Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4061/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Brajkoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Tomislav Brajković i Milena Matošević Brajković, Poreč, Zagrebačka 1, protiv tuženika Plava laguna d.d., Poreč, R. Končara 12, OIB: 57444289760, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-605/2023-22 od 4. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-605/2023-22 od 4. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.171,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 23.595,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Također, tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.171,06 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, dok je u preostalom zahtjevu iznad dosuđenog zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbijen (točka II. izreke).

2. Protiv točke I izreke i dosuđujućeg dijela točke II. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od ukupno 23.595,00 eura s osnove korištenja njenog suvlasničkog dijela nekretnine kčbr. [katastarska čestica] pašnjak i igralište [adresa] od 50562 m[2] , upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za razdoblje od lipnja 2018. do lipnja 2023.

5. Sud prvog stupnja utvrdio je u prvostupanjskom postupku da je tužiteljica suvlasnica u 168/900 nekretnine kčbr. [katastarska čestica] pašnjak i igralište [adresa] od 50562 m[2] , upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Također, utvrdio je da se u posjedu cijele nekretnine, pa tako i dijela nekretnine na koji se proteže suvlasnički udio tužiteljice nalazi tuženik. Na temelju takvog utvrđenja sud prvog stupnja je temeljem čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti prihvatio.

6. Međutim, utvrđenja i pravna shvaćanja suda prvog stupnja ne mogu se za sada prihvatiti, te tuženik osnovano u žalbi ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je sud prvog stupnja u prvostupanjskom postupku počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku utvrdio da tuženik koristi cjelokupnu površinu kčbr. [katastarska čestica] koja, prema podacima iz zemljišne knjige, ima površinu od 50 562 m[2] . Međutim, tuženik je već u odgovoru na tužbu osporio da se nalazi u posjedu cjelokupne kčbr. [katastarska čestica] na koju okolnost je predložio i izvođenje dokaza uviđajem i vještačenjem po vještaku geodetske struke. Dokaz uviđajem na licu predložila je i tužiteljica (točka 3. tužbe). Međutim, iako je sud prvog stupnja na ročištu održanom dana 14. siječnja 2025. prihvatio sve dokaze prijedloge stranaka, što bi značilo da je prihvatio i dokazne prijedloge za izvođenjem dokaza uviđajem i geodetskim vještačenjem, navedene dokaze iz nepoznatih i u presudi neobrazloženih razloga, nije izveo. Pritom iz stanja spisa ne proizlazi da su navedene dokazne prijedloga stranke povukle li da su od izvođenja tih dokaza odustale tako da tuženik sadržajno osnovano ističe da je u postupku počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 292. st. 5. ZPP.

8. U tom smislu potrebno je i navesti da je u postupku sporan opseg posjedovanja i korištenja sporne nekretnine. Opseg posjedovanja i korištenja nekretnine u odnosu na koju se traži naknada koristi ne može se utvrđivati isključivo na temelju ortofoto snimke kako je to utvrdio sud prvog stupnja, već prije svega identifikacijom nekretnine i izvođenjem dokaza uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje geodetskog vještaka, a sve kako bi se na licu mjesta utvrdilo što nekretnina u naravi predstavlja što je nužno kako bi se utvrdila visina koristi s obzirom na namjenu nekretnine koja se bespravno koristi, te da li tuženik posjeduje cjelokupnu površinu kčbr. [katastarska čestica] kako to tvrdi tužiteljica ili samo njezin dio što u postupku tvrdi tuženik. Stoga je neizvođenjem dokaza uviđajem i vještačenjem počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP što je posljedično dovelo do toga da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer u postupku nije na pouzdan način utvrđeno da li tuženik posjeduje cijelu površinu kčbr. [katastarska čestica] ili samo njezin dio, za što je u postupku predloženo izvođenje dokaza koji u postupku iz neobrazloženih razloga nisu izvedeni.

9. Osnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na primjenu odredbe čl. 268. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ", br. 35/76, 57/83, 85/87, 6/88 – dalje: ZUR). Naime, odredbom čl. 268. st. 1. ZUR bilo je propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, da se njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Temeljem navedene odredbe nekretnina je prelazila u društveno vlasništvo pod slijedećim pretpostavkama: 1. ako je postala društveno sredstvo društvenopravne osobe bez pravne osnove, te 2. ako vlasnik nije zahtijevao njeno vraćanje u roku od pet godina od saznanja da je nekretnina prešla u sredstva društvenopravne osobe, odnosno najkasnije u roku od deset godina od njenog prelaska u sredstva društvenopravne osobe (uz isključenje ovog pravila ako je posjed pribavljen kaznenim djelom ili u to vrijeme privrednim prijestupom – st. 3. navedene odredbe). Stjecanje prava vlasništva temeljem čl. 226. st. 1. ZUR predstavlja originarnu osnovu stjecanja društvenog vlasništva protekom vremena samo zato što je nekretnina bila u posjedu ("društvenim sredstvima") društvenopravne osobe u određenom vremenskom razdoblju, pa i u okolnostima kada je ta osoba bila nesavjestan posjednik, a vlasnik nije zahtijevao vraćanje posjeda nekretnine u prethodno navedenim rokovima (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3018/2016 od 19. svibnja 2021.). Pritom je potrebno i navesti da se odredba čl. 268. ZUR bitno razlikuje od instituta dosjelosti propisanog odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje: ZVDSP), ne samo po kratkim rokovima, već i po tome što prema ZUR nekretnine prelaze iz privatnog u društveno vlasništvo na temelju bilo kakvog posjeda, pa i nesavjesnog posjeda, izuzev onih koje su postale društveno sredstvo počinjenjem krivičnog djela ili privrednog prijestupa.

10. Tuženik je u postupku tvrdi, posebice na ročištu održanom dana 14. siječnja 2025., da je sporna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva i da je u postupku potrebno primijeniti odredbu čl. 268. ZUR, te da tužiteljica uopće nije trebala biti upisana kao suvlasnica nekretnine. Na navedene okolnosti tuženik je također predložio izvođenje dokaza (uvid u zapisnik o preoblikovanju zemljišnih knjiga, uvid u povijesno stanje zemljišnoknjižnog uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) koje sud prvog stupnja iz također neobrazloženih razloga nije izveo. Dakle, iz takvih tvrdnji tuženika jasno proizlazi da tuženik tužiteljici osporava njezino pravo suvlasništvo na spornoj nekretnini, tako da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja (točka 7. obrazloženja presude) da između stranaka nije sporno da je tužiteljica suvlasnica sporne nekretnine u 168/9000 dijela.

11. Imajući u vidu ranije navedeno i tvrdnju tuženika da je u postupku potrebno primijeniti odredbu čl. 268. ZUR sud prvog stupnja je dakle bio u postupku dužan ocijeniti osnovanost tih tuženikovih tvrdnji i razmotriti da li je tuženik temeljem odredbe čl. 268. ZUR eventualnim posjedovanjem nekretnine stekao kakvo pravo (pravo vlasništva, pravo korištenja na društvenom vlasništvu i sl.), te da li je zbog postojanja istog postojala obveza tuženika da vrijednost nekretnine prilikom pretvorbe procijeni u temeljni kapital društva. Pritom je potrebno i navesti i da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu i nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnine) i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-1131/2017 od 16. travnja 2019.). O činjenicama i eventualnoj primjeni odredbe čl. 268. ZUR pobijana presuda ne sadrži bilo kakve razloge tako da osnovano tuženik u žalbi ističe da je u postupku počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

12. U tom smislu potrebno je i navesti da u konkretnom slučaju, tužiteljica svoje pravo suvlasništva dokazuje izvatkom iz zemljišnih knjiga. Izvadak iz zemljišnih knjiga, sukladno odredbi čl. 8. st. 1. Zakon o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", br. 63/19, 128/22, 155/23, 127/24), je javna isprava koja, sukladno čl. 230. st. 1. ZPP, dokazuje istinitost što se u njome potvrđuje ili određuje. Međutim, to ne znači da tuženik ne može dokazivati suprotno onome što javna isprava potvrđuje ili određuje, a kako je to jasno propisuje odredba čl. 230. st. 3. ZPP. To nadalje znači da je sud prvog stupnja dužan ocijeniti osnovanost tuženikovog prigovora i tvrdnji da tužiteljica nije suvlasnica predmetne nekretnine, te da izvanknjižno stanje vlasništva nekretnina ne odgovara onom knjižnom odnosno onom koje je upisano u zemljišnim knjigama.

13. Osnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na visinu iznosa koji su tužiteljici dosuđeni pobijanom presudom. Prije svega potpuno je nejasno iz kojih razloga tužiteljica potražuje naknadu koristi u visini od 4.719,00 eura godišnje niti kako je do tog iznosa tužiteljica uopće došla. Međutim, neovisno o navedenom, iz obrazloženja pobijane presude (točka 11.1. obrazloženja) u kojem je sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja vještaka vršio izračun godišnje najamnine, nije jasno da li sud smatra da je tužiteljica 336/9000 dijela sporne nekretnine na osnovi kojeg je suvlasničkog udjela sud prvog stupnja vršio izračun ili 168/9000 dijela kako to tužiteljica tvrdi u tužbi (točka 2. tužbe), te sam sud utvrđuje kao nesporno (točka 7. obrazloženja) i čak navodi i u toj točki 11.1 obrazloženja. Uslijed navedenog, pobijana presuda je i proturječna jer sud prvog stupnja, s jedne strane, najprije utvrđuje suvlasništvo tužiteljice u 168/9000 dijela, dok, s druge strane, visinu koristi izračunava, protivno čak i činjeničnim tvrdnjama tužiteljice, prema suvlasničkom udjelu od 336/9000 dijela. Stoga je i u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

14. Uz sve ranije navedeno ne može se prihvatiti niti primjena materijalnog prava, na koju primjenu materijalnog prava, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Naime, iz činjeničnih navoda tužiteljičine tužbe (točka 3. i 4. tužbe) proizlazi da je činjenična osnova tužiteljičine tužbe korištenje suvlasničkog dijela tužiteljičine nekretnine od strane tuženika. Tužiteljica tužbom tvrdi da je korištenjem nekretnine koja je djelomično u njenom suvlasništvu tuženik ostvario korist, te da se radi o izvanugovornom odnosu uporabe tuđe stvari u svoju korist iz čl. 1120. ZOO uslijed kojeg je tuženik dužan tužiteljici vratiti sve koristi koje je u utuženom razdoblju ostvario korištenjem nekretnine. Sud prvog stupnja, kako se iz obrazloženja pobijane presude može zaključiti, ne prihvaća u tužbi istaknutu pravnu osnovu iz čl. 1120. ZOO, već tužbeni zahtjev prihvaća temeljem opće odredbe koja regulira izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO navodeći pritom pogrešno (točka 11. obrazloženja) da se numerički radi o odredbi čl. 1110. st. 1. ZOO.

16. Međutim, neovisno o navedenom, za sada nije bilo osnove da se tužbeni zahtjev prihvaća bilo primjenom odredbe čl. 1120. st. 1. ZOO koju kako pravnu osnovi navodi tužiteljica, bilo primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO temeljem koje tužbeni zahtjev prihvaća sud. Naime, naknadu koristi za korištenje tuđe stvari regulira ne samo odredba čl. 1120. ZOO, na koju se poziva tužiteljica, već i odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP. Stoga se, s obzirom da predmetne odredbe ZOO i ZVDSP reguliraju u određenoj mjeri istovrsnu materiju, u praksi postavilo pitanje koje od navedenih odredbi treba primijeniti.

17. U odnosu na navedena sporna pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je dva pravna shvaćanja koja su relevantna za rješenje ovog spora između stranaka. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. zauzeto je tako slijedeće pravno shvaćanje:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje".

18. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 1. ožujka 2021. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

"U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.

U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari".

19. Dakle, kada neka osoba posjeduje tuđu stvar ili tuđi suvlasnički dio stvari, plaćanje vrijednosti postignute koristi u smislu odredbe čl. 1120. ZOO moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar uporabljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari. S druge strane, u situaciji kada nekretnina zbog uporabe nije promijenila svoj identitet, naknada koristi prosuđuje se prema odredbama čl. 164. i čl. 165. ZVDSP.

20. U ovom konkretnom slučaju, niti jedna od stranaka ne tvrdi da je nekretnina koja je bila predmet posjedovanja i korištenja u utuženom razdoblju promijenila oblik, što bi ukazivalo da su za rješenje spora između stranaka mjerodavne odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP, a ne odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 1120. ZOO. Pritom treba i nave sti da, sukladno čl. 186. st. 3. ZPP, sud nije vezan pravnom osnovom tužbe tako da okolnost što je tužiteljica kao pravnu osnovu tužbe naznačila odredbu čl. 1120. ZOO ne znači i da tužbeni zahtjev nije moguće prihvatiti uz primjenu odredbi čl. 164. i čl. 165. ZVDSP.

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

22. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka u dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

24. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ovaj sud ukazao pobijanim rješenjem, te će u ponovljenom postupku izvesti sve potrebne dokaze koje su stranke predložile, a kako bi se utvrdile sve odlučne činjenice potrebne za donošenje pravilne i na zakonu osnovane odluke. Sud prvog stupnja će tako jasno utvrditi da li je tuženik bio u posjedu sporne nekretnine, od kada, te, ako ocijeni da je u postupku kao materijalno pravo potrebno primijeniti odredbe čl. 164. i čl. 165. ZVDSP , kakva je kvaliteta tog posjeda odnosno radi li se o poštenom ili nepoštenom posjedniku.

25. Također, sud prvog stupnja će utvrditi da li je tuženik eventualnim posjedovanjem nekretnine izvanknjižno stekao kakvo pravo temeljem odredbe čl. 268. ZUR, te ako utvrdi da je temeljem te odredbe za vrijeme režima društvenog vlasništva stekao pravo korištenja da li je vrijednost predmetne nekretnine trebala biti unesena u kapital tuženika u postupku pretvorbe. Pritom će, ako smatra da je nekretnina trebala biti procijenjena u postupku pretvorbe, a nije, ocijeniti da li su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", br. 21/96, 16/98, 71/97, 73/00, 92/10) i čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom ("Narodne novine", br. 145/10, 70/12, 94/13). Sud prvog stupnja će ponovno utvrditi i visinu tužiteljičine tražbine ako utvrdi da postoji osnova za istu, te će odluku obrazložiti jasnim, razumljivim, dostatnim i neproturječnim razlozima.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj