Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2032/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. tužiteljice VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Janković & Burazin iz Karlovca, protiv tuženika UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Borisu Grguriću, odvjetniku iz Ogulina, Josipa bana Jelačića 8, Ogulin , radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Psp-12/2025-6 od 12. veljače 2026., dana 25. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Psp-12/2025-6 od 12. veljače 2026.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom utvrđuje se kako je tuženik smetao tužiteljice u suposjedu hodnika i tavana u [adresa], time što je dana 26. srpnja 2023. promijenio bravu na ulaznim vratima kojima se dolazi u hodnik, a iz hodnika na tavan, te na taj način onemogućio tužiteljicama pristup u hodnik i tavan, te suposjedovanje istih, pa mu se zabranjuje svako takovo ili slično smetanje, a ujedno je tuženik dužan tužiteljicama solidarno naknaditi parnični trošak isplatom iznosa od 600,27 EUR uz zakonsku zateznu kamatu od 12. veljače 2026., pa do isplate.

2. Protiv navedene odluke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022.,114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati na ponovan postupak, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljice se protive navodima iste i predlaže žalbu odbiti te potvrditi njome pobijanu odluku uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Tužiteljice tvrde kako su suposjednice hodnika kojim se dolazi do tavanskog prostora, kao i tavanskog prostora a tuženi je promijenio bravu na ulaznim vratima kojima se dolazi u hodnik iz hodnika na tavan, te na taj način onemogućio tužiteljicama pristup u hodnik i tavan, te korištenje istih. Tuženik tvrdi kako je radi ulaza trećih osoba morao zaključati vrata hodnika koja vode prema njegovom dijelu nekretnine i o tome je obavijestio tužiteljice, kao i djelatnike INKASA|OR d.o.o. kao upravitelja zgrade. U svako doba pristup ulazu prema tavanu je moguć, jer je primjerak kljuca ostavljen u tvrtki upravitelju, a tužiteljice – iako tvrde kako im je onemogućen posjed tavana - uopće ne koriste tavanski prostor. Također tužiteljice imaju mogućnost ulaska u ovaj hodnik i kroz vrata iz svog stana te im uopće nije potrebno koristiti predmetna vrata za odlazak na tavanski prostor. Tuženik smatra da niti na koji način nije smetao suposjed tužiteljica već je postupio samo u cilju zaštite imovine.

7. U žalbi tuženik ističe kako je sud zanemario razlog tuženikove promjene brave, a to je neovlašten ulazak trećih osoba, dok vrata tužiteljica vode izravno na tavan i hodnik, mimo predmetnih vrata hodnika. Ključ se uvijek nalazio na okviru ulaznih vrata, a i dimnjačar i nadležne osobe mogle su u svakom trenu pristupiti tavanu, dok tužiteljice ničim nisu bile onemogućene u pristupu hodniku i tavanu.

8. Nakon ukidne odluke ovog suda, tuženik je na ročištu 12. siječnja 2026. predao primjerak odnosno kopiju ključa od sporne brave tužiteljima te u tom smislu naveo da isti neće davati svoju kopiju ključa trećim osoba, a što da očekuje i od tužiteljice, koja je u tom času odustala od dijela tužbenog zahtjeva za uspostavom prijašnjeg suposjedovnog stanja vraćanjem ranijeg cilindra brave na ulazna vrata hodnika i predaje u posjed tužiteljicama primjerka ključa od novo postavljene cilindar brave odnosno omogućavanja tužiteljicama nesmetanog suposjedovanja hodnika i tavana na što je tuženik utvrdio kako nije bio odgovoran za pokretanje ovog postupka te da se cijeli postupak mogao izbjeći na način kako je tada riješeno odnosno predajom ključa spornih vrata, kao što je taj ključ već i bio predan drugom suvlasniku zgrade, te je tuženik osporio pravo tužiteljicama na trošak postupka.

9. Sud pak u pobijanoj odluci utvrđuje kako je na očevidu tužitelj uveo sud u prijepor navodeći da više ne mogu otključati bravu ulaznih vrata koje dijele hodnik prema stanovima tuženika i RE što je ujedno i ulaz do vrata kojima se ide na tavan koji je nepodijeljen i na kojem postoji dimnjak. Svjedok RE je u svome iskazu pak potvrdio da ima ključ od te brave, jer mu ga je dao tuženik premda nije bio suglasan da se brava mijenja, ali kada je tuženik to odlučio tada mu je tuženik i dao ključ, jer tuženik nije u dobrim odnosima sa tužiteljicama odnosno nije se sa njima mogao dogovoriti. Svjedok CE potvrdio je kako je tuženik otvorio vrata tavana dimnjačaru na njegov poziv, a kada mu je tuženik nudio ovaj ključ, on da ga nije htio niti smio preuzeti.

10. Pravilno je sud utvrdio kako je tuženik promijenio bravu što i sam potvrđuje, te da tužiteljice nakon toga nisu imale ključ od spornih vrata, dok sama činjenica kako su tužiteljice ranije imale mogućnost odlaska na tavan te bile u suposjedu pristupa hodniku i tavanu kao i svi ostali stanari to znači da su iste bile smetane u posjedu prijepora pa je pravilno sud utvrdio isto i zabranio slično smetanje. Činjenica da bi tužiteljice imale drugi pristup do prijepora nije pri tome odlučna, već je odlučna činjenica da iste nakon promjene brave više na taj način nisu mogle ostvarivati svoj suposjed, što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Tuženik pak nije ranije nudio tužiteljicama predaju ključa, niti je to dokazao, već je to učinio tek na ročištu nakon kojeg su tužiteljice povukle dio zahtjeva za uspostavom ranijeg posjedovnog stanja, pa prema čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 158. ZPP u pogledu djelomično povučenog zahtjeva, bilo je povoda tužbi, te je sud pravilno dosudio parnični trošak tužiteljicama.

11. Stoga je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, valjalo podnesenu žalbu protiv odluke odbiti i njome pobijanu odluku potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Sudac

Josip Grubišić