REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5063/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikoline Mišković, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Danijele Uzelac Ljubić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nenad Škare, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HŠ iz [adresa] (s boravištem u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Staša Stefanović, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-119/2024 od 3. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-119/2024 od 3. studenoga 2025. u pobijanim točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud utvrdio da bračnu stečevinu stranaka čini poslovni udio nominalnog iznosa od 98.321,05 EUR u društvu INTELKOM d.o.o., upisan u knjizi poslovnih udjela pod rednim brojem 3. (točka I. izreke), te da su stranke suovlaštenici na tom poslovnom udjelu i da prava koja iz njega proizlaze mogu ostvarivati samo zajedno (točka II. izreke). Upravi društva INTELKOM d.o.o. naloženo je da u sudskom registru i knjizi poslovnih udjela izvrši prijavu i ishodi upis tužiteljice kao suovlaštenice na tom poslovnom udjelu (točka III. izreke).

2. Nadalje, utvrđeno je da bračnu stečevinu i suvlasništvo stranaka, svakoga u 1/2 dijela, čine dionice oznake i količine pobliže navedene u točki IV. izreke te je tužiteljica ovlaštena ishoditi upis tog prava u registru nematerijaliziranih vrijednosnih papira.

3. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje da su stranke suovlaštenici na poslovnom udjelu svaka u 1/2 dijela i njezin upis kao suovlaštenice na 1/2 dijela tog poslovnog udjela (točka V. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.432,56 EUR sa zateznim kamatama (točka VI. izreke), dok je odbijen preostali tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 5.536,80 EUR sa zateznim kamatama (točka VII. izreke).

4. Prvostupanjski je sud odluku o poslovnom udjelu utemeljio na odredbama čl. 271. i 281. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj : 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98; dalje: ZBPO) te čl. 308. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 73/91; dalje: ZOO/91), odluku o dionicama na odredbama čl. 36. st. 1. i 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj : 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23; dalje: OZ), a odluku o troškovima postupka na odredbama čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

5. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka.

6. Tuženik navodi da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP -a kada je u točkama II. i III. izreke odlučio drukčije od postavljenoga tužbenog zahtjeva. Smatra da tužiteljica ne može biti imateljica 1/2 poslovnog udjela, nego samo suovlaštenica na nedjeljivom poslovnom udjelu, te da se upravi društva ne može naložiti da u sudskom registru ishodi njezin upis kao suovlaštenice.

7. Nadalje, tuženik ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je njezina izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da su navedeni razlozi nejasni i međusobno proturječni, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

8. Tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da mu je UŠ pozajmio novac za uplatu njegova temeljnog uloga i da je ta obveza naknadno ispunjena tuženikovim radom u društvu. Tvrdi da je poslovni udio stekao besplatnim pravnim poslom i da zato čini njegovu vlastitu imovinu. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima o zamjeni ispunjenja, kao i odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima i Obiteljskog zakona o zajedničkoj imovini odnosno bračnoj stečevini. Pozvao se i na propisani oblik ugovora o prijenosu poslovnog udjela.

9. Tuženik osporava i utvrđenje da je doprinos stranaka stjecanju zajedničke imovine bio jednak. Navodi da stranke u vrijeme stjecanja poslovnog udjela nisu imale imovinu ni ušteđevinu, nego da su im u podmirivanju životnih troškova pomagali roditelji. Smatra da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbe čl. 288. Zakona o braku i porodičnim odnosima o unošenju u dio pojedinoga bračnog druga stvari koje služe obavljanju njegova zanimanja.

10. Tuženik je predložio presudu prvostupanjskog suda preinačiti u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka.

11. Tuženikova žalba nije osnovana.

12. Nakon što je presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

13. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenje da bračnu stečevinu stranaka čine tuženikov poslovni udio u društvu INTELKOM d.o.o. i dionice upisane na njegovu računu kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d., za utvrđenje prava stranaka na toj imovini te za provedbu odgovarajućih upisa u knjizi poslovnih udjela, sudskom registru i registru nematerijaliziranih vrijednosnih papira.

14. Među strankama nije sporno da su sklopile brak 29. lipnja 1985., da je njihova faktična bračna zajednica prestala 18. lipnja 2022. i da svoje imovinske odnose nisu uredile ugovorom. Nije sporno ni da je tuženik, zajedno s UŠ i BŠ, osnovao društvo INTELKOM d.o.o., da je to društvo osnovano ugovorom od 17. travnja 1992. i upisano u sudski registar 11. lipnja 1992. te da je tuženik imatelj poslovnog udjela nominalnog iznosa od 98.321,05 EUR, upisanog u knjizi poslovnih udjela pod rednim brojem 3.

15. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja bračne zajednice, u razdoblju od 13. siječnja 2017. do 2. svibnja 2022., stekao 40 dionica oznake ADRS - P-A, 706 dionica oznake IGH-R-A, 2.600 dionica oznake KABA-R-A, 150 dionica oznake PODR-R-A i 900 dionica oznake RIVP-R-A te da su te dionice upisane na računu koji se kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva d.d. vodi na tuženikovo ime.

16. Među strankama je sporno čine li navedeni poslovni udio i dionice njihovu zajedničku imovinu odnosno bračnu stečevinu ili tuženikovu vlastitu imovinu. U odnosu na poslovni udio sporna je pravna narav njegova stjecanja, odnosno je li ga tuženik stekao besplatno ili je novac koji je UŠ uplatio za tuženikov osnivački ulog nadoknađen tuženikovim radom u društvu. Sporni su i doprinosi stranaka stjecanju zajedničke imovine te način na koji tužiteljica može ostvariti i upisati svoja prava na poslovnom udjelu i dionicama.

17. Prvostupanjski je sud na temelju suglasnih iskaza stranaka utvrdio da je tuženik sudjelovao u osnivanju društva INTELKOM d.o.o. radi osiguranja egzistencije njihove obitelji te da se prihod ostvaren poslovanjem društva koristio za obiteljske potrebe. Utvrdio je i da tuženik u vrijeme osnivanja društva nije imao vlastitu imovinu te da stranke nisu imale ušteđevinu.

18. Na temelju iskaza tuženika i svjedoka BŠ i UŠ te potvrde o osnivačkom pologu od 24. travnja 1992. prvostupanjski je sud utvrdio da je UŠ uplatio sredstva za temeljne uloge svih osnivača. Utvrdio je i da mu tuženik i BŠ ta sredstva nisu trebali vratiti u novcu, nego radom u društvu. Taj je dogovor ocijenio zamjenom ispunjenja iz čl. 308. Zakona o obveznim odnosima te zaključio da tuženikov poslovni udio nije njegova vlastita imovina, nego zajednička imovina stranaka u smislu čl. 271. ZBPO-a.

19. U odnosu na doprinose stranaka prvostupanjski je sud utvrdio da je tužiteljica na početku bračne zajednice bila zaposlena, dok je tuženik studirao, da su se njihovi radni statusi poslije mijenjali te da se tužiteljica nakon prestanka zaposlenja brinula o kućanstvu i djeci, dok je tuženik radio u društvu INTELKOM d.o.o. Uzimajući u obzir prihode stranaka, njihov rad, pomoć jednog bračnog druga drugome, rad u kućanstvu i brigu o djeci, zaključio je da su njihovi doprinosi stjecanju zajedničke imovine bili jednaki.

20. U odnosu na dionice prvostupanjski je sud na temelju suglasnih iskaza stranaka utvrdio da ih je tuženik tijekom bračne zajednice stekao sredstvima ostvarenima iz dobiti društva INTELKOM d.o.o. Ocijenio je da ta dobit predstavlja bračnu stečevinu jer potječe iz imovine stečene radom tijekom bračne zajednice te je zaključio da i dionice kupljene tim sredstvima čine bračnu stečevinu na kojoj su stranke suvlasnici u jednakim dijelovima.

21. Prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik jedan od direktora društva INTELKOM d.o.o. ovlašten samostalno i pojedinačno zastupati društvo. Zato je prihvatio zahtjev da se upravi društva naloži poduzimanje radnji potrebnih za upis tužiteljice kao suovlaštenice na poslovnom udjelu. Budući da poslovni udio čini skup nedjeljivih prava i obveza, ocijenio je da stranke prava iz njega mogu ostvarivati samo zajedno te je odbio zahtjev u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje i upis suovlašteništva svake stranke na njegovu 1/2 dijela.

22. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio ocijenivši da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi. Priznao joj je potrebne troškove postupka u ukupnom iznosu od 11.432,56 EUR sa zateznim kamatama, a preostali zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 5.536,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama odbio je kao neosnovan.

23. Odlučujući o tuženikovoj žalbi, ovaj sud nije našao osnovanim razloge kojima tuženik osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude.

24. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Izreka pobijane presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a prvostupanjski je sud naveo jasne i dostatne razloge o svim činjenicama odlučnim za odluku o tužbenom zahtjevu. Ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o izvedenim dokazima i sadržaja tih isprava i zapisnika, pa se pobijana presuda može ispitati.

25. Tuženik u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se sastojala nerazumljivost ili proturječnost izreke, o kojim odlučnim činjenicama prvostupanjski sud nije naveo razloge ni između kojih razloga ili dokaza postoji proturječnost, nego sadržajno ponavlja zakonski opis navedene bitne povrede. Njegovi navodi kojima osporava zaključke prvostupanjskog suda o načinu stjecanja poslovnog udjela, pravnoj naravi obveze prema UŠ i doprinosima stranaka stjecanju zajedničke imovine ne odnose se na nedostatke zbog kojih se presuda ne može ispitati, nego na pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

26. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud odlukom sadržanom u točkama II. i III. izreke prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a.

27. Tužiteljica je zahtijevala utvrđenje da su stranke suovlaštenici na poslovnom udjelu, svaka u 1/2 dijela, te da prava koja proizlaze iz tog poslovnog udjela mogu ostvarivati samo zajedno. Prvostupanjski je sud u točki II. izreke utvrdio da su stranke suovlaštenici na poslovnom udjelu i da prava iz njega mogu ostvarivati samo zajedno, dok je u točki V. izreke odbio zahtjev za utvrđenje da je svaka od stranaka suovlaštenik na 1/2 dijela poslovnog udjela. Time tužiteljici nije dosudio ni više niti nešto drugo od onoga što je zahtijevala, nego je njezin zahtjev prihvatio samo u dijelu u kojem je ocijenio da joj zahtijevana pravna zaštita pripada.

28. Isto vrijedi i za odluku sadržanu u točki III. izreke. Tužiteljica je zahtijevala da se upravi društva INTELKOM d.o.o. naloži izvršiti prijavu i ishoditi njezin upis kao suovlaštenice na 1/2 dijela poslovnog udjela. Prvostupanjski je sud prihvatio zahtjev za njezin upis kao suovlaštenice na poslovnom udjelu, dok je u točki V. izreke odbio zahtjev u dijelu koji se odnosi na upis tužiteljice kao suovlaštenice na njegovu 1/2 dijela. Stoga ni tom odlukom prvostupanjski sud nije izašao iz činjeničnih i pravnih granica postavljenoga tužbenog zahtjeva.

29. Pitanje može li se upravi društva koje nije stranka ovog postupka naložiti poduzimanje radnji navedenih u točki III. izreke i može li se u sudskom registru ishoditi upis tužiteljice kao suovlaštenice na poslovnom udjelu nije pitanje prekoračenja tužbenog zahtjeva, nego materijalnopravne osnovanosti tako postavljenog zahtjeva. Zbog toga će ti žalbeni navodi biti ocijenjeni u okviru ispitivanja pravilne primjene materijalnog prava.

30. Nije osnovan tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZOO-a o zamjeni ispunjenja. Budući da je predmetni obvezni odnos nastao 1992., na njega se primjenjuje tada važeći Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 73/91; dalje: ZOO/91), prema čijem čl. 308. obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje. Tuženik se zato neosnovano poziva na čl. 167. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima i navodi da čl. 308. uređuje zastupanje.

31. Neosnovan je i žalbeni navod da iz utvrđenih činjenica proizlazi kako je tuženik poslovni udio stekao besplatnim pravnim poslom. Prvostupanjski je sud utvrdio da je UŠ uplatio novac potreban za tuženikov temeljni ulog te da je između njih bilo dogovoreno da tuženik taj novac neće vratiti u novcu, nego da će svoju obvezu prema UŠ ispuniti radom u društvu. Okolnost da tuženik nije bio dužan vratiti isti novčani iznos ne znači da je poslovni udio stekao bez protučinidbe jer je za pribavljena sredstva preuzeo obvezu rada.

32. Za odluku o pravnoj naravi stečenoga poslovnog udjela nije odlučno treba li navedeni dogovor pravno kvalificirati kao ugovor o zajmu nakon kojega je ugovorena zamjena ispunjenja ili kao prvotni dogovor prema kojem će UŠ uplatiti sredstva za tuženikov temeljni ulog, a tuženik mu zauzvrat dati svoj rad. U oba slučaja sredstva potrebna za stjecanje poslovnog udjela nisu tuženiku dana bez naknade, nego uz njegovu obvezu da njihovu vrijednost nadoknadi radom u društvu.

33. Nije osnovan ni tuženikov navod da se rad člana društva ne može odraziti na pravnu narav njegova poslovnog udjela. Prvostupanjski sud nije zaključio da svaki rad člana u društvu sam po sebi mijenja pravnu narav poslovnog udjela, nego da je u konkretnom slučaju upravo tuženikov rad bio ugovorena protučinidba za sredstva kojima je uplaćen njegov temeljni ulog. Stoga nije riječ o naknadnom radu bez veze sa stjecanjem poslovnog udjela, nego o radu kojim je, prema dogovoru osnivača, tuženik nadoknadio vrijednost sredstava uloženih radi njegova stjecanja.

34. Neosnovano se tuženik poziva i na propisani oblik ugovora o prijenosu poslovnog udjela. Tuženik predmetni poslovni udio nije stekao prijenosom od UŠ, nego kao jedan od osnivača društva INTELKOM d.o.o., dok je UŠ uplatio novac potreban za tuženikov temeljni ulog. Zato odredbe o obliku ugovora kojim se poslovni udio prenosi s jednog imatelja na drugoga nisu primjenjive.

35. Imovina koju bračni drug stekne radom tijekom bračne zajednice, kao i imovina koja potječe iz tako stečene imovine, čini zajedničku imovinu bračnih drugova. Vlastitu imovinu bračnog druga čini imovina koju je imao u trenutku sklapanja braka te imovina koju je tijekom bračne zajednice stekao na pravnoj osnovi različitoj od rada, osobito nasljeđivanjem, darovanjem ili drugim besplatnim pravnim poslom. Budući da je predmetni poslovni udio stečen tijekom bračne zajednice, na tuženiku je bilo dokazati da je stečen na pravnoj osnovi zbog koje predstavlja njegovu vlastitu imovinu. Tuženik to nije dokazao jer sredstva za uplatu njegova temeljnog uloga nisu pribavljena besplatno, nego uz njegovu obvezu da njihovu vrijednost nadoknadi radom u društvu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da poslovni udio čini zajedničku imovinu stranaka u smislu čl. 271. ZBPO-a.

36. Nisu osnovani ni tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su doprinosi stranaka stjecanju zajedničke imovine bili jednaki. Činjenica da stranke u vrijeme osnivanja društva INTELKOM d.o.o. nisu imale imovinu ni ušteđevinu i da su im u podmirivanju životnih potreba pomagali roditelji ne znači da nisu doprinosile stvaranju zajedničke imovine niti da njihov doprinos nije bio jednak.

37. Prvostupanjski je sud pri ocjeni doprinosa stranaka uzeo u obzir da je tužiteljica na početku bračne zajednice bila zaposlena i da su stranke živjele od njezine plaće i pomoći njihovih obitelji, dok je tuženik studirao, da su se nakon toga mijenjali njihovi radni statusi te da se tužiteljica nakon prestanka zaposlenja brinula o kućanstvu i zajedničkoj djeci, dok je tuženik radio u društvu INTELKOM d.o.o. Time je pravilno uzeo u obzir ne samo prihode ostvarene radom nego i pomoć jednoga bračnog druga drugome, rad u kućanstvu, brigu o djeci i ostale oblike suradnje u stvaranju, održavanju i povećanju zajedničke imovine, u skladu s čl. 281. ZBPO-a.

38. Tuženik u žalbi ne navodi činjenice ni dokaze koji bi doveli u pitanje navedena utvrđenja, nego nejednakost doprinosa izvodi iz činjenice da stranke u vrijeme osnivanja društva nisu imale vlastitu imovinu. Međutim, postojanje ranije imovine nije pretpostavka doprinosa njezinu naknadnom stjecanju. Zajednička imovina upravo nastaje radom bračnih drugova tijekom bračne zajednice, pri čemu se doprinos bračnog druga ne procjenjuje samo prema izravno ostvarenim prihodima nego prema svim oblicima njegova rada i sudjelovanja u obiteljskom životu.

39. Neosnovano se tuženik poziva i na čl. 288. ZBPO-a. Tom je odredbom uređen način diobe zajedničke imovine, odnosno mogućnost da se u dio pojedinoga bračnog druga prvenstveno unesu stvari koje služe obavljanju njegova zanimanja. U ovoj se parnici ne provodi dioba cjelokupne zajedničke imovine niti se odlučuje koje će stvari pripasti pojedinoj stranci, nego se utvrđuje čini li određeni poslovni udio zajedničku imovinu stranaka i jesu li one na njemu suovlaštenici. Zato navedena odredba nije odlučna za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu.

40. Pravilna je i odluka sadržana u točki IV. izreke pobijane presude. Među strankama nije sporno da je tuženik predmetne dionice stekao tijekom trajanja bračne zajednice sredstvima ostvarenima iz dobiti društva INTELKOM d.o.o. Budući da je ta dobit ostvarena radom tijekom bračne zajednice, ona predstavlja bračnu stečevinu, kao i dionice koje su kupljene tim sredstvima. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su stranke na tim dionicama suvlasnici u jednakim dijelovima, primjenom čl. 36. st. 1. i 3. Obiteljskog zakona.

41. Nisu osnovani ni tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava odluku sadržanu u točki III. izreke pobijane presude. Pravomoćnim utvrđenjem da poslovni udio čini zajedničku imovinu stranaka i da su one na njemu suovlaštenici nastaje obveza uskladiti podatke u knjizi poslovnih udjela s tako utvrđenim pravnim stanjem. Uprava društva nema ovlast preispitivati pravomoćnu sudsku odluku ni odlučivati hoće li na temelju nje provesti odgovarajući upis.

42. Prema čl. 410. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99 – vjerodostojno tumačenje, 52/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11 – pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24; dalje: ZTD) uprava je dužna voditi knjigu poslovnih udjela, u koju se upisuju članovi društva, njihovi poslovni udjeli i sve promjene tih podataka. Prema st. 2. istog članka svaka se izmjena podataka upisuje na temelju prijave zainteresirane osobe ili saznanja nekog od organa društva, a uprava je o svakoj promjeni članova društva ili njihovih poslovnih udjela dužna bez odgađanja izvijestiti registarski sud dostavljanjem izmijenjenog popisa članova društva. Pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je tužiteljica uz tuženika suovlaštenica na poslovnom udjelu predstavlja dokaz nastale promjene na temelju kojega je uprava dužna uskladiti knjigu poslovnih udjela i popis članova društva.

43. Prema čl. 411. st. 1. ZTD-a u odnosu na društvo član društva je samo onaj tko je upisan u knjizi poslovnih udjela i o čijem je članstvu obaviješten registarski sud. Zato upis tužiteljice u knjigu poslovnih udjela i obavještavanje registarskog suda dostavljanjem izmijenjenog popisa članova predstavljaju zakonom povezane radnje potrebne da bi pravomoćno utvrđeno suovlašteništvo proizvodilo učinke i u odnosu na društvo.

44. Okolnost da društvo INTELKOM d.o.o. nije stranka ovog postupka ne utječe na pravilnost pobijane odluke. Njome se ne odlučuje o spornom imovinskom pravu ili obvezi društva, nego se nalaže provedba upisa koji je zakonska posljedica pravomoćnog utvrđenja da su stranke suovlaštenici na poslovnom udjelu. Osim toga, tuženik je direktor društva ovlašten samostalno i pojedinačno zastupati društvo te može poduzeti sve radnje potrebne za provedbu tog upisa.

45. Stoga nalog upravi da izvrši prijavu i ishodi upis tužiteljice kao suovlaštenice ne znači da parnični sud određuje registarskom sudu kakvu će odluku donijeti, nego da upravi nalaže poduzeti zakonom propisane radnje radi usklađivanja knjige poslovnih udjela i popisa članova dostavljenog registarskom sudu s pravomoćno utvrđenim pravnim stanjem. Slijedom toga, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki III. izreke pobijane presude.

46. Neosnovana je žalba i protiv odluke o troškovima postupka. Tuženik ne navodi određene razloge zbog kojih bi ta odluka bila nepravilna, a ovaj sud nije utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku o naknadi troškova postupka niti da je tužiteljici priznao troškove koji nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 154. i 155. ZPP-a).

47. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Nikolina Mišković