Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2224/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Šalini odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćniku Toniju Marincu, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2157/2025 od 16. siječnja 2026., dana, 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2157/2025 od 16. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje ista presuda u dijelu pod toč. II izreke u kojem nije dosuđen parnični trošak tužitelja.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tužitelja kao nedopuštena u dijelu pod toč. I izreke kao i pod II izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku tužitelju na ime nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na plaćene pojedinačne svote zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 1.129,57 Eur sa zakonskom zateznom kamatom od 11. travnja 2019. do isplate, dok se pod II određuje kako svaka stranka snosi svoje parnične troškove

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene presude žalbu u odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku podnosi i tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP, sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalba tuženik nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nakon djelomične ukidne odluke ovog suda Gž-3501/22 od 01. travnja 2025. ostalo je u ovom predmetu odlučiti još o dijelu zahtjeva tužitelja za isplatu zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta s osnove promjene kamatne stope od dana pojedinačnog plaćanja do dana ugovaranja konverzije kredita , kao i o parničnom trošku.

7. Ranije je dakle utvrđeno kako - kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve na utvrđenje ništetnima pojedinih odredbi ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF valja zauzeti stav identičan rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev - 2868/18-2 od 12. veljače 2019. prema kojem bez obzira na sklapanje aneksa ugovoru o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Međutim, u ovom predmetu sam tužitelj je pristao na konverziju kredita radi promjene valute na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Poslovni broj Gž-3501/2022-5 10 Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos 1/2019 izričito je odgovoreno kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Čak štoviše, i Ustavni sud RH je u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. godine odbio prijedlog predlagatelja i kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti sustavom ZID ZPK/15, te ocijenio da je usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. Stoga, ZID ZPK predstavlja izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu mjeru zakonodavca kao poseban propis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci. Dakle, aneks uz ugovor koji je zaključen između stranaka ne može se ocijeniti nepoštenim niti posljedično ništetnim, a izvršena konverzija je imala svrhu i učinak kako na promjenu valute kredita, tako i na nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine izmjene, dok primjena ZID ZPK derogira odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se sve svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ne vraćaju već su iskorištene u korist potrošača za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene aneksom uz ugovor o kreditu, a ZID ZPK je propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, odnosno, vraća potrošaču. S obzirom na činjenicu da je tužitelj zaključio aneks uz ugovor o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK njegova tražbina na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj način je obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

8. Pravomoćno je dakle već u ovom predmetu utvrđena ništetnost pojedinih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. toč. 1. ugovora, te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba i o valutnoj klauzuli, dok je pravomoćno odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da tuženik na ime nepripadnog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplati iznos glavnice od 2.397,73 eur, pa na navode žalbi stranaka o prirodi konverzije kredita i pravilnosti odluke suda o zateznim kamatama valja uputiti na ranije odluke u ovom postupku.

9. I u odnosu na prigovor zastare pravilno je sud prvog stupnja utvrdio kako je u čl. 225. ZOO propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a). Tužitelj tijekom postupka osnovno ističe da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev

– 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine. Tužitelj je doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 11. travnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja pravilno odbijen kao neosnovan.

10. U međuvremenu, konačno je i presudom Vrhovnog suda RH Rev-457/2025 na ovdje odlučno pitanje odgovoreno je kako potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

11. U takvoj situaciji, sud prvog stupnja u ponovljenom je postupku utvrdio iznos ovih zateznih kamata vještačenjem na prijedlog tužitelja, te je isti tužbeni zahtjev pravilno usvojen pa je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo potvrditi pobijanu odluku i odbiti podnesenu žalbu tuženika.

12. Ranijom odlukom ovog suda već je pravomoćno odlučeno o glavnom zahtjevu tužitelja, nakon što je o tome odlučio i sud prvog stupnja, pa je u dijelu u kojem se žalba tužitelja odnosi na isto ova nedopuštena, kao i u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj trošak postupka, te je temeljem čl. 358. ZPP valjalo u tom dijelu riješiti kao u izreci.

13. Dalje, u pogledu odluke o trošku, valja reći kako je o istome pravno shvaćanje već izraženo u odlukama samog Vrhovnog suda RH (primjerice odluka broj Rev- 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.). Kod toga treba imati u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice D i H protiv RH, zahtjev br. 72152/13, presuda od 6. rujna 2016.). Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije bila ustaljena pred drugostupanjskim sudovima i ovim sudom, nije dužan snositi troškove postupka. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Stoga imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 1. ZPP sud može u slučaju kada je tužitelj izgubio parnicu, pozivanjem na pravo tužitelja na pristup sudu kao njegovog konvencijskog prava, primjenjujući odredbu čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Ujedno, u ovom slučaju tužitelj nije u cijelosti izgubio parnicu, već je uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti i isplatu zatezne kamate, pa je dakle uslijed toga pravilna odluka suda prvog stupnja o uspjehu u sporu odnosno o tome da kao posljedica istog svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Sudac:

Josip Grubišić