Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-242/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Renate Đaković Vranković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Domagoj Rupčić i Lana Kostanjšek, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Sisku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-650/2019-25 od 1. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-650/2019-25 od 1. prosinca 2023., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III., IV. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 31. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sadržana u čl. 4., u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 5,23% godišnje (toč. I. izreke). Utvrđena je ništenom odredba istog Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 31. kolovoza 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sadržana u čl. 7.2., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 256,39 EUR/1.931,79 kn sa zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. III. izreke. Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 559,54 EUR/4.215,89 kn sa zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. IV. izreke. Odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog zahtjeva pod toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude, kao neosnovan (toč. V. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.158,00 EUR/8.724,95 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. VI. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod toč. I., II., III., IV. i VI. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 I 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke 31. kolovoza 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 9.116,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita radi kupnje osobnog vozila, da je čl. 4. ugovoreno da se kredit otplaćuje po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,23% godišnje, da je toč. 5. ugovoreno da se kamatna stopa obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, te da je toč. 7.2. ugovoreno da se kredit i kamate iz toč. 4. otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavi dio Ugovora.

8. Nadalje je utvrđeno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu, pa tako i sporne ugovorne odredbe na unaprijed formuliranom obrascu i da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, da je tijekom otplate kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu sa početnih 5,23% do najviše 7,45% godišnje, te da je tijekom otplate kredita rastao i tečaj u CHF u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan realizacije kredita. Nije sporno niti da je kredit u cijelosti otplaćen. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da tečajna razlika između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplate kredita iznosi 256,39 EUR, dok razlika između početno ugovorenog tečaja u CHF i tečaja CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta po kreditu iznosi 559,54 EUR. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na učinke presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji je u pogledu ovakvog načina ugovaranja redovnih kamata vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, između kojih i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

11. Isto tako, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke, među kojima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača kojima je utvrđeno da su dijelovi ugovorenih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (čl. 4.) u skladu s Odlukom banke i na ugovorenu valutu (čl. 7.2.) uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne, jer se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. ZOO obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu u ukupnom iznosu od 256,39 EUR i preplaćenih iznosa koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF u ukupnom iznosu od 559,54 EUR koje mu je tužiteljica platila na temelju tih ništetnih odredbi po pravilima stečenog bez osnove, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate, dok je preostali dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odbio kao neosnovan.

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj ica podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinila, te je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

14. U citiranim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Tuženik u postupku nije dokazao, niti predlagao relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, niti je bio informiran o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbu o kamatnoj stopi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je za tužiteljicu bila nejasna i nerazumljiva, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača, povećanjem kamatne stope tijekom otplate kredita, bez da ga je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

16. Isto tako, tuženik nije u postupku dokazao da je na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naime, potrošaču prilikom sklapanja ugovora moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF za tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužiteljice kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

19. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa kredita sud prvog stupnja pravilno je temeljio na rezultatima provedenog financijskog vještaka koju predstavlja razlika između mjesečnih anuiteta plaćenih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i onih koje je tužiteljica platila prema promjenjivoj kamatnoj stopi i razlike u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, koje je tuženik jednostrano mijenjao tijekom otplate kredita, te je polazeći od ništetnosti dijelova odredbi čl. 4. i 7.2. koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, osnovano u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev.

20. O prigovoru zastare, suprotno navodima žalbe, pravilno je odlučeno. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom i od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužiteljica tužbu podnijela 13. lipnja 2019., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

21. Budući da je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) , u obvezi je na iznose koje je nepripadno primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate anuiteta koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosudio prvostupanjski sud.

22. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, te toj odluci žalitelj u žalbi određeno niti ne prigovara.

23. Slijedom iznijetoga, valjalo je žalbu tuženika temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš