REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4985/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikoline Mišković, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Danijele Uzelac Ljubić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička cesta 2A, OIB 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1564/2024 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda Zagrebu, poslovni broj P-1564/2024 od 27. listopada 2025. u točkama I., II., VI. i VIII. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5103694061 od 4. listopada 2007., sklopljenog između BV kao korisnika kredita i tuženika, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije njegova korištenja plati naknadu od 1% iznosa kredita (točka I. izreke), na temelju čl. 81., čl. 83. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03) te čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

2. Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju 757,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 5. listopada 2024. do isplate (točka II. izreke), dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 27,01 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te za dio zatraženih zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 757,93 EUR (točke III., IV. i V. izreke), na temelju čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1., čl. 324. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

3. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 789,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 27. listopada 2025. do isplate (točka VI. izreke), dok je tužiteljev zahtjev za naknadu daljnjih troškova u iznosu od 187,50 EUR odbijen kao neosnovan, kao i tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točke VII. i VIII. izreke), na temelju čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku te čl. 29. st. 2. ZOO-a.

4. Tuženik je protiv ove presude u točkama I., II., VI. i VIII. izreke podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije ocijenio ugovornu odredbu kojom je prijenos prava iz ugovora o kreditu uvjetovan prethodnom izričitom suglasnošću tuženika niti je obrazložio u čemu se očituje znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Zbog toga smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku.

5. U odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja navodi da je čl. 14. st. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita bez prethodne izričite suglasnosti banke neće ustupiti niti na drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz tog ugovora. Budući da tuženik nije dao suglasnost za sklapanje ugovora o ustupu tražbine, smatra da taj ugovor, na temelju čl. 80. st. 2. ZOO-a, nema učinak prema njemu. Neovisno o tome, tvrdi da se prijenosu predmetne tražbine protivi i njezina priroda u smislu čl. 80. st. 1. tog Zakona jer proizlazi iz kreditnog odnosa banke i njezina klijenta, koji se temelji na njihovu međusobnom povjerenju i osobnim svojstvima korisnika kredita. Naglašava da su tuženik i korisnik kredita i dalje u kreditnom i poslovnom odnosu te da se potrošačka zaštita na kojoj tužitelj temelji zahtjev zasniva upravo na osobnom svojstvu korisnika kredita kao potrošača. Stoga smatra da ta tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja.

6. Osporavajući zaključak o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, tuženik navodi da je korisnik kredita prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade i njezinom visinom te da je njezin iznos mogao utvrditi jednostavnom matematičkom operacijom. Smatra da je ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je korisniku kredita omogućavala razumijevanje njezinih ekonomskih posljedica. Zbog toga, pozivajući se na čl . 83., čl. 84. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, tvrdi da prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati njezinu nepoštenost. Pritom ističe da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala zakonska zabrana ugovaranja takve naknade, da je njezino naplaćivanje bilo uobičajeno u bankarskom poslovanju te da je i naknadnim propisima bila izrijekom predviđena mogućnost naplate naknade za obradu kredita.

7. Tuženik nadalje navodi da, čak i kada bi sporna odredba podlijegala ocjeni nepoštenosti, nisu utvrđene činjenice iz kojih bi proizlazilo da je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Tvrdi da se usluge za koje je naknada ugovorena mogu razumno povezati s obradom i odobravanjem kredita te da naknada od 1% nije nerazmjerna odobrenom iznosu kredita. Smatra da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve okolnosti koje su prethodile sklapanju ugovora, sadržaj ugovora, prirodu bankarskog poslovanja ni činjenicu da je korisnik kredita bio upoznat s postojanjem i visinom naknade, pa je činjenično stanje pogrešno utvrdio i materijalno pravo pogrešno primijenio.

8. U odnosu na prigovor zastare tuženik osporava primjenu pravnog shvaćanja prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva iz ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena. Smatra da treba razlikovati zahtjev za utvrđenje ništetnosti, koji ne zastarijeva, od restitucijskog zahtjeva kojim se štiti privatni interes vjerovnika i koji podliježe općem zastarnom roku. Prema njegovu mišljenju, taj rok počinje teći od dana kada je naknada plaćena, pa je tražbina u ovom predmetu zastarjela jer je naknada naplaćena 2008., a tužba je podnesena 2024. godine.

9. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da je, s obzirom na to da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl . 154. Zakona o parničnom postupku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Tuženikova žalba nije osnovana.

11. Nakon što je presuda prvostupanjskog suda ispitana u pobijanim točkama I. i II. izreke, na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

12. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl . 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5103694061 od 4. listopada 2007., kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te zahtjev za isplatu 757,93 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na temelju stjecanja bez osnove.

13. Među strankama nije sporno da su tuženik i BV **.**.2007. sklopili navedeni ugovor o kreditu, da je tuženik korisniku kredita na temelju sporne ugovorne odredbe naplatio naknadu u iznosu od 757,93 EUR, da su BV kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj 10. lipnja 2023. sklopili ugovor o ustupu tražbine te da je tuženik 15. lipnja 2023. obaviješten o tom ustupu. Nije sporna ni visina tražbine čiju isplatu tužitelj zahtijeva.

14. Sporno je je li BV predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača, je li odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena i ništetna te ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je na temelju te odredbe naplaćen korisniku kredita. Sporno je proizvodi li ugovor o ustupu tražbine pravne učinke prema tuženiku s obzirom na ugovorenu zabranu ustupanja bez njegove prethodne izričite suglasnosti, protivi li se prijenosu predmetne tražbine njezina priroda i, posljedično, je li tužitelj aktivno legitimiran. Sporno je i je li tražbina povrata naplaćene naknade zastarjela te od kada i po kojoj stopi na tu tražbinu teku zakonske zatezne kamate.

15. Prvostupanjski sud utvrdio je da je BV predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba radi kupnje prve nekretnine za osobne potrebe, a ne radi obavljanja poslovne ili profesionalne djelatnosti. Stoga je zaključio da je riječ o potrošačkom ugovoru i da korisnik kredita ima svojstvo potrošača u smislu čl . 3. ZZP-a/03.

16. Na temelju ugovora o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. prvostupanjski sud utvrdio je da je BV tužitelju ustupio cjelokupnu tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu. Ocijenio je da je ustupljena tražbina odrediva jer su u ugovoru navedeni vjerovnik, dužnik i pravna osnova tražbine, dok se njezina visina može utvrditi prema iznosu naknade koji je tuženik naplatio korisniku kredita.

17. Prvostupanjski sud zaključio je da tražbina povrata novčanog iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe nije strogo osobne naravi niti se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a. Ustupom se, prema ocjeni tog suda, nije promijenio identitet tražbine, pa tužitelj kao njezin primatelj prema tuženiku ima ista prava koja je prije ustupa imao BV kao ustupitelj, u skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a. Pritom se pozvao i na pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženo u presudi C-383/18 prema kojem primjena pravila o zaštiti potrošača ne ovisi o identitetu stranaka u postupku, nego o svojstvu stranaka izvornog ugovora o kreditu.

18. Na temelju iskaza BV prvostupanjski sud utvrdio je da su odredbe ugovora o kreditu bile unaprijed određene, osim mogućnosti ugovaranja niže kamatne stope ako korisnik kredita postane korisnik tekućeg računa tuženika, te da mu nitko nije detaljno objasnio odredbu o naknadi za obradu kredita. Polazeći od pravila da je trgovac dužan dokazati da se o unaprijed sastavljenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud zaključio je da tuženik to nije dokazao. Pozivajući se na čl. 81., čl. 83. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, ocijenio je da je odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, dok ugovor o kreditu može opstati bez te odredbe u smislu čl. 324. st. 1. ZOO-a.

19. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita BV imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa naplaćenog na temelju te odredbe, u skladu s čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Budući da je ta tražbina ustupljena tužitelju, tuženiku je naložio isplatiti mu nesporni iznos od 757,93 EUR, dok je zahtjev za daljnjih 27,01 EUR odbio kao neosnovan.

20. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio je neosnovanim. Polazeći od čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zaključio je da opći petogodišnji zastarni rok za restitucijski zahtjev iz ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. Budući da se utvrđenje ništetnosti zahtijeva u ovom postupku, ocijenio je da zastarni rok još nije počeo teći.

21. O zakonskim zateznim kamatama prvostupanjski sud odlučio je primjenom čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a. Ocijenio je da je tuženik kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi ništetna jer korisniku kredita nije dao informacije o konkretnim troškovima obuhvaćenima tom naknadom, pa bi kamate tekle od dana njezina plaćanja. Međutim, odlučujući u granicama postavljenog zahtjeva u skladu s čl. 2. ZPP-a, dosudio ih je od 5. listopada 2024. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose, a zahtjev za kamate po višoj stopi odbio je kao neosnovan.

22. O troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud odlučio je primjenom čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a. Tužitelju je priznao troškove koje je ocijenio potrebnima za vođenje parnice u ukupnom iznosu od 789,79 EUR, dok je zahtjev za daljnjih 187,50 EUR odbio. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbio je zato što je tuženik izgubio parnicu.

23. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud iznio je razloge o svojstvu korisnika kredita kao potrošača, sklapanju i pravnim učincima ugovora o ustupu tražbine, nepoštenosti i ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, posljedicama ništetnosti te zastari restitucijskog zahtjeva. Ti su razlozi dostatni za ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude, dok okolnost da prvostupanjski sud nije posebno ocijenio svaki tuženikov pravni argument ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

24. Točno je da prvostupanjski sud nije posebno obrazložio učinak odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu prema kojoj korisnik kredita bez prethodne izričite suglasnosti tuženika ne može založiti, ustupiti niti na drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz tog ugovora. Međutim, riječ je o pravnom pitanju koje ovaj sud može ocijeniti na temelju sadržaja Ugovora o kreditu i ugovora o ustupu tražbine, a taj nedostatak nije onemogućio ispitivanje pobijane presude.

25. Prema čl. 80. st. 2. ZOO-a, ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su dužnik i vjerovnik ugovorili da vjerovnik neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka. Međutim, ugovorena zabrana iz čl. 14. Ugovora o kreditu odnosi se na ustupanje prava korisnika kredita iz tog ugovora.

26. Predmet ugovora o ustupu od 10. lipnja 2023. nije pravo korisnika kredita zahtijevati ispunjenje neke tuženikove ugovorne obveze, nego novčana tražbina povrata iznosa koji je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Takva tražbina ne proizlazi iz valjane tuženikove ugovorne obveze, nego nastaje na temelju zakona kao pravna posljedica ništetnosti ugovorne odredbe i stjecanja bez osnove, u smislu čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

27. Zato ugovorna zabrana ustupanja prava iz Ugovora o kreditu ne obuhvaća restitucijsku tražbinu koja nastaje zbog toga što za primljeni iznos nije postojala valjana ugovorna osnova. Tuženik se stoga neosnovano poziva na čl. 80. st. 2. ZOO-a i tvrdi da ugovor o ustupu nema učinak prema njemu zbog izostanka njegove prethodne izričite suglasnosti.

28. Dakle, u ovoj pravnoj stvari se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu, jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja i tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove, jer se ništetna odredba ugovora smatra nevaljanom osnovom. Zato prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije pogrešno primijenio čl. 80. ZOO-a kako to neosnovano ocjenjuje tuženik (tako i u odluci poslovni broj Pž-748/2025).

29. Nije osnovan ni žalbeni navod da se predmetna tražbina po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a. Predmet ustupa nije položaj korisnika kredita u kreditnom odnosu niti neko pravo vezano uz njegova osobna svojstva, nego novčana tražbina povrata točno odredivog iznosa naplaćenog bez valjane pravne osnove. Takva tražbina nije strogo osobne naravi niti njezino ispunjenje ovisi o osobnom odnosu povjerenja između banke i korisnika kredita.

30. Ustupom tražbine nisu se promijenili njezina pravna osnova, sadržaj ni opseg. Tužitelj je, u skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a, stekao prema tuženiku ista prava koja je ustupitelj imao do ustupanja, dok tuženik prema tužitelju može isticati prigovore koje je prema ustupitelju mogao isticati do trenutka kada je saznao za ustup, kao i druge prigovore propisane čl. 86. ZOO-a. Činjenica da je tražbina nastala u potrošačkom odnosu ne čini je neprenosivom niti ustupom prestaju obilježja pravnog odnosa iz kojeg je nastala. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužitelj aktivno legitimiran.

31. Neosnovano tuženik osporava i zaključak o nepoštenosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. tog čl., smatra se da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je trgovac unaprijed formulirao, zbog čega potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, dok je prema stavku 4. istog članka trgovac dužan dokazati da se o odredbi unaprijed sastavljenog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo.

32. Iz iskaza BV proizlazi da su odredbe ugovora bile unaprijed određene te da je mogućnost utjecaja postojala jedino u odnosu na kamatnu stopu, koja je mogla biti niža ako korisnik kredita postane korisnik tuženikova tekućeg računa. Tuženik nije dokazao da je korisnik kredita mogao utjecati na sadržaj odredbe o naknadi, njezinu visinu ili način obračuna. Sama okolnost da je odredba bila unesena u ugovor i da je korisnik kredita ugovor potpisao ne dokazuje da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

33. Tuženik neosnovano iz činjenice da je naknada određena u postotku iznosa kredita zaključuje da je odredba transparentna i da zbog toga ne podliježe ocjeni nepoštenosti. Mogućnost potrošača da jednostavnom matematičkom operacijom izračuna iznos naknade odnosi se samo na razumljivost načina njezina obračuna. Ona sama po sebi ne omogućuje potrošaču razumjeti koje se konkretne usluge tom naknadom plaćaju, kakav je njihov odnos prema uslugama koje tuženik ionako pruža radi odobravanja kredita te zbog čega visina naknade ovisi isključivo o iznosu kredita.

34. Osim toga, odredba o naknadi za obradu kredita ne uređuje bitne činidbe ugovora o kreditu, odnosno obvezu tuženika staviti korisniku kredita na raspolaganje ugovoreni novčani iznos i obvezu korisnika kredita vratiti taj iznos s ugovorenim kamatama. Sama činjenica da naknada predstavlja dio ukupnog troška kredita ne znači da je riječ o odredbi o glavnom predmetu ugovora koja bi samo zbog jasnog navođenja postotka bila izuzeta od ocjene nepoštenosti na temelju čl. 84. ZZP/03.

35. Nepostojanje pojedinačnog pregovaranja nije jedini razlog nepoštenosti sporne odredbe. Tuženik je unaprijed sastavljenom ugovornom odredbom korisniku kredita nametnuo obvezu plaćanja naknade određene isključivo u postotku od iznosa kredita, uz kamate koje je korisnik kredita plaćao kao naknadu za korištenje odobrenih novčanih sredstava. Pritom iz sadržaja ugovorne odredbe nije vidljivo koje su konkretne usluge obuhvaćene tom naknadom niti zbog čega bi njihov opseg ili trošak bili razmjerni iznosu odobrenog kredita.

36. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje su zasebne i konkretne usluge pružene korisniku kredita upravo u zamjenu za naplaćenu naknadu niti da je iznos naknade bio razmjeran naravi, opsegu i stvarnom trošku tih usluga. Općenito pozivanje na radnje koje banke redovito poduzimaju prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita te na prirodu bankarskog poslovanja ne dokazuje da je naknada u konkretnom slučaju predstavljala razmjernu protučinidbu za stvarno pružene usluge.

37. Okolnost da je naknada iznosila 1% odobrenog kredita također sama po sebi ne dokazuje njezinu razmjernost. Upravo način njezina određivanja kao fiksnog postotka vrijednosti kredita, neovisno o stvarnom opsegu i trošku poduzetih radnji, potvrđuje da tuženik nije dokazao povezanost visine naknade s uslugama koje su navodno pružene korisniku kredita.

38. Slijedom toga, sporna odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, stavlja potrošača u nepovoljniji položaj jer ga obvezuje na plaćanje dodatnog iznosa uz redovnu cijenu kredita, a da pritom nije utvrđena odgovarajuća i razmjerna protučinidba tuženika. Time je na štetu potrošača prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 kada je tu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom.

39. Takav zaključak u skladu je i s praksom Suda Europske unije. Iz presude donesene u predmetu C-621/17 proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije automatski nepoštena ako se usluge koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu mogu razumno povezati s obradom ili odobravanjem kredita i ako iznos naknade nije nerazmjeran iznosu kredita, što mora provjeriti nacionalni sud. Iz presude donesene u predmetu C-224/19 proizlazi da takva odredba može prouzročiti značajnu neravnotežu na štetu potrošača ako banka ne dokaže da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Gramatička razumljivost odredbe i mogućnost izračuna iznosa naknade same po sebi stoga ne isključuju ocjenu njezine nepoštenosti.

40. Na drukčiji zaključak ne utječe žalbeno pozivanje na to da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala zakonska zabrana ugovaranja naknade za obradu kredita niti na činjenicu da su naknade te vrste naknadno uređene propisima o potrošačkom kreditiranju. Predmet ocjene nije opća dopuštenost ugovaranja naknade, nego poštenost konkretne unaprijed formulirane ugovorne odredbe s obzirom na sve okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Naknadno zakonsko uređivanje pojedine vrste naknade ne isključuje sudsku kontrolu transparentnosti, razmjernosti i učinaka konkretne ugovorne odredbe prema pravilima o zaštiti potrošača.

41. Nije osnovan ni prigovor zastare. Pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ne gasi se, dok restitucijska tražbina nastala kao posljedica ništetnosti podliježe općem petogodišnjem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO-a.

42. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. To je pravno shvaćanje dodatno potvrđeno i obrazloženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

43. Budući da se ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita utvrđuje u ovom postupku, nije protekao zastarni rok za ostvarivanje restitucijske tražbine. Žalbenim navodima kojima tuženik osporava navedeno pravno shvaćanje i zastupa stajalište da zastara počinje teći već od dana naplate naknade nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

44. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe, tuženik je na temelju čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti ono što je primio na temelju te odredbe. Visina naplaćene naknade od 757,93 EUR među strankama nije sporna, pa je prvostupanjski sud pravilno prihvatio zahtjev za isplatu tog iznosa.

45. Tuženik odluku o troškovima postupka pobija isključivo kao posljedicu osporavanja odluke o glavnoj stvari. Budući da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost odluke o glavnoj stvari, nije osnovan ni žalbeni razlog koji se odnosi na primjenu čl. 154. ZPP-a. Prvostupanjski sud pravilno je odlučio da je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove potrebne za vođenje parnice, dok tuženik, kao stranka koja nije uspjela u postupku, nema pravo na njihovu naknadu.

46. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Nikolina Mišković