Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2484/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenka Grgić, kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Samardžija, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Golovrški i Darko Samardžija u Novoj Gradiški, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin odvjetnica u Odvjetničkom uredu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-391/2024-15 od 14. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-391/2024- 15 od 14. svibnja 2026. po točkama I. do III. izreke.

II Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavak 1. ugovora o kreditu [broj] sklopljenoga dana 1. ožujka 2006. između tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kojom je odredbom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,5 % jednokratno, unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633387 tužitelju LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 868,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 9. ožujka 2006. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633387 tužitelju LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknaditi parnični trošak postupka u iznosu od 875,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koja teče od dana presuđenja 14. svibnja 2026. do isplate.

IV Tužitelj LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po zakonu je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi."

2. Protiv ove presude pod točkama I. do III. Izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine, uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud u bitnom navodi sljedeće:

"Sud smatra da je odredba čl. 7.1. ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ). Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 1,50% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 8.3.2006. naplatio iznos od 868,78 eura, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (868,78 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO -a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

O stopi zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke). Poslovni broj 34 Gž-2781/2022-2 7

Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući daje u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu od 27.2.2006. ovjerenog sa 1.3.2006., sklopljenog između Slavonske banke d.d., pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,50%, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP - a. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,50% unaprijed.

Nije osnovan prigovor tužene da tužitelj nema aktivnu legitimaciju ni svojstvo potrošača jer je iz iskaza tužitelja vidljivo da je kredit podigao za adaptaciju stambenog objekta u kojem stanuje a kako je i naznačeno u sklopljenom ugovoru o kreditu. Ukoliko tužena tvrdi da tužitelj nema svojstvo potrošača isto je dužna dokazati. Tužena nije pružila dokaz da bi sredstva iz podignutog kredita tužitelj utrošio za neku njegovu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost jer je tužitelj u vrijeme podizanja kredita bio u mirovini kao aktivni vojnik te na svom imenu nije imao obrt niti poslovnih udjela u trgovačkim društvima.

Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO -a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1,50% , o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu tužena je tužitelju 8.3.2006. naplatila iznos od 868,78€, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku.

Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO -a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od 9.3.2006.. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao."

5. Na navode žalbe potrebno je ukazati na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019. godine, KISSI CIB BANK C-620/17 gdje je odlučeno:

Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kad ih treba platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetima o dobroj vjeri, znatniju ravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora."

Za napomenuti je da se te odredbe Direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

Iz utvrđenja suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, s tim da iz sadržaja ugovora o kreditu je razvidno da se radi o ugovoru o kreditu takvog sadržaja koji je sklopljen u vrijeme obuhvaćeno navedenom presudom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom I, a posljedično time i pod točkom II izreke.

To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužitelj snositi troškove obrada kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćala veći troškovi obrade u nominalnom iznosu (1,50% od ukupnog iznosa kredita), ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

Pri tom je potrebno ukazati da iz čl. 7. ugovora o kreditu je razvidno da će tužitelj platiti i sve troškove u svezi javnog bilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualne nastale troškove, kao što je tužitelj ovlastio tuženika da bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti njegovu partiju kredita za sve troškove koje ima banka a vezano uz njegove obveze zanavljanja police osiguranja, nove procjene založenih pokretnina, nekretnina, pribavljanje novih zemljišno-knjižnih izvadaka, kao i druge slične troškove, koje ima banka kod kontrole i vođenja kredita.

Pravilno je prvostupanjski sud odbio po tuženiku istaknuti prigovor zastare tražbine jer sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine zastarni dok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđivanja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način uspostavljena ništetnost ugovora, a to je upravo učinjeno prvostupanjskom presude. Glede početka tijeka kamata tuženik je dužan ista platiti od dana stjecanja kao nesavjestan stjecatelj a sve sukladno odredbi čl. 1115. ZOO.

6. Pri tome je potrebno ukazati da gore navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dobio potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C 485/19 gdje je zauzeto shvaćanje da odredbe slovačkog građanskog zakonika prema kojima se zastara restitucijskog zahtjeva i kod potrošačkih ugovora koji su utvrđeni ništetnim računa od izvršenog plaćanja, nije u skladu s pravnom stečevinom EU makar samo trajanje zastarnog roka nije protivno pravu EU.

7. Tuženik određeno pobija odluku o parničnom trošku u dijelu priznatog troška pristupa na ročište za objavu presude smatrajući da se ne radi o postupku koji bi bio potreban za vođenje parnice.

8. Na te navode valja reći da je odredbom čl. 335. st. 7. ZPP propisano da stran i koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je st. 8. iste odredbe propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno da će sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno obaviješten o ročištu, smatrati da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

9. Dakle, punomoćnik stranke ima puno pravo pristupiti na ročište za objavu presude da bi saznao odluku suda o postavljenom tužbenom zahtjevu i da bi mu se uručio ovjereni prijepis presude, pa utoliko se ne može smatrati da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije potreban za vođenje parnice.

10. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba, a niti one na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci (točka I).

11. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. (točka II).

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić