REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2546/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kutleša & Žakula u Zagrebu, protiv tuženika JELENČIĆ I PRGOMET d.o.o., OIB 88708501458, Zagreb, Mesnička ulica 9, kojeg zastupa punomoćnica Irena Mesiček, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-908/2024-15 od 9. svibnja 2025., 28. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  je

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-908/2024-15 od 9. svibnja 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivanke Birkić-Šarić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1815/2021 od 19. siječnja 2022. u odnosu na glavnicu u iznosu od 1.535,83 € sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2020. do isplate te u točki III. izreke.

II. Uvažava se tuženikova žalba i preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-908/2024-15 od 9. svibnja 2025. u dijelu točke I. izreke za iznos od 376,25 € sa zateznim kamatama i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivanke Birkić-Šarić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1815/2021 od 19. siječnja 2022. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 376,25 € sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2020. do isplate te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 74,55 € u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-908/2024-15 od 9. svibnja 2025. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ivanke Birkić-Šarić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1815/2021 od 19. siječnja 2022. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 1.912,08 € sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2020. do isplate (točka I. izreke). Ukinut je taj platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev za zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku od njihovog dospijeća do 1. rujna 2020. (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 1.299,78 € sa zateznim kamatama koje teku od 9. svibnja 2025. do isplate (točka III. izreke). Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 250,00 € (točka IV. izreke).

2. Protiv točaka I. i III. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Smatra da je predmet spora zahtjev za naknadu prema pravilima o sporednim reivindikacijskim zahtjevima iz odredaba čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te da pravo na tu naknadu vlasnik stječe tek nakon što posjednika pozove na predaju stvari. Ističe da iz obrazloženja presude nije vidljivo je li i kada tužitelj pozvao tuženika na predaju poslovnog prostora niti na temelju čega bi tužitelj bio ovlašten zahtijevati njegovu predaju bez suglasnosti ostalih suvlasnika. Osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju jer se ne radi o naplati zakupnine, nego o vlasničkom zahtjevu, a tužitelj nije tvrdio niti dokazao da je stekao vlasništvo poslovnog prostora. Navodi da se odredba čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima odnosi na vlasnika, a ne na predmnijevanog vlasnika. Smatra da je tužiteljeva ovlast davanja prostora u zakup prestala nakon što je suvlasnički dio poslovnog prostora vraćen prijašnjim vlasnicima te se poziva na odredbu čl. 41. st. 1. istog Zakona. Nadalje, navodi da presuda ne sadrži podatke o ispravama i dokazima na temelju kojih je utvrđena visina potraživanja te da je prvostupanjski sud prihvatio tužiteljevu tvrdnju o visini potraživanja bez ocjene dokaza. Smatra da mu je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u pogledu neovisnosti i nepristranosti suda, procesne ravnopravnosti stranaka i zabrane arbitrarnog postupanja. Osporava primjenu odredaba čl. 165. i čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, visinu dosuđene naknade te primjenu odredbe čl. 4. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i uvećanje naknade za PDV. Poziva se na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2021. i 2. listopada 2023. te na odluku poslovni broj Rev-161/2022-2 od 20. travnja 2022. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 378,86 €.

3. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud ocijenio je da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana, osim u dijelu koji se odnosi na uvećanje dosuđene naknade za PDV.

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.912,08 € sa zateznim kamatama na ime naknade koristi koju je tuženik ostvario korištenjem poslovnog prostora u Zagrebu, Mesnička ulica 9, bez pravne osnove u razdoblju od svibnja do prosinca 2019.

5. Iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 21. travnja 1999. (list 84. - 86.) proizlazi da su Ugovor sklopili tužitelj kao zakupodavac i tuženik kao zakupnik za poslovni prostor u Zagrebu, Mesnička 9. Odredbom čl. XV. ugovora određeno je da je tuženik, kada prestane koristiti prostor iz bilo kojeg razloga, dužan predati ga tužitelju u stanju u kojem ga je primio, uz promjene nastale redovitom uporabom.

6. Iz djelomičnog rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada od 25. srpnja 2012. (list 91. – 97. spisa) proizlazi da je na predmetnom poslovnom prostoru vraćen suvlasnički dio od ukupno 70/480, i to FJ i ČJ svakome po 35/480. Iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je u odnosu na preostali dio od 410/480 ostao upis društvenog vlasništva, a iz dopisa Gradskog ureda od 30. rujna 2024. proizlazi da postupak povrata tog dijela nije pravomoćno okončan (list 87. – 90. spisa; list 98. – 99. spisa).

7. Prema odredbi čl. 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15, 112/18, 123/24; dalje: ZZKPP), Grad Zagreb može davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s njegovim pravom korištenja, a u odnosu na koje se vodi postupak prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19; dalje: Zakon o naknadi), do pravomoćnog okončanja tog postupka. Prema odredbi čl. 13. st. 1. Zakona o naknadi obveznik naknade u naravi jest pravna ili fizička osoba u čijoj se imovini nalazi imovina koja se daje prijašnjem vlasniku. Djelomičnim rješenjem od 25. srpnja 2012. tužitelj je određen obveznikom naknade.

8. Slijedom navedenog, aktivna legitimacija tužitelja za zahtjev koji se odnosi na 410/480 dijela poslovnog prostora proizlazi iz njegove zakonske ovlasti upravljanja tim dijelom do pravomoćnog završetka postupka povrata i njegova položaja obveznika naknade. Za odluku stoga nije potrebno utvrđivati je li tužitelj predmnijevani vlasnik prema odredbi čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV), kako to pogrešno smatra tuženik. Ovlast davanja poslovnog prostora u zakup obuhvaća i ovlast zahtijevati naknadu za njegovo korištenje bez pravne osnove. Činjenica da je suvlasnički dio od 70/480 vraćen prijašnjim vlasnicima ne isključuje tužiteljevu ovlast glede suvlasničkog dijela od 410/480 koji nije vraćen i u odnosu na koji postupak povrata nije pravomoćno okončan.

9. Neosnovano je tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 41. st. 1. ZV -a. U ovom postupku tužitelj ne sklapa novi ugovor o zakupu cijelog poslovnog prostora niti raspolaže suvlasničkim dijelom koji je vraćen fizičkim osobama. Zahtijeva naknadu koristi razmjerno suvlasničkom dijelu od 410/480 kojim je u utuženom razdoblju bio ovlašten upravljati.

10. Također, neosnovan je žalbeni navod da tužitelj nije zahtijevao predaju poslovnog prostora. Ugovorom o zakupu tuženik se obvezao vratiti prostor nakon prestanka njegova korištenja po ugovornoj osnovi. Tuženik je prostor nastavio koristiti bez pravne osnove, a tužitelj je ugovorom jasno izrazio volju za njegovim vraćanjem nakon prestanka zakupa. Obveza vraćanja prostora tužitelju izričito je ugovorena člankom XV. Ugovora o zakupu, dok je u ovom postupku zatražena naknada koristi ostvarene njegovim daljnjim korištenjem bez pravne osnove. Budući da se tuženik od svibnja do prosinca 2019. koristio poslovnim prostorom bez pravne osnove, dužan je prema odredbi čl. 165. st. 1. ZV-a naknaditi koristi koje je ostvario tijekom tog razdoblja. Predmet zahtjeva nije zakupnina iz ugovora koji bi tada bio na snazi, nego naknada koristi ostvarene uporabom tuđeg poslovnog prostora.

11. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu dosuđene naknade. Visinu te koristi prvostupanjski sud utvrdio je prema kriterijima iz Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor, objavljenog u Službenom glasniku Grada Zagreba broj 6/16. Primijenjeni su kriteriji koji se odnose na zonu u kojoj se prostor nalazi i trgovačku djelatnost koju tuženik u njemu obavlja, uz ograničenje na omjer od 410/480 dijela. Iz tih je podataka moguće neposredno izračunati mjesečnu i ukupnu naknadu za osam utuženih mjeseci.

12. Nisu osnovani ni žalbeni navodi o povredi prava na pošteno suđenje. Tuženik je imao mogućnost očitovati se o ugovoru o zakupu, djelomičnom rješenju o povratu, zemljišnoknjižnom izvatku, kriterijima prema kojima je obračunata naknada i obračunu tužiteljeva potraživanja. Prvostupanjski sud naveo je koje je isprave pročitao i na kojim ispravama temelji utvrđenje visine naknade. Stoga se pobijana presuda može ispitati, a nisu povrijeđena načela procesne ravnopravnosti stranaka, pravo tuženika na raspravljanje ni pravo na pošteno suđenje.

13. Međutim, osnovani su tuženikovi žalbeni navodi u dijelu kojim osporava uvećanje naknade za PDV. Naknada koristi iz čl. 165. st. 1. ZV-a ne predstavlja isporuku usluge zakupa koju tužitelj obavlja tuženiku. Između stranaka u utuženom razdoblju nije postojao ugovor o zakupu na temelju kojeg bi tužitelj tuženiku pružao uslugu i za tu uslugu izdavao račun. PDV može činiti dio koristi nepoštenog posjednika ako je taj posjednik poslovni prostor dao na korištenje trećoj osobi i od nje stvarno naplatio naknadu u bruto iznosu koji uključuje PDV. U tom je slučaju naplaćeni PDV dio ukupnog iznosa koji je posjednik primio uporabom tuđe stvari. U ovom predmetu nije utvrđeno da je tuženik poslovni prostor dao trećoj osobi niti da je od treće osobe naplatio naknadu koja uključuje PDV. Utvrđeno je da je tuženik prostor koristio za obavljanje vlastite trgovačke djelatnosti. Stoga PDV nije korist koju je tuženik ostvario posjedovanjem poslovnog prostora i ne može biti uključen u naknadu iz odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a.

14. Dakle, naknada bez PDV-a za osam utuženih mjeseci iznosi 1.504,97 €. Tom iznosu valja pribrojiti iznose od 19,78 € i 11,08 €, čiju je visinu prvostupanjski sud utvrdio uvidom u obračun kamata (list 123. – 124. spisa) koji tuženik nije osporio. Stoga tužitelju pripada ukupno 1.535,83 €, dok je za iznos od 376,25 € platni nalog valjalo ukinuti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

15. Budući da je tužitelj uspio u cijelosti u odnosu na osnovu zahtjeva i s 80,32% njegove visine, a nije uspio samo u dijelu zahtjeva koji se odnosi na PDV, zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Zato je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a pravilno odlučio o parničnom trošku, koji tuženik u žalbi posebno ni ne spori.

16. Tuženik je žalbom uspio u iznosu od 376,25 €, odnosno s 19,68% pobijane glavnice. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT), pripada mu trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 € prema Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 10. t. 1. OT, koji uvećan za PDV od 25% iznosi 312,50 €, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 66,36 € prema Tar. br. 3. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), odnosno ukupno 378,86 €. Primjenom odredaba čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP -a, razmjerno žalbenom uspjehu, tuženiku od troška sastava žalbe pripada 61,49 €, a od troška sudske pristojbe 13,06 €, odnosno ukupan trošak žalbenog postupka u iznosu od 74,55 €.

17. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke u odnosu na glavnicu u iznosu od 1.535,83 € te u točki III. izreke, dok je za iznos od 376,25 € tuženikovu žalbu valjalo uvažiti i prvostupanjsku presudu u tom dijelu točke I. izreke preinačiti na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

Zagreb, 28. kolovoza 2026.

Sudac

Maja Bilandžić