REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5731/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice PF, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja GF, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Antunu Šagovcu, odvjetniku u Velikoj Gorici, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćniku Ratku Žuriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-42/2023-3 od 26. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj P- 165/2019-26 od 16. studenoga 2022., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije podnesen protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-42/2023-3 od 26. rujna 2025., kao nedopušten.
II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog tužitelja, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Predlagatelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-42/2023-3 od 26. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj P-165/2019-26 od 16. studenoga 2022., zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za pravilnost primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari i za ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
2. U prijedlogu su naznačili pravna pitanja koja glase:
„1. Postoji li povreda ugovorne obveze na strani tuženika kao zakupca ako do isteka otkaznog roka nije ispraznio poslovni prostor i isti predao u posjed zakupodavcima?
2. Postoji li obveza tuženika kao zakupca naknaditi zakupodavcima uzrokovanu štetu zbog povrede ugovorne obveze nepravovremene predaje poslovnog prostora u posjed zakupodavcima do isteka otkaznog roka?
3. Je li ništetna odredba članka 5. t. 5.5. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 7. listopada 2014. sklopljenog između tužitelja kao zakupodavaca i tuženika kao zakupca, a koji ugovor je sastavio i predložio tuženik, ako si je tuženik kao zakupac jednostrano prisvojio pravo otkazati ugovor o zakupu koji je sklopljen na određeno vrijeme prije isteka bremena na koji je ugovor sklopljen, a iz kojeg prava je isključio tužitelje kao zakupodavce koji do isteka ugovorenog vremena na koji je ugovor sklopljen nisu imali pravo otkazati ugovor o zakupu, a što je protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima o zaštiti ravnopravnosti i ravnoteži u ugovornim odnosima i zaštiti faktički slabije savjesne ugovorne stranke (čl. 3. ZOO-a u vezi čl. 14. st. 2. Ustava RH), jer Ustav propisuje da su pred zakonom svi jednaki?
4. Jesu li tužitelji kao zakupodavci imali pravo otkazati ugovor sklopljen na određeno vrijeme protivno ugovornim odredbama pozivajući se na dispozitivne odredbe čl. 547. st. 2. Zakona o obveznim odnosima?“.
3. Za navedena pitanja ne navode nikakve razloge važnosti tim pitanjima, te tvrde da za ta pitanja postoji javni interes dopustiti reviziju „da se ne bi u sudskoj praksi i dalje ponavljale nepravilne i nezakonite odluke povodom otkaza ugovora o zakupu i u odnosu na pravne posljedice prekoračenja otkaznog roka u odnosu na povredu ugovornih obveza pravovremene predaje poslovnog prostora zakupodavcima do isteka otkaznog roka. S druge strane, postoji javni interes da se sankcionira izostanak ravnopravnosti ugovornih stranaka u odnosu na prava i obveza iz ugovora o zakupu radi ravnoteže ugovornih obveza i sprječavanja nametanja nepoštenih ugovornih odredbi faktički slabijoj ugovornoj stranci kao što je bilo u konkretnom slučaju“.
4. Prijedlog je podnesen i zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kojima su im povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske kao i pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku, te pravo vlasništava zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u kom pravcu se pozivaju na nekoliko odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i ESLJP-a.
5. U odgovoru na prijedlog tužitelja tuženica osporava postojanje pretpostavki za udovoljenje zahtjevu tužitelja, predlaže isti odbaciti i traži trošak sastava odgovora na prijedlog.
6. Prijedlog je nedopušten.
7. Odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP-a propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Prema stavku 2. citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da ju je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede ako je to bilo moguće, već pozivala u niže stupanjskom postupku.
8. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačena četiri pravna pitanja, ali da u odnosu na ta pitanja nisu uopće navedeni razlozi njihove važnosti, ali i da se u prijedlogu i ne tvrdi da odluka drugostupanjskog i prvostupanjskog suda odstupaju od pravnog shvaćanja revizijskog suda, da odstupaju od pravnog shvaćanja ESLJP-a, niti nekog od drugostupanjskih sudova, odnosno da bi o navedenim pravnim pitanjima postojala različita praksa drugostupanjskih sudova, zbog čega bi trebalo ujednačavati sudsku praksu.
9. S obzirom na navedeno valja zaključiti da to nisu razlozi čl. 385.a ZPP -a koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.
10. Prijedlog je, kako je naprijed navedeno, podnesen i iz razloga navedenih u čl. 385.a st. 2. ZPP-a, pozivajući se na povredu temeljnog ljudskog prava, konkretno prava na pravično suđenje i na pravo vlasništva.
11. Revizijski sud ocjenjuje da predlagatelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje predlagatelji vežu uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH) i na pravo na mirno uživanje prava vlasništva.
12. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).
13. Osim toga, odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima predlagateljima bilo omogućeno izjasniti se o navodima protustranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud u svojoj odluci odgovorio na sve odlučne (bitne), navode predlagatelja, pa tako i one koji se tiču razloga glede odlučnih činjenica o zakonskim pretpostavkama za ništetnost predmetne ugovorne odredbe i prava tužitelja za naknadu štete, dajući za svoju ocjenu detaljno obrazloženje koje ima činjeničnu i pravnu podlogu. U tom je smislu presuda drugostupanjskog suda dostatno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom niti očito nerazumnom, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da predlagatelji nisu imali pravično suđenje, a niti da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.
14. Stoga je ocjena ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 1., ni u smislu st. 2. te odredbe ZPP -a i za dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.a st. 1. i čl. 389.a st. 4 . ZPP- a, riješeno kao u izreci.
15. Tuženici nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog jer je ta radnja, u okolnostima ovoga slučaja, ocijenjena nepotrebnom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 25. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća:
Marina Paulić
