Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3806/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, kao sucu pojedincu, u izvanparničnom postupku stvari prvopredlagatelja ČV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ante Omazić, odvjetnik u Zagrebu, protiv protustranke BV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi izdavanja europske potvrde o sudskoj odluci, odlučujući o žalbi predlagatelj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj R1-eu-4/2026-5 od 15. lipnja 2026., dana 27. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažava se kao osnovana žalba predlagatelja te se ukida rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj R1-eu-4/2026-5 od 15. lipnja 2026., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog predlagatelja za izdavanje Europske potvrde o sudskoj odluci kao neosnovan.

2. Predlagatelj pobija žalbom rješenje suda prvog stupnja zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, ukinuti pobijano rješenje i izdati traženu potvrdu.

3. Žalba je osnovana.

4. U postupku je utvrđeno da je svojim prijedlogom od 5. veljače 2026. predlagatelj podnio zahtjev sudu da na temelju presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-408/2016 od 21. listopada 2016., u skladu s odredbom članka 53. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289., dalje: Uredba br. 1215/2012)., izda potvrdu kojom će se navedena odluka priznati u drugoj državi članici, u obliku obrasca iz Priloga I. Uredbe.

5. Sud prvog stupnja je uvidom u parnični predmet ovog suda broj P-408/2016 utvrdio da BV, kao tuženiku u tom predmetu, presuda (za koju je propisana obvezna osobna dostava) nije dostavljena na način predviđen Uredbom , jer dostava presude izvršena putem oglasne ploče suda, nakon što je prethodno tri puta vraćena sudu s naznakom: "Stranka živi u [adresa]", a što nema procesnog učinka i ne smatra se valjanom osobnom dostavom prema Uredbi o dostavi.

6. Slijedom navedenog, a budući da je sud prvog stupnja zaključio kako dostava sudske odluke presude nije izvršena sukladno Uredbi (EU) 2020/1784 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenog 2020. o dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima (dostava pismena), to prema shvaćanju suda prvog stupnja nije niti u skladu s Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, odnosno postoji razlog za odbijanje priznanja iz članka 45. Uredbe br.1215/12, zbog čega je donio pobijano rješenje.

7. Odluka suda prvog stupnja nije pravilna.

8. Prema odredbi članka 36. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. sudska odluka donesena u državi članici priznaje se u drugim državama članicama bez zahtijevanja posebnog postupka u tu svrhu.

8.1. U tom smislu iz točke 26. Preambule Uredbe br. 1215/2012 proizlazi: „Uzajamno povjerenje u sudovanje u Uniji opravdava načelo da bi se sudske odluke donesene u državi članici trebale priznati u svim državama članicama bez potrebe provođenja posebnog postupka. Nadalje, cilj skraćivanja trajanja prekograničnih sporova te smanjenje troškova njihova vođenja, opravdavaju ukidanje potvrde o izvršnosti prije izvršenja u zamoljenoj državi članici. Slijedom toga, potrebno je sudsku odluku donesenu pred sudom države članice smatrati kao da je donesena pred sudom zamoljene države članice.”

8.2. Uu postupku pokrenutom na temelju čl. 267. UFEU (zahtjev za prethodnu odluku) u predmetu Č, C‑347/18, EU:C:2019:370, nezavisni odvjetnik Suda Europske unije RV (dalje: Sud), dao je mišljenje (7. svibnja 2019.), u kojem je, između ostalog, analizirao svrhu i funkciju potvrde iz čl. 53. Uredbe 1215/2012, a iz kojeg (toč. 51. – 52. mišljenja), proizlazi:

“Svrha potvrde iz članka 53. jest autoritativno izreći da je presuda izvršna. Ona sadržava sažetak presude kao i, po potrebi, bitne informacije o troškovima postupka koji se naknađuju i izračunu kamata. Ona je stoga dokument koji ima važnu informativnu vrijednost. Izlaganjem ključnih informacija iz presude čije se izvršenje zahtijeva, i to na način koji je tijelima i svim zainteresiranim stranama lako razumljiv – zahvaljujući standardnom obrascu koji se mora upotrijebiti, a koji se nalazi u Prilogu I. Uredbi br. 1215/2012 – potvrda iz članka 53. doprinosi brzom i djelotvornom izvršenju presude donesene u inozemstvu.

Dok prema sustavu uspostavljenom Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima predočenje potvrde u pitanju nije bilo potrebno, ono je postalo obvezno stupanjem na snagu Uredbe br. 1215/2012. To je zato što nova uredba, uklanjajući potrebu za egzekvaturom, predviđa pojednostavljeni postupak koji se temelji na načelu da za odluku donesenu u državi članici treba smatrati kao da je donesena u zamoljenoj državi članici. Cilj te inovacije jest smanjenje trajanja i troškova prekograničnih sporova.

Prema novom sustavu, tijela zamoljene države članice moraju presudu izvršiti isključivo na temelju informacija sadržanih u presudi i potvrdi iz članka 53. Potvrda zato – kako je Sud naveo – čini osnovu za provođenje načela izravnog izvršenja presuda donesenih u inozemstvu. Jednostavno rečeno, presuda se bez te potvrde ne može slobodno kretati u europskom pravosudnom prostoru.“

U smislu navedenog Sud se izjasnio i u presudama od 6. rujna 2012., Trade Agency, (C‑619/10, EU:C:2012:531, t. 36. i 41), i 28. veljače 2019., Gradbeništvo Korana, (C‑579/17, EU:C:2019:162, t. 37).

8.3. U prethodno navedenom postupku Sud je donio presudu od presudi od 4. rujna 2019., Salvoni, C‑347/18, EU:C:2019:370, u kojoj je u točki 38. obrazložio sljedeće:“ Kao drugo, iz teksta članka 53. Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da sud porijekla mora izdati potvrdu kada mu zahtjev u tom smislu podnese zainteresirana stranka. Suprotno tomu, tom se odredbom ni na koji način ne predviđa da taj sud mora ispitati elemente spora koji nisu obuhvaćeni područjem primjene te odredbe, kao što su pitanja koja se tiču merituma ili pitanja o nadležnosti o kojima je već odlučeno u sudskoj odluci čije se izvršenje zahtijeva. Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da je izdavanje navedene potvrde gotovo automatsko (vidjeti u tom smislu presudu od 6. rujna 2012., Trade Agency, C 619/10, EU:C:2012:531, t. 41.).

9. Sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe članka 45. Uredbe 1215/2012, kada je donio pobijano rješenje budući da u ovom slučaju nije riječ o postupku odbijanja priznanja, niti postoji zahtjev zainteresirane strane za donošenje odluke o tome da ne postoje razlozi za odbijanje priznanja, već je riječ o zahtjevu predlagatelja za izdavanje potvrde sudske odluke u konkretnom slučaju presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-408/2016 od 21. listopada 2016.,koja sadrži klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti, a na obrascu iz Priloga I Uredbe 1215/2012, u skladu s odredbom članka 53. te Uredbe, a kako to osnovano upire žalitelj u žalbi.

10. Nadalje, prema odredbi članka 43. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, ako se zahtijeva izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda izdana u skladu s člankom 53. dostavlja se osobi protiv koje se zahtijeva izvršenje (ovdje tuženiku) prije prve mjere izvršenja. Potvrdi se prilaže presuda, ako već nije dostavljena toj osobi. Iz točke 32 preambule Uredbe br. 1215/2012 u tom se smislu pojašnjava: „Kako bi se obavijestilo osobu protiv koje se traži izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda utvrđena ovom Uredbom, kojoj je, prema potrebi, priložena sudska odluka, dostavlja se toj osobi u razumnom roku prije prve mjere izvršenja. U tom kontekstu, prva mjera izvršenja bi trebala značiti prva mjera izvršenja nakon takve dostave.“

10.1. Dostavljanje potvrde iz čl. 53. Uredbe br. 1215/2012 propisano citiranom odredbom članka 43. stavka 1. Uredbe, predviđeno je zbog mogućnosti podnošenja zahtjeva za odbijanje priznanja i izvršenja, u smislu odredba članka 45. i članka 46. Uredbe, a u granicama razloga propisanih odredbom članka 45. te Uredbe (u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Suda EU, od **.**.2018. ŠV u predmetu Gradbeništvo Korana d.o.o., C‑579/17, EU:C:2018:863, t .46. i 54.).

11. Slijedom navedenog, do primjene odredaba članaka 45. i 46. Uredbe br. 1215/2012, dolazi tek u kasnijoj fazi postupka kada i ako suprotna strana u postupku (tuženik) podnese zahtjev za odbijanje priznanja i izvršenja, a kako to osnovano upire žalitelj u žalbi.

12. Slijedom navedenog, a zbog pogrešnog poravnog pristupa, pobijano rješenje sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati osobito jer ne sadrži valjane razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu Uredbe br. 1215/2012, zbog čega je valjalo na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

13. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu navedeno u ovom rješenju ponovno odlučiti o zahtjevu predlagatelja za izdavanje potvrde iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012.

U Zagrebu 27. kolovoza 2026.

Sutkinja

Vesna Žulj