REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1813/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja ĆS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], drugotužitelja AS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trećetužiteljice JS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i četvrtotužitelja OS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Jošku Paliniću-Čulinu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d. OIB:52848403362 iz Zagreba, Slovenska 24, zastupanog po punomoćniku Dinku Rebroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije svih tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2152/2025-2 od 8. srpnja 2025., kojom je u dijelu potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-974/24-107 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije su naznačili sljedeća pravna pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu:

„1.) Da li u parnici za naknadu štete posrednog oštećenika (gubitak bliskog srodnika – oca/supruga) koja se potražuje temeljem odredbe čl. 173/174 ZOO -a (1063/1064 ZOO-a) teret dokaza uzročno posljedične veze između štetnog događaja (prometna nezgoda prednika tužitelja dana **.**.2003. godine) i smrti neposrednog oštećenika-prednika tužitelja (smrtni ishod dana **.**.2006. godine) na tužiteljskoj ili tuženičkoj strani ?

2.) Ako je odgovor na pitanje broj 1. potvrdan da li je tuženik taj koji treba sa 100% izvjesnošću dokazati da šteta potječe od nekog drugog uzroka kako bi se oslobodio od odgovornosti, a u situaciji kada u parnici nije pouzdano i sa sigurnošću utvrđen uzrok smrti neposrednog oštećenika, odnosno ako nije dali je pravilno usvojiti zahtjev za naknadu štete posrednog oštećenika-tužitelja?

3.) Da li se slučaju konkurencije mogućeg uzroka smrti između ljudske radnje (štetnog događaja od **.**.2003. godine) i možebitnog prirodnog događaja (bolesti ili bolesnog stanja) uzima u obzir samo ljudska radnja- štetni događaj od **.**.2003. godine?

4.) Da li su sudovi prvog i drugog stupnja bili dužni obrazložiti u presudama, a drugostupanjski sud i kao žalbene navode koji su ukazivali na pogrešne pravne stavove prvostupanjskog i drugostupanjskog suda čime su počinjene bitne povrede postupovnih odredaba iz ZPP-a kao i članka 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Praksa ELJSP u predmetima : Hiro Balani v. Španija Predmet br. 199/1992/253/324, presuda od 09.12. 1994. ; Garcia Ruiz v. Španija Predmet br. 30544/96, presuda od 21. 01.1999. ; Suadovic v. Srbija Predmet br. 21788/08, presuda od 27. 11. 2012. ; Tahirov v. Sjeverna Makedonija Predmet br. 20751/16, presuda od 18. 06. 2020.) sukladno kojem načelo pravičnog suđenja zahtjeva da sve strane u parnici imaju mogućnost da saznaju razloge na osnovu kojih je donijeta odluka, a što u slučaju Tužitelja nije učinjeno.?“.

1.2. Uz to su se pozvali i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija).

2. Tuženik je odgovorio na taj prijedlog, predložio ga je odbaciti, podredno odbiti.

3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.

4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP. U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP

5. Iz obrazloženja nižestupanjskih odluka proizlazi da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci utemeljeno na utvrđenju da ne postoji relevantna uzročno posljedična veza između ozljeda koje je prednik tužitelja, pok. OS , zadobio u predmetnom štetnom događaju iz 2003. (a koji štetni događaj iz 2003. je uzrokovao osiguranik tuženika) i smrti prednika tužitelja, pok. OS, nastupile 2006. godine, dakle, kako zaključuje drugostupanjski sud (sve u toč. 28. obrazloženja pobijane odluke) da je tuženik dokazao da opasna stvar za koju on odgovora nije bila uzrok štete.

5.1. Dakle, pravni pristup suda u pobijanoj odluci je upravo takav da uzima u obzir da je na tuženiku teret dokazivanja izostanka (prethodno predmnijevane) uzročno - posljedične veze između štetnog događaja i posljedice (smrti), te je prema ocjeni nižestupanjskih sudova tuženik i dokazao izostanak takve veze. Jasno je da tužitelji, nezadovoljni takvom ocjenom i utvrđenjima, njih osporavaju, ali sagledavajući prvo pravno pitanje upravo onako kako je ono koncipirano, ukazuje se da su sudovi primijenili pravila o teretu dokazivanja upravo onako kako to predlažu učiniti tužitelji (da je na tuženiku teret dokazivanja izostanka predmnijevane uzročno posljedične veze), a što je sve usklađeno i sa pravnih shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci poslovnog broja Rev-824/2020-10 od 12. ožujka 2024.

5.2. Zato prvo pravno pitanje nema utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari (jer implicira da je sud u pobijanoj odluci teret dokazivanja prebacio na tužitelje, što nije, nego je pošao do toga da je teret dokazivanja izostanaka uzročno-posljedične veze na tuženiku), a, uostalom (zbog spomenute usklađenosti pravnog pristupa sa praksom revizijskog suda – Rev-824/2020-10 od 12. ožujka 2024.) niti nema važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

6. Drugim pravnim pitanjem tužitelji u osnovi problematiziraju stupanj sigurnosti utvrđenja nekih činjenica koji sud mora primijeniti u svakom slučaju kako bi se činjenica da šteta potječe od nekog drugog uzroka smatrala utvrđenom i izričito pitaju je li taj stupanj sigurnosti stopostotna izvjesnost. To pitanje ne predstavlja pravno pitanje jer standardi utvrđenja činjenica u sustavu materijalne istine se ne mogu svesti na matematičke postotne vrijednosti i valorizirati točno određenim postotcima sigurnosti . Dakle, ne radi se o pravnom pitanju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

6.1. Sukladno čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Činjenica da vještaci u vještačenjima, ostavljaju minimalnu mogućnost da je uzrok štete drugi od onog kojeg je sud u konačnici utvrdio, ne znači samo po sebi da je odluka o uzročno -posljedičnoj vezi nepravilno utvrđena, jer će sud, osim samog vještačenja uzeti u obzir i druge činjenice na temelju kojih će ocijeniti utvrđenost konkretne činjenice, pa i u okviru onog logičnog i životnog.

6.2. Razina dokazivanja konkretne činjenice (koja se po pravilu o teretu dokazivanja mora dokazati) do stupnja s kojim se ona može u parničnom postupku smatrati (potpuno) utvrđenom, odnosno do dovoljno visokog stupnja vjerojatnosti njezinog postojanja (Rev-876/2006 od 10. siječnja 2007.), ovisiti će o okolnostima konkretnog slučaja i za to se ne mogu uspostaviti unaprijed predviđeni standardi za postupanje u svim budućim situacijama.

7. Iz (mutatis mutandis) istih razloga navedenih u prethodne tri točke ovoga obrazloženja, za ocijeniti je da ni treće naznačeno pravno pitanje ne predstavlja pravno pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, a za nadodati je i da bi predmnijeva koju tužitelji (kroz to pitanje) nameću standardizirati ipak ovisila o okolnostima svakog konkretnog slučaja i ne može se uspostaviti kao pravni standard postupanja.

8. Četvrto pravno pitanje se ne može kvalificirati kao materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP; njime podnositelji zapravo upiru na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije.

8.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije koja bi se dopustila zbog pravnih pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.

8.2. Osim toga, odredba čl. 385.a st. 1. ZPP određuje (između ostalog) da će ovaj sud dopustiti reviziju ako se povodom nje može očekivati odluka o pravnom pitanju „koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali“. Međutim, o tom (četvrtom) pravnom pitanju, sagledavajući ga upravo onako kako je ono koncipirano i naznačeno, nižestupanjski sudovi nisu izrazili svoje pravno shvaćanje, nisu su ga razmatrali, pa ni na problematici koja se njime ističe nisu utemeljili svoju odluku. Zato nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenje revizije u pogledu tog pravnog pitanja.

9. Osim svega gore navedenog, za obrazložiti je i da odluke na koje se pozivaju tužitelji, kao na razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, nisu primjenjive u ovom konkretnom slučaju, jer su pravna shvaćanja tamo izražena u okviru činjenih situacija nepodudarnih sa ovopredmetnom. Naglašava se da su u ovopredmetnom postupku sudski vještaci mogućnost postojanja uzročnoposljedične veze između ozljeda iz 2003. godine i smrtne posljedice nastupile 2006. godine konstantno i dosljedno u biti ocjenjivali izuzetno malom i sveli je, očito je, na razinu iznimke – što nije bio slučaj u poredbenim odlukama (to se u njima ne konstatira).

10. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen zbog pravnih pitanja koje tužitelji smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. I.).

11. Osim svega navedenog, ovaj sud smatra korisnim skrenuti pažnju i na sljedeće.

11.1. Ovaj je sud u odluci poslovnog broja Rev-824/2020-10 od 12. ožujka 2024. (koja predstavlja profilaciju i ujednačenje do tada nedostatno ujednačene sudske prakse ovoga suda na koju se poziva Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovnog broja U-III-3428/2019 od 16. srpnja 2020.) afirmirao sljedeće pravno shvaćanje:

"U parnici radi naknade štete zbog smrti bliskog srodnika, kada tužitelji svoj zahtjev temelje na odredbama 173. ZOO-a, teret dokazivanja da je opasna stvar sudjelovala u šteti je na tužiteljima. Međutim, budući da se uzročna veza predmnijeva, vlasnik opasne stvari u vezi s kojom je šteta nastala moći će se u tom slučaju osloboditi odgovornosti ako dokaže da opasna stvar nije uzrok štete.".

11.2. Prema tom pravnom shvaćanju je, radi primjene predmnijeve da je opasna stvar uzrok štete, prethodno potrebno dokazati (inicijalnu) činjenicu da je „opasna stvar sudjelovala u šteti“. Teret dokazivanja te (inicijalne) činjenice (da je opasna stvar sudjelovala u šteti) je uvijek na tužiteljima. Tek ako tužitelji dokažu tu činjenicu (da je opasna stvar sudjelovala u šteti) na tuženika prelazi teret dokazivanja da ta opasna stvar (koja je sudjelovala u šteti) nije uzrok štete.

11.3. Ovaj sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi pravno shvaćanje utemeljili na utvrđenju da je tuženik dokazao (i tako sud utvrdio) da opasna stvar u konkretnom slučaju nije bila uzrok štete. Time su ti sudovi zapravo odmah prešli (a što je zapravo i u interesu tužitelja) na dokazivanje činjenice da opasna stvar nije uzrok štete. Međutim, ovaj sud ne vidi (iz dostavljenih mu dijelova spisa, a ovaj sud prijedlog za dopuštenje revizije razmatra, ne uvidom u cjelokupni spis, jer uvid u cjelokupni spis nema, nego samo na temelju i uvidom u dostavljene mu dijelove spisa – čl. 388. st. 6. u svezi čl. 387. st. 3. ZPP) da su nižestupanjski sudovi utvrđivali prethodnu i osnovnu (inicijalnu) činjenicu da je opasna stvar (za koju je odgovoran tuženik) uopće „sudjelovala u šteti“, odnosno u događaju koji se zbio 2006. godine, a, kako je gore navedeno, teret dokazivanja te (inicijalne) činjenice je uvijek na tužiteljima. Naime, nesporno je da je ta opasna stvar sudjelovala u šteti iz 2003. godine, no ostaje nedostatno utvrđeno je li se sudjelovanjem te opasne stvari u šteti koja je nastala 2003. godine samim time utvrdilo sudjelovanje te opasne s tvari u svim štetama koje su uslijedile godinama kasnije. Naime, ne može se ispustiti iz vida znatno vremensko razdoblje između ta dva događaja između kojih je možda došlo i do prekida određenog kontinuiteta samih štetnih događaja i kontinuiteta inicijalne štete. Stoga ostaje neutvrđeno u nižestupanjskim odlukama radi li se uopće o istim štetama, pa posljedično i je li se može uzeti da je opasna stvar koja je sudjelovala u šteti 2003. godine (i predmnijevano uzrokovala posljedice te štete iz 2003. godine) uopće sudjelovala u ovopredmetnoj šteti 2006. godine.

11.4. Hoće li se moći uzeti da je opasna stvar koja je sudjelovala u jednoj šteti sudjelovala i u šteti koje će nastupiti godinama (možda i desetljećima kasnije), moralo bi ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja i u tom se smislu moraju dati valjani razlozi utvrđenja. Radi li se o tome da je opasna stvar koja je sudjelovala u jednoj šteti, ista opasna stvar koje je pripisiva šteti koja je dogodila godinama kasnije – radi li se o kontinuitetu jednog štetnog događaja kroz više godina (kao npr. u slučaju kontinuiranog liječenja ili komplikacija nastalih tijekom liječenja) ili se radi o potpuno novom štetnom događaju – može li se zaključiti da je u takvom znatnom višegodišnjem vremenskom rasponu opasna stvar sudjelovala u svim štetama koje su u međuvremenu nastale (pa da se u slučaju takovog utvrđenja posljedično primjenjuje predmnijeva uzročnosti iz čl. 173. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005, odnosno čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023) – stvar je svakog posebnog utvrđenja u okvirima specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja.

11.5. Dakle, ovaj sud primjećuje da izostaje prethodno utvrđenje nižestupanjskih sudova o tome je li opasna stvar iz štetnog događaja 2003. godine (za koju nesporno odgovara tuženik kao osiguratelj) sudjelovala u šteti koja je nastupila godinama kasnije (2006. godine) i radi li se o istom, neprekinutom štetnom događaju u njegovom neprekinutom kontinuitetu – a naglašava se, teret dokazivanja te činjenice bi bio upravo na tužiteljima (da bi u slučaju takvog uspješnog utvrđenja tužitelji dalje koristili privilegiranu, no oborivu, predmnijevu uzročno posljedične veze da je opasna stvar uzrok štete). Nižestupanjski sudovi su očito uzeli kao zadano da je opasna stvar koja sudjelovala u šteti 2003. sudjelovala i u šteti 2006. godine, da se, dakle, radi o jednom štetnom događaju, te su odmah primijenili pravilo da je na tuženiku teret dokazivanja da ta opasna stvar (koja je sudjelovala u šteti) nije uzrok štete.

11.6. Ovaj sud napominje da prethodno navedeno (u toč . 11. do. 11.5. ovoga obrazloženja) ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer se pravnim pristupom kakav je primijenio sud u pobijanoj odluci (uzimanjem da je opasna stvar sudjelovala u šteti, onda izravnom primjenom predmnijeve da je opasna stvar uzrok štete i daljnjim dokazivanjem od strane tuženika da u konkretnom slučaju nije bila uzrok štete) tužitelje stavilo u procesno povoljniji položaj. Također, ovaj sud dalje napominje da ono navedeno u toč. 11. do. 11.5. obrazloženja ne predstavlja ratio decidendi ove odluke (između ostalog, i zbog toga što se time izlazi iz okvira činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih odluka) nego samo predstavlja dodatni osvrt ovoga suda na ovaj spor.

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP

12. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljima bilo onemogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke, iznose činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužiteljâ; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužitelji nisu imali pravično suđenje.

13. Tužitelji u prijedlogu za dopuštenje revizije navode da žalbeni sud nije odgovorio na sve njihove žalbene navode, ali oni uz prijedlog za dopuštenje revizije nisu dostavili dijelove spisa (žalbu) iz kojih bi ovaj sud mogao ocijeniti tu tvrdnju tužitelja i posljedično zaključiti o vjerojatnosti povrede prava na pravično suđenje.

13.1. Napominje se da je člankom 387. st. 3. ZPP određeno što stranka koja podnosi prijedlog za dopuštenje revizije mora priložiti tom prijedlogu, pa mora priložiti (i) „druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka poziva“. Ova odredba ne predstavlja puki formalizam i bespotrebno opterećenje stranke, nego se mora sagledavati uz činjenicu koja proističe iz čl. 388. st. 6. ZPP, primjenom koje Vrhovni sud Republike Hrvatske sud odluku o dopuštenosti revizije donosi na temelju dostavljenih mu dijelova spisa i, pritom, nema uvid u cjelokupni (prvostupanjski) spis.

14. U pogledu navoda u dijelu koji se koji se svodi na to da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu i u većini slučajeva niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Ovaj sud, dakle, ostavlja načelnu mogućnost da to takve povrede dođe i slučaju pogrešne primjene materijalnog prava, no ovaj sud ne vidi u konkretnom slučaju takvu povredu materijalnog prava, a osobito ne takvu koja bi bila takvih razmjera (osobito teška – v. čl. 385.a st. 2. ZPP) da bi upućivala na vjerojatnost povrede prava na pravično suđenje.

15. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

15.1. Tako ovaj sud primjećuje da se velik dio navoda prijedloga za dopuštenje revizije iscrpljuje u upućivanju da su vještaci ostavili određeni stupanj mogućnosti da nije isključeno u cijelosti da je uzrok smrti prednika tužitelja ozljede iz 2003. godine. Međutim, tu se upućuje na ono već navedeno u toč. 9. ovoga obrazloženja, da su sudski vještaci u ovom predmetu vjerojatnost postojanja uzročno-posljedične veze u ovom korektnom slučaju konstanto i dosljedno ocjenjivali izuzetno malom i sveli je na, očito je, razinu iznimke, te su nižestupanjski sudovi dali određene, jasne i logične razloge zašto su uz takve nalaze i mišljenja ipak utvrdili činjenicu da opasna stvar nije bila uzrok štete tj. da ne postoji relevantna uzročno-posljedična veza između ozljeda koje je prednik tužitelja zadobio u predmetnom štetnom događaju iz 2003. godine i nastupile smrti 2006. godine.

15.2. Ovaj sud ne ispušta iz vida određenu terminološku nedosljednost drugostupanjskog suda, koji u točki 27. obrazloženja pobijane odluke, navodi da „Sporno činjenično pitanje nije moglo biti potpuno rasvijetljeno prvenstveno zbog nedostatka relevantnih podataka koje bi mogla pružiti isključivo obdukcija tijela pok. OS (što je posljedica postupanja tužitelja), čime bi se pouzdano utvrdio uzrok njegove smrti, pa je neprihvatljivo da teret štetnih posljedica (da se sada ne može sa sigurnošću utvrditi točan uzrok smrti) pada na tuženika, koji po pravilima o teretu dokazivanje treba dokazati nepostojanja uzročne veze između nastale štete i opasne stvari.“ – a dalje u toč. 28. obrazloženja utvrđuje da se „sa dovoljnim i visokim stupnjem vjerojatnosti se može zaključiti da ne postoji relevantna uzročno posljedična veza između ozljeda koje je prednik tužitelja, pok. OS zadobio u predmetnom štetnom događaju od **.**.2003. (a koju je uzrokovao osiguranik tuženika) i nastupile smrti dana **.**.2006., dakle da je tuženik dokazao da opasna stvar za koju odgovora nije bila uzrok štete.“. Ovo bi, kada bi se sagledavalo izolirano od ostatka obrazloženja, ukazivalo na određenu kontradiktornost u zaključivanju drugostupanjskog suda, no, sagledavajući nižestupanjske odluke u njihovoj cijelosti, jasno je da je pravni pristup tih sudova bio takav da su – ne zaobilazeći činjenicu da su sudski vještaci ostavili (kako su i sudski vještaci konstantno, na razne načine naglašavali i proizlazilo bi iz njihovih očitovanja danih kroz mišljenje) doista samo minimalnu mogućnost da ozljede iz 2003. godine utječu na smrt prednika tuž itelja – analizom daljnjih navoda tih vještaka koji su u svojim očitovanjima dosljedno upućivali i ukazivali na izuzetno suženu mogućnost uzročno-posljedičnosti između ozljeda iz 2003. sa smrtnom posljedicom iz 2006. godine, te sagledavajući to zajedno sa drugim činjenicama, ti sudovi utvrdili, sukladno zadovoljavajućim standardima dokazanog i sukladno metodologiji iz čl. 8. ZPP (a da je to tuženik dokazao, sukladno teretu dokazivanja kojim je bio opterećen) da se u konkretnom slučaju ni taj minimalno mogući slučaj u stvarnosti nije obistinio.

16. Tužitelji u prijedlogu za dopuštenje revizije problematiziraju pravni pristup drugostupanjskog suda u pogledu navoda da tužitelji nisu zahtijevali provođenje obdukcije po smrti njihova prednika, pok. OS . Međutim, ti sudski navodi predstavljaju prihvaćanje navoda prvostupanjskog suda, a tužitelji uz prijedlog za dopuštenje revizije nisu dostavili dijelove spisa koji bi upućivali da su u žalbenom postupku takav pristup osporili (prvenstveno žalbu), pa da bi posljedično u ovom stadiju postupka mogli preispitivati (eventualno) neprihvaćeni žalbeni navod (u tom smislu v. toč. 13. i 13.1. ovoga obrazloženja).

17. Protivno navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije, činjenica da nije utvrđen uzrok smrti prednika tužitelja sama po sebi ne isključuje mogućnost opstanka utvrđenja da smrt u konkretnom slučaju nije posljedica ozljeda iz 2003. godine i ovaj sud ni u tom ne vidi arbitrarnost pravnog pristupa suda.

18. Zbog svega navedenog ovaj sud ocjenjuje da je u pobijana odluka u svojoj ukupnosti logična, poduprta jasnim i održivim razlozima, nema obilježja arbitrarnosti niti što ukazuje na vjerojatnost povrede prava na pravično suđenje.

19. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se njime poziva na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. II.).

Zagreb, 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug