Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2719/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marin Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šavorić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-90/2024-12 od 24. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 25. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-90/2024-12 od 24. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnim i bez učinka dio odredbe čl. 8. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 sklopljenog 4. srpnja 2007. između tužitelja i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, koja glasi: „ U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 257,37 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2011. do isplate (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2026. do isplate (toč. III. izreke).
2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu koji je zaključen između tužitelja i pravnog prednika tuženika i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju te ništetne odredbe.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.
6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. [adresa], kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 22.835,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, radi kupnje osobnog vozila;
- da su stranke čl. 8. ugovorile da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka dospijeća, korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke;
- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu i spornu ugovornu odredbu, niti mu je bilo objašnjeno na što se naknada za prijevremenu otplatu kredita konkretno odnosi, od čega se sastoji i koja je struktura tih troškova, već je za visinu te naknade saznalo u trenutku prijevremene otplate kredita;
- da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja nije u postupku dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je bila riječ o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj;
- da je sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena, jer strukturu sporne naknade nije bilo moguće utvrditi, što je dalo mogućnost tuženiku da bez sudjelovanja tužitelja, kao druge ugovorne strane odluči o visini te naknade;
- da je tuženik 23. rujna 2011. naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.939,18 kn, što prema danas važećoj valuti iznosi 257,37 EUR.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 – dalje: ZZP/07) u vezi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te da je stoga uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja da tužitelju vrati iznos koji je primio temeljem djelomično ništetne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu temeljem stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana kada je tuženik primio spornu naknadu do isplate.
9. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud, te ista žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju. Tuženik u žalbi u bitnome ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i iznosi pogrešnu ocjenu činjeničnih utvrđenja navodeći da je tužitelj prije sklapanja ugovora bio informiran o svim značajkama predmetnog ugovora i obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, a da se visina naknade ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Tvrdi da je prvostupanjski sud arbitrarno i svojevoljno ukinuo institut zastare i neosnovano odbio taj prigovor u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zateznih kamata.
10. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.
11. U smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini te naknade. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti banci naknadu sukladno aktima kreditora koji uređuju kreditiranje građana i plaćanje naknade, te da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1 i 2. ZZP/07, a time i ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. istog Zakona, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Pritom okolnost da je tužitelju bila poznata visina naknade ne znači da se o toj naknadi prethodno pregovarala, time da tuženik ne tvrdi, niti ne dokazuje da je tužitelj mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita i njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.
13. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (sr. 3.)., a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratit i.
14. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.
15. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa je opravdano za zaključiti da takva pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).
16. Kako je predmetna odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, riječ je o ništetnoj odredbi.
17. Budući da je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, a time i ništetna, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenom odredbom i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznos koje je nepripadno primio na temelju ugovorne odredbe čl. 8. koja je utvrđena ništetnom, u obvezi je isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja navedenog iznosa do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.
18. Konačno, pravilan je i stav prvostupanjskog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare, koji se temelji na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva radi vraćanja primljenog na temelju ništetnog ugovora, dakle u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je tek u ovom postupku pravomoćno utvrđena djelomična ništetnost sporne ugovorne odredbe, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Stoga tvrdnje žalitelja da je prvostupanjski sud arbitrarno i svojevoljno ukinuo institut zastare nisu osnovana.
19. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.
20. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš
