelog razdoblja korištenja veza imale volju sklopiti ugovor o stalnom (komunalnom) vezu. Smatra da je takav ugovorni odnos postojao i bio konzumiran i prije sklapanja pisanog ugovora 2021. godine.

20. Prvostupanjski sud zaključio je i da tužitelj nije mogao jednostrano promijeniti karakter postojećeg odnosa i početi tuženiku naplaćivati pristojbu za nautički vez, imajući u vidu trajanje i karakter odnosa stranaka te njihovo dotadašnje ponašanje u smislu čl. 249. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

21. Kao dodatni razlog za zaključak da tuženik nije bio korisnik nautičkog veza prvostupanjski sud navodi način naplate pristojbe. Lučki redari tuženiku nisu naplaćivali pristojbu za nautički vez na način propisan za takvu vrstu veza, već mu je račun ispostavljan na godišnjoj razini, što odgovara načinu naplate pristojbe za komunalni vez.

22. Prvostupanjski sud nadalje smatra da tužitelj, čak i kada bi tuženik bio obvezan platiti pristojbu za nautički vez, nije dokazao visinu te pristojbe. Tužitelj je pristojbu obračunao za 120 dana u 2019. i 120 dana u 2020. godini, dok prema ocjeni prvostupanjskog suda provedenim dokazima nije utvrđeno koliko je dana tijekom tih razdoblja tuženikovo plovilo stvarno bilo na vezu.

23. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na iskaze svjedoka prema kojima tužitelj nije imao evidenciju iz koje bi proizlazilo kojim je danima tuženikovo plovilo bilo na vezu, a kojim danima nije. Ocijenio je da popisivanje vezova dva puta godišnje nije dovoljno za utvrđenje broja dana korištenja nautičkog veza, dok evidencije korištenja veza na koje su se svjedoci pozivali nisu dostavljene u spis.

24. Konačno, prvostupanjski sud zaključio je da je tuženik za utuženo razdoblje bio dužan plaćati pristojbu za komunalni, a ne za nautički vez. Smatra da takva obveza proizlazi iz usmeno i konkludentno izražene volje stranaka prije sklapanja pisanog ugovora te iz naknadno sklopljenog Ugovora o komunalnom vezu.

25. Međutim, prvostupanjski sud zaključio je da nije dokazana ni visina pristojbe za komunalni vez jer tužitelj nije naveo niti dokazao kojoj je kategoriji luka [adresa] pripadala, a o toj činjenici, prema čl. 10. tužiteljeve Tarife, ovisi visina pristojbe za komunalni vez. Stoga je primjenom čl. 219. st. 1. i čl. 451. st. 3. ZPP -a u vezi s čl. 62. ZPDML-a ukinuo platni nalog i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

26. Tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je tuženik u utuženom razdoblju koristio vez koji je prema stvarnom načinu korištenja i dotadašnjem odnosu stranaka imao obilježja stalnog (komunalnog) veza.

27. Nije osnovan žalbeni navod da je prvostupanjski sud takav zaključak izveo samo iz činjenice što su stranke 3. rujna 2021. naknadno sklopile ugovor o komunalnom vezu. Taj zaključak prvostupanjski sud nije temeljio samo na naknadno sklopljenom ugovoru, već na cjelini utvrđenih okolnosti i dotadašnjem ponašanju stranaka.

28. Tako je utvrđeno da je tuženik dulji niz godina koristio vez u luci [adresa], da mu je tužitelj za takvo korištenje ranije obračunavao pristojbu kao za komunalni vez te da se stvarni način korištenja veza nije bitno promijenio ni nakon sklapanja pisanog ugovora o komunalnom vezu.

29. Stoga sama činjenica da je pisani ugovor o komunalnom vezu sklopljen tek 2021. godine ne znači da se dotadašnje faktično korištenje veza mora smatrati korištenjem nautičkog veza. Naknadnim ugovorom stranke su formalizirale svoj odnos, ali njegovo sklapanje samo po sebi ne mijenja karakter njihova ranijeg odnosa.

30. Neosnovano tužitelj smatra i da je odlučno to što se tuženikovo plovilo u dijelu utuženog razdoblja fizički nalazilo u nautičkom dijelu luke. Za ocjenu vrste pristojbe nije odlučna samo lokacija plovila, već i stvarna narav korištenja veza, trajanje tog korištenja te način na koji su stranke tijekom duljeg razdoblja uređivale i izvršavale svoj međusobni odnos.

31. U tom smislu pravilno je prvostupanjski sud cijenio i činjenicu da su status, opseg i kvaliteta veza koji je tuženik koristio ostali u bitnome jednaki, neovisno o tome u kojem se dijelu luke plovilo nalazilo, kao i da je nakon sklapanja ugovora o komunalnom vezu plovilo određeno vrijeme ostalo na istom mjestu. Te okolnosti podupiru zaključak da samo administrativna oznaka dijela luke nije dovoljna za zaključak da je tuženik u utuženom razdoblju koristio nautički vez.

32. Nije osnovan ni žalbeni navod kojim tužitelj, pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1974/2019-3 od 15. prosinca 2020., ističe da obveza plaćanja lučke pristojbe nastaje samom činjenicom korištenja veza. Takvo pravno shvaćanje nije sporno, ali nije odlučno za rješenje ovog spora. Naime, među strankama nije sporno da je tuženik koristio tužiteljev vez, već je sporno koju je vrstu lučke pristojbe za takvo korištenje bio dužan platiti.

33. Tužiteljevo pravno shvaćanje prema kojem obveza plaćanja lučke pristojbe može nastati neovisno o postojanju ugovora bilo bi odlučno u okolnostima u kojima bi korisnik koristio vez bez pravne osnove i bez plaćanja pristojbe za njegovo korištenje. Međutim, takve okolnosti u ovom predmetu nisu utvrđene. Tuženik nije bio bespravni korisnik veza koji je njegovo korištenje odbijao platiti, već dugogodišnji korisnik kojem je tužitelj za korištenje veza obračunavao pristojbu kao za komunalni vez, a takav je odnos tužitelj prihvaćao sve do njegova naknadnog formalnog uređenja sklapanjem ugovora o komunalnom vezu.

34. Stoga činjenica da za nastanak obveze plaćanja lučke pristojbe nije nužno postojanje pisanog ugovora ne znači da je tužitelj ovlašten dugogodišnjem korisniku veza, kojem je prethodno naplaćivao pristojbu za komunalni vez, bez promjene stvarnog načina korištenja veza početi obračunavati pristojbu za nautički vez. Okolnosti konkretnog slučaja, osobito dugotrajnost korištenja veza, dotadašnji način obračuna pristojbe i nepromijenjeni način njegova stvarnog korištenja, opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda da tuženik za utuženo razdoblje nije bio obvezan platiti pristojbu za nautički vez.

35. Neosnovano tužitelj pridaje odlučno značenje ni činjenici da je tuženik tek nakon utuženog razdoblja podnio zahtjev za dodjelu komunalnog veza i potom sklopio ugovor o njegovu korištenju. Formalno uređenje prava na korištenje komunalnog veza za buduće razdoblje ne znači samo po sebi da je dotadašnje faktično korištenje veza imalo obilježja nautičkog veza niti mijenja način na koji su stranke do tada izvršavale svoj međusobni odnos.

36. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na proturječnost između razloga pobijane presude i sadržaja iskaza svjedoka EE i CE. Prvostupanjski sud njihove je iskaze ocijenio zajedno s ostalim provedenim dokazima te je jasno obrazložio koje je činjenice na temelju tih iskaza utvrdio i zbog čega. Okolnost da tužitelj te iskaze ocjenjuje drukčije od prvostupanjskog suda ne znači da postoji proturječnost između sadržaja zapisnika o njihovim iskazima i razloga pobijane presude.

37. Pobijana presuda nema ni druge nedostatke na koje tužitelj ukazuje žalbom. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna razlozima presude, a prvostupanjski sud dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji omogućuju ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj sadržajno ukazuje žalbom.

38. Osim toga, pravilnost odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva proizlazi i iz samostalnog zaključka prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao visinu utužene pristojbe za nautički vez. Tužitelj je pristojbu obračunao za 120 dana u 2019. godini i 120 dana u 2020. godini, a provedenim dokazima nije utvrđeno koliko je dana tijekom tih razdoblja tuženikovo plovilo stvarno koristilo vez.

39. Prvostupanjski sud pravilno je pri tome imao u vidu iskaze svjedoka iz kojih proizlazi da tužitelj nije raspolagao evidencijom iz koje bi se moglo utvrditi kojim je danima tuženikovo plovilo bilo na vezu, dok evidencije korištenja veza na koje su se pojedini svjedoci pozivali nisu dostavljene u spis. Popisivanje plovila dva puta godišnje samo po sebi ne dokazuje korištenje nautičkog veza tijekom 120 dana godišnje.

40. Tužitelj žalbom određeno ne osporava navedeni zaključak prvostupanjskog suda niti navodi dokaze iz kojih bi proizlazilo da je tuženikovo plovilo tijekom utuženih razdoblja koristilo vez upravo 120 dana godišnje. Stoga, čak i kada bi se prihvatilo tužiteljevo pravno shvaćanje da je tuženik u utuženom razdoblju bio korisnik nautičkog veza, tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan u utuženoj visini jer tužitelj nije dokazao opseg korištenja veza na kojem temelji obračun svoje tražbine.

41. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac