Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2622/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Karaban, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 401/2023-25 od 30. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-401/2023-25 od 30. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvoga stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 24. srpnja 2007. g. koji je zaključen između tužitelja MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d. d. [adresa], OIB 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan plaćanja, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 24. srpnja 2007., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d., [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 3.343,20 EUR (slovima: tritisućetristočetrdesettri eura i dvadeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15 po-sto godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14% godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. g. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promijene stope zakonskih zateznih kamata u visini eskontne stope HNB-a vrjedeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

Na iznos od 3,15 EUR počev od 31. kolovoza 2007. g. do isplate,

Na iznos od 0,47 EUR počev od 30. rujna 2007. g. do isplate,

Na iznos od 0,14 EUR počev od 31. listopada 2007. g. do isplate,

Na iznos od 2,34 EUR počev od 30. studenoga 2007. g. do isplate,

Na iznos od 1,42 EUR počev od 31. prosinca 2007. g. do isplate,

Na iznos od 4,61 EUR počev od 31. siječnja 2008. g. do isplate,

Na iznos od 6,35 EUR počev od 29. veljače 2008. g. do isplate

Na iznos od 9,35 EUR počev od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

Na iznos od 4,85 EUR počev od 30. travnja 2008. g. do isplate,

Na iznos od 3,10 EUR počev od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

Na iznos od 5,31 EUR počev od 30. lipnja 2008. g. do isplate,

Na iznos od 2,06 EUR počev od 31. srpnja 2008. g. do isplate,

Na iznos od 2,22 EUR počev od 31. kolovoza 2008. g. do isplate,

Na iznos od 4,15 EUR počev od 30. rujna 2008. g. do isplate,

Na iznos od 18,76 EUR počev od 31. listopada 2008. g. do isplate,

Na iznos od 8,97 EUR počev od 30. studenoga 2008. g. do isplate,

Na iznos od 21,42 EUR počev od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

Na iznos od 23,33 EUR počev od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 24,20 EUR počev od 28. veljače 2009. g. do isplate,

Na iznos od 22,48 EUR počev od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

Na iznos od 22,95 EUR počev od 30. travnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 19,20 EUR počev od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 16,43 EUR počev od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 17,17 EUR počev od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

Na iznos od 18,62 EUR počev od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

Na iznos od 18,50 EUR počev od 30. rujna 2009. g. do isplate,

Na iznos od 17,03 EUR počev od 31. listopada 2009. g. do isplate,

Na iznos od 19,79 EUR počev od 30. studenoga 2009. g. do isplate,

Na iznos od 22,01 EUR počev od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

Na iznos od 25,16 EUR počev od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 24,44 EUR počev od 28. veljače 2010. g. do isplate,

Na iznos od 28,71 EUR počev od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

Na iznos od 27,90 EUR počev od 30. travnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 29,48 EUR počev od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 43,18 EUR počev od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 40,36 EUR počev od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

Na iznos od 48,97 EUR počev od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

Na iznos od 46,00 EUR počev od 30. rujna 2010. g. do isplate,

Na iznos od 41,21 EUR počev od 31. listopada 2010. g. do isplate

Na iznos od 51,31 EUR počev od 30. studenoga 2010. g. do isplate,

Na iznos od 64,15 EUR počev od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

Na iznos od 55,06 EUR počev od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 58,25 EUR počev od 28. veljače 2011. g. do isplate,

Na iznos od 54,19 EUR počev od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

Na iznos od 54,92 EUR počev od 30. travnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 72,14 EUR počev od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 73,82 EUR počev od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

Na iznos od 2.163,57 EUR počev od 31. srpnja 2011. g. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB 53056966535, da tužitelju MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 eura (slovima: tisućuodevetstodvadesetipet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana."

1.1. Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi odbijen je prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu je izjavila tužena pobijajući, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška.

3. Žalba nije osnovana.

U odnosu na rješenje o mjesnoj nadležnosti:

4. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju rješenja navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koje proizlaze i iz sadržaja pisanih dokaza u spisu te ne postoje nedostaci zbog kojih pravilnost rješenja ne bi bilo moguće ispitati.

5. Neosnovan je žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP koji tužena ističe tvrdeći da je povodom njenog prigovora prvostupanjski sud pogrešno odlučio o svojoj mjesnoj nadležnosti za suđenje. Ona je naime u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari osporila mjesnu nadležnost Općinskog suda u Vinkovcima jer je u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile i vezi kojeg se vodi ovaj spor, odredbom čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora.

6. Iz sadržaja priloženog ugovora o kreditu sklopljenog 24. srpnja 2007. proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora banke te je prvostupanjski sud zaključio da je ugovornu odredbu sastavila tužena i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Iz navoda tužbe proizlazi da se o ugovornim odredbama nije pregovaralo a tužena nije tijekom postupka predložila ikakav dokaz da se o ijednoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo.

7. Kako je u ovom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom, standardnom obrascu koji je sastavila tužena i temeljem zakonske presumpcije se ima uzeti da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru o kojem stranke nisu pregovarale.

8. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen je kada je na snazi bila odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP/03) kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 87. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Suprotno navodu žaliteljice prvostupanjski sud je primijenio upravo ovu zakonsku odredbu koja je važila u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, to što je citirao i odredbu istog sadržaja iz ZZP donesenog 2014. nije od utjecaja na pravilnost odluke.

9. Prema odredbi čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na tri glavna kriterija za test kojemu se podvrgavaju jednostrano određene klauzule:

− ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo,

− mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i

− mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

10. Presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

11. Činjenica da se u konkretnom slučaju radi o odredbi ugovora o kojoj stranke nisu pregovarale, već je sastavni dio tipskog ugovora tužene na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, zbog čega je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi . Naime, radi ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica bi bila u obvezi iz [adresa], gdje živi, putovati u Zagreb, što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu i neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih strana.

12. S obzirom na to da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost ugovorena nepoštenom ugovornom odredbom, a kako iz izloženog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP, na temelju takve nepoštene odredbe ugovora ne može se zasnovati mjesna nadležnost suda u sjedištu tužene u Zagrebu.

13. Nadalje, odredbom čl. 59. ZPP propisana je izberiva mjesna nadležnosti po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe. Kako iz ugovora proizlazi da je predmetni spor nastao u vezi poslovanja poslovne jedinice tužene u [adresa] tužiteljica je podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Vinkovcima odabrala u skladu sa zakonom taj sud kao nadležan. Stoga odluka suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti nije pogrešna.

14. Pored toga, tužiteljica je podnijela tužbu 12. lipnja 2023. kada je na snazi bila odredba Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147713, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 - dalje: ZPK) sadržana u čl. 19.l. st. 1. koja glasi:

(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

15. Prema odredbi čl. 1. ZPK koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

16. U smislu odredbe čl. 15. ZPP sudska nadležnost se ocjenjuje na temelju činjenica utvrđenih u vrijeme podnošenja tužbe, po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

17. Procesna odredba čl. 19.l. st. 1. ZPK kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu je na snazi od 30. rujna 2015. i od tog dana ta odredba se primjenjuje u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti. Tumačenje po kojem se ova odredba ne bi primjenjivala u sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010., obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog formalizma u odlučivanju, suprotnog smislu odredbi toga Zakona čija je svrha zaštita potrošača kao slabije ugovorne strane koja treba biti zaštićena i pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.

18. Zbog izloženih razloga, kako tužiteljica ima prebivalište u [adresa], pobijano rješenje zakonito je i prema citiranim odredbama ZPK.

19. Kako nisu osnovani žalbeni razlozi a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 380. t. 2. ZPP žalba tužene je odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

U odnosu na presudu:

20. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude navedeni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama dok se navodi žaliteljice sadržajno odnose na pravilnost utvrđenja pojedinih činjenica i pravne zaključke prvostupanjskog suda.

21. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, što slijedi i iz daljnjeg obrazloženja ove presude.

22. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, kojom je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa koje je uplatio temeljem ništetne odredbe.

23. Nesporno je da su tužiteljica i tužena sklopile dana 24. srpnja 2007. ugovor o kreditu za kupnju automobila, za iznos od 18.284,94 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 48 mjeseci, ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća. Tužena je sastavila tekst ugovora.

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

26. Kako je već rečeno, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP 03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.

28. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP, u smislu toga Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

29. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Centru za socijalnu skrb Vinkovci, nije imala obrt niti je bila član ikakvog trgovačkog društva dok iz sadržaja ugovora proizlazi da ga je sklopila kao fizička osoba, za kupnju osobnog automobila. Iz ovih dokaza tužiteljice proizlazi da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu obavljanja njene poslovne ili poduzetničke aktivnosti a tužena nije u skladu odredbom čl. 219. st. 1. ZPP iznijela ikakve konkretne navode i predložila ikakve dokaze kojima bi pobila tvrdnje i dokaze tužiteljice.

30. Tužiteljica se u tužbi poziva na sadržaj citiranih sudskih odluka iz postupka kolektivne zaštite potrošača a iz ovdje utvrđenih i nespornih činjenica o sadržaju odredbi o valuti glavnice i okolnostima njegovog sklapanja, proizlazi da se te sudske presude odnose i na ovdje sporni ugovor stranaka o kreditu.

31. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužiteljicu mogle biti jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. Međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za nju kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, tužena na kojoj je teret dokaza, nije tijekom postupka predložila dokaze da je takve informacije dala tužiteljici prije sklapanja ugovora.

32. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

33. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 57/11), stupila je na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013. te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 24. svibnja 2019.

34. Kako tužena u ovom slučaju nije predložila dokaze da je tužiteljicu informirala o rizičnosti valute CHF odnosno da se o ugovoru na taj način pregovaralo a pravomoćna odluka o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF veže sud i u ovom sporu stranaka, neosnovani su svi žalbeni navodi tužene kojima osporava pravni zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

35. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

36. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

37. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno povrh iznosa glavnice utvrđene u trenutku sklapanja ugovora.

38. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

39. Budući da je tužena ovdje sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primila temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

40. Nadalje, pokretanjem parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u ovom slučaju 14. lipnja 2018. za valutu. Na takav zaključak upućuje i već citirana odredba čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer u protivnom zbog relativno kratkih zastarnih rokova restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla. Kako je tužiteljica podnijela tužbu preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2023. zastara nije nastupila.

41. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao takav nije sporan.

42. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava utvrđena je ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenog temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

43. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

44. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava (čl. 155. st. 1. ZPP) u dijelu odluke o parničnom trošku kojim su tužiteljici priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, iz odredbe čl. 335. ZPP, koja propisuje način donošenja, objave, pisane izrade i dostave presude proizlazi da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud, te stranke poziva na ročište na koji poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP-a).

45. Iz citirane odredbe proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - Narodne novine, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 105/14) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (Narodne novine -Međunarodni ugovori, br. ... - dalje: Konvencija), zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude (Rev-559/2023).

46. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

47. Imajući u vidu ishod ovoga spora u pogledu glavnog zahtjeva, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić