Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2778/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća , u pravnoj stvari tužiteljice ZC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po Goranu Devrnja, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB; 14036333877, zastupan po odvjetnicima Odvjetničkog ureda Šavorić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2614/2025-15 od 17. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2614/2025-15 od 17. ožujka 2026.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 31.08.2006. sklopljenog između tužiteljice ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, danas ADDIKO BANK d.d., Slavonska Avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelidvadesetpet posto) iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. (kao pravni sljednik HYPO ALPE -ADRIA – BANK d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, da isplati tužiteljici ZC iz [adresa],, [osobni identifikacijski broj] iznosa od 977,42, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 16.09.2006. godine, te joj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 789,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. ožujka 2026. godine pa do isplate, s time da su kamate do 31.12.2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje u visini eskontne stope HNBa važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31.7.2015. godine, nadalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. - u dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Prvostupanjski sud u bitnom navodi slijedeće:

"Člankom 5. Ugovora o kreditu određeno je, između ostalog, da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedan cijelih pedeset posto) iznosa kredita.

Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 5. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, dok tuženik također nije niti prilikom sklapanja ugovora, a niti u ovom postupku dokazao koji su to troškovi koje je tuženik imao prilikom sklapanja ugovora, a niti visinu istih, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Samim navodom tuženika koji su sve troškovi obuhvaćeni ulaznom naknadom, isti svakako ne dokazuje da su isti zaista i postojali, a niti visinu istih. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju predmetne odredbe Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 1,25% na iznos kredita.

Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo."

6. Stoga prvostupanjski sud pruža tužitelju traženu pravnu zaštitu kao pod točkom II. izreke nalažući tuženiku da tužitelju vrati ono što je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to počem od dana stjecanja kao nepoštenom stjecatelju u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

7. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

8. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

9. Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

10. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

11. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

12. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

13. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

14. Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke.

15. Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I, a posljedično time i pod točkom II izreke.

16. To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

17. Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužiteljica snositi troškove u vezi s izradom ugovora, troškove solemnizacije, a povrh toga i troškove obrada kredita u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćali veći troškovi obrade u nominalnom iznosu, ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

18. Glede pitanja zastare potraživanja ovaj sud upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava s obzirom na to da je zastara način ograničenja prava na pristup sudu, te razmatrajući da li je u slučaju primjene propisa o zastari došlo do povrede prava na pristup treba uzeti u obzir slijedeće: pravo na pristup sudu ne smije biti ograničeno u opsegu i na način koji umanjuje samu bit tog prava, ograničenje (odnosno, primjena propisa o zastari) mora težiti legitimnom cilju, i mora biti postignuta ravnoteža između cilja kojem se teži i upotrijebljenih sredstava (razmjernost). Pri ocjeni razmjernosti, a koja je najčešće u praksi presuda za konačni zaključak o tome da li je došlo do povrede prava, čimbenici koji se uzimaju u obzir u okolnostima konkretnog predmeta su, primjerice, je li zastarni rok bi prekratak, predvidivost primjene – i to uzimajući u obzir mjerodavno pravo i praksu te konkretne okolnosti predmeta. Primjena propisa o zastari mora biti takva da se može uzeti u obzir različite okolnosti pojedinog slučaja uključujući i subjektivne momente, što znači da treba postojati mogućnost određene fleksibilnosti, a ne samo kruti formalizam.

19. Pravilno se je prvostupanjski sud pozvao glede prigovora zastare istaknutog po tuženoj na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđivanja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa da slijedom toga, a obzirom na točku I. izreke prvostupanjske presude nije ni počeo teći opći petogodišnji zastarni rok.

20. Pri tome treba reći da to pravno shvaćanje dobilo je potvrdu u presudi Suda Europske unije u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojem je zauzeto pravno shvaćanje da se odredbe slovačkog Građanskog zakonika prema kojem se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništenim računa od izvršenog plaćanja, da nije u skladu s pravnom stečevinom EU, makar samo trajanje zastarnog roka nije protivno pravu EU.

21. Takvim pravnim shvaćanjem donesenim prije ove odluke Suda Europske unije, VSRH pokazao je da prilikom zauzimanja navedenog pravnog shvaćanja tumači domaće pravo u skladu s načelom djelotvornosti kao jednim od temeljnih načela prava EU.

22. Tužena u žalbi samo paušalno osporava odluku o naknadi troška parničnog postupka, pri čemu valja reći da je prvostupanjski sud isti odredio pa i primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

23. Glede priznatog troška za pristup na objavu presude ovaj sud upućuje na čl. 6.1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) prema kojem se presuda mora izreći javno, pa kada je na nju pristupio punomoćnik tužitelja, onda je prvostupanjski sud pravilno priznao trošak temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23).

24. Stoga, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I .).

25. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II.).

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić