Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4868/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GFŽ iz [adresa], (ranije na adresi [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. iz ZOU Romana Belovari i Maja Sambolek Grahovec iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zast. po pun. Hrvoju Matiću odvj. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 22. kolovoza 2024., poslovni broj P-672/2023-26, u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Čakovcu od 22. kolovoza 2024., poslovni broj P-672/2023-26 te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je pod toč. I. izreke je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici 792,33 EUR / 5.969,80 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. U toč. II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 6.106,70 EUR / 46.011,14 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U toč. III. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 2.348,09 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, a nakon provedene konverzije.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) sklopili ugovor o [broj kredita] dana 18. kolovoza 2004. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 84.300 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 5,25% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama.

6.1. Isto tako, nije sporno da je 15. veljače 2016.. provedena konverzija kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uz valutnu klauzulu u EUR, te je tužiteljica potpisala suglasnost da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije kojim je izvršena konverzija kredita u eure te da stanje glavnice kredita denoominiranog valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 33.504,00 eur, a iznos manje uplaćenih iznosa je 483,42 eur, s kojim iznosom će se uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog sljedećeg anuiteta po Aneksu.

7. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004.

– 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da:

- da sklopljen Aneks Ugovora o kreditu nije od utjecaja na pravo tužitelj ice da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze i isplatu razlike budući da su predmetni Aneks ugovora i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršeni na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK)

- da se odredbama ZID ZPK, a niti aneksima ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenljiva kamatna stopa niti se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenljive kamatne stope,

- da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period,

- da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19 c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR,

- da provođenje konverzije nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da tužiteljici radi ništetnih ugovornih odredbi pripada pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu,

- temeljem nalaza i mišljenja tužiteljici pripada 792,33 eura s osnova promjenjive ništetne kamatne stope i iznos od 6.106,70 eura s osnova promjene tečaja valute CHF.

9. Temeljem takvih utvrđenja i provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da tijekom postupka nije utvrđeno da se o valutnoj klauzuli kao niti promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, odnosno ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope i/ili promjena tečaja, te je kao prethodno pitanje, utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak.

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da potražuje povrat preplaćenog, odnosno onog što je kao davatelj kredita naplatio od tužitelj ice, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituc iju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

10. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj švicarski franaka na temelju čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO/05.) u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO/05 te je tuženik dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i promjene kamatne stope slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke.

11. Takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti kao pravilni.

12. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br.102/15 - dalje: ZID ZPK/15).

13. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom čl. 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

14. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

15. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO -a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

16. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelj ice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. ZID ZPK otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

17. Prema tome, navedenim dodatkom ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao, tako da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu, odnosno zaključenjem tog Aneksa osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovoru (kako proizlazi iz odredbe čl. 9. Aneksa uz Ugovor o kreditu). Sklapanjem tog Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015 ., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tužitelja iz Aneksa uz Ugovor o kreditu u EUR.

18. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelj ici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

19. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - "Narodne novine" br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK -a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice koje tužitelj potražuje u točki I., a koje je tužitelju pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

20. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. 9 ZPK -a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

21. Imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

22. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

23. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

24. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki I. i II. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje te uplate.

25. Naime, ne može tužiteljica, s jedne strane, pristajati da joj se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih mu se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

26. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu.

27. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

28. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

29. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

30. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C-308/156 MFŽ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

31. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica izričito prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu, to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO -a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli CHF/promjenjivoj kamatnoj stopi i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi valute CHF/promjenjive kamatne stope iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. I. i II. izreke.

32. Međutim, tužiteljica je tužbom zatražila i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

33. U tom smislu je, kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. i pravnog shavaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

34. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom I. izreke na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje.

35. Nadalje, vezano za prigovor tuženika da je nalaz i mišljenje vještaka po osnovu promjene kamatne stope, tako i po osnovu promjene valutnog tečaja sastavljeno na način da je kredit sveden na kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom valja odgovoriti sljedeće. U ovoj fazi postupka s obzirom da ovaj sud smatra da tužiteljici ne pripadaju preplaćeni iznosi na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, već zatezne kamate na preplaćene iznose, kako je to prethodno obrazloženo te je ujedno i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i ukinuo pobijanu presudu, ovaj sud nije ispitivao predmetne prigovore jer su isti bespredmetni.

36. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

37. Prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe čl. 225. ZOO. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počela je teći 13. lipnja 2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. i po ni jednoj osnovi rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 6. lipnja 2019. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe čl. 241. ZOO i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

38. S obzirom na činjenicu da je tužba tužiteljaice podnesena 11. lipnja 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

39. Nadalje, pravozaštitni cilj stupnjevite tužbe (članak 186. b. ZPP) je omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati/dostupni) odbija priopćiti. Tako je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

39.1. Kako iz spisa predmeta proizlazi, tužiteljica se prije podnošenja predmetne tužbe od 11. lipnja 2019. obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za tužbu, a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio pa je tužitelj ica, kako to i navodi u tužbi, bila primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe članka 186.b ZPP. Valja navesti da je tužiteljica u ovom postupku dokazala da su zahtijevane isprave zajedničke za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskopravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, što znači da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 186.b stavak 3. ZPP.

39.2. Tužiteljica je tijekom postupka nakon što je u spis dostavljena sva relevantna dokumentacija i provedeno financijsko vještačenje postavi la određeni zahtjev pa prema tome navedenim podneskom nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP, već je tužba uređena, a da se tužba može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka proizlazi iz odredbe članka 312. stavak 1. ZPP.

39.3. U odnosu na žalbene navode tuženika o preinaci tužbe i računanju roka s obzirom na dan preinake tužbe, valja reći da je u ovom predmetu, kako je već obrazloženo, podnesena stupnjevita tužba, da je tužitelj nakon što je došao do potrebnih podataka i provedenog vještačenja postavio određeni tužbeni zahtjev, a podnošenjem stupnjevite tužbe došlo je do prekida zastare.

40. Slijedom svega navedenog, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.), a nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu, a potom odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji) posljedica neustaljene sudske prakse

41. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić