Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2914/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1673/2025-8 od 15. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1673/2025-8 od 15. svibnja 2026.,u pobijanom dijelu pod točkama I., II., i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je kako je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita]., zaključenog dana 13.03.2008. između tužitelja BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. [adresa], kao pravnog prednika tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, OIB:14036333877, a koja u čl. 7. st. 1. glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“(točka I. izreke). Naloženo je tuženici Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.060,12 eura (tisućušezdeset - euradvanaestcenti) s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 29. ožujka 2008. do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1.01.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.01.2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Naloženo je tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak 687,50 eura (šestoosam - desetsedameurapedesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 15. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (točka III. izreke). Odbijen je se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 187,50 eura

(stoosamdesetsedameurapedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan (točka IV. izreke). Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 39,88 eura (tridesetdeveteuraosamdeserosamcenti), s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Presudu suda prvog stupnja u dijelu pod točkama I. II. i III. izreke pobija žalbom tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točaka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP) te zbog povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu, i preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te obvezati tužitelja da mu nadoknadi troškove parničnog postupka , uključujući, i troškove žalbenog postupka podredno uvažiti žalbu, i presudu u pobijanom dijelu ukinuti ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz uputu da se mora jasno izjasniti o svim navodima i prigovorima i stavovima koje je tuženik iznio u ovom postupku.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora su tužbeni zahtjevi tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o [broj kredita]., koji su 13. ožujka 2008. zaključili tužitelj i Slavonska banka d.d. [adresa], pravni prednik tuženika, kojom je ugovoreno plaćanje naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed te zahtjev za isplatu iznosa od 1.060,12 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. ožujka 2008. do isplate.

5. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno da je tužitelj 13. ožujka 2008. sa pravnom prednicom tuženika (Slavonska banka d.d. [adresa]) sklopio predmetni Ugovor o hipotekarnom kreditu koji je solemniziran 19.3.2008. od strane javnog bilježnika Zlatka Šimašeka iz Osijeka, pod brojem OV- 507/08.

6. Sporno je - je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 2,00% sadržana u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, ništetna, zastara potraživanja te ima li tužitelj status potrošača.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj predmetni Ugovor zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kredit mu je trebao radi adaptacije stambenog objekta, odnosno radi proširenja svog stambenog prostora koji je koristio sa obitelji, da tužitelj nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer mu je Ugovor dan na potpis unaprijed sačinjen od strane Banke, da mu prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima nitko nije rekao da će morati platiti bilo kakvu naknadu, a niti pojasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, kredit mu je umanjen za iznos te naknade, Ugovor mu je dan na potpis po principu „uzmi ili ostavi“, Ugovor je pročitao prije potpisivanja, kao laik je razumio ugovorne odredbe koje mu nitko posebno nije pojašnjavao, već mu je rečeno ili da prihvati takav ugovor ili da ga ne mora prihvatiti , tužitelj je kredit otplatio u cijelosti, kada je pročitao Ugovor i uočio spornu naknadu, pitao je u banci na što se ona odnosi, ali mu ništa vezano za tu naknadu nije pojašnjeno na njegov upit, već mu je samo rečeno da je to tako i da mora platiti (iskaz tužitelja);

- da je predmetni ugovor o kreditu sastavljen od strane prednice tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek) prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, da iz članka 7. st. 1. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed , da niti iz jedne ugovorne odredbe nije razvidno od čega se ta naknada sastoj i, niti njen nominalni iznos, a niti koje troškove pokriva;

- da iz Odluke o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. na snazi od 1.02.2005. (prilog broj 14 uz odgovor na tužbu u ePredmetu) proizlazi koje naknade

Banka naplaćuje u svom poslovanju;

- da iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009., slijedom čega je Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa da je slijedom navedenoga, tuženik sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.

8. Sud prvog stupnja je, polazeći od utvrđenja da ugovorna odredba u članku 7. st. 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ocijenio kako se ne može zaključiti da je prednica tuženika mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristalo na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, sud prvog stupnja je ocijenio kako se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%), jer značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

10. Polazeći od odredbe članka 96. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“,br.79/2007.- dalje: ZZP), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sud prvog stupnja je utvrdio kako tuženik u provedenom postupku nije dokazalo tu činjenicu. Štoviše, sud je ocijenio kako tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, (npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednice tuženika), koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a iz kojih bi dokaza, da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tuženika, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe), dok iz iskaza tužitelja te samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, utrošen je na adaptaciju, odnosno proširenje vlastitog stambenog prostora koji tužitelj koristi s obitelji, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu, odnosno da je u smislu članka 3. točka 1. ZZP s prednicom tuženika kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a niti je bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je prednica tuženika banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Sud prvog stupnja je utvrdio da se tužitelj u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, zbog čega je teret dokazivanja suprotnog na tuženiku u smislu odredbi članaka 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP, a što ista nije niti pokušala dokazati, kako je to zaključio sud prvog stupnja.

10.1. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da tužitelju nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, kao i da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor u Banci po principu "uzmi ili ostavi".

10.2. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos plaćanjem tzv. ulazne naknade, koja se podmiruje jednokratno, unaprijed, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti, koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženici, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita za 2,00% od njegove visine, onda je takvom ugovornom odredbom prema ocjeni suda prvog stupnja evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.3. Sud prvog stupnja je istaknuo i kako je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove (koje tijekom ovog postupka navodi kao operativne troškove: troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava; regulatorne troškove, materijalne troškove: oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti; poštarine i slično), no sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje je navodio tuženik tijekom postupka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, kako je to ocijenio sud prvog stupnja.

10.4. Sud prvog stupnja je istaknuo i kako u takvim okolnostima, ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženika, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Sud je istaknuo i kako je prednica tuženika tužitelju trebala pružiti potpune informacije, na temelju kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zah tjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Prema ocjeni suda prvog stupnja to je prednica tuženika mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, koje ugovorne odredbe da tužitelj nije prihvatio i da je odbio potpisati, tada vjerojatno ne bi mogao realizirati kredit. Nadalje, plaćanje troškova obrade kredita, uz to, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 2,00% jednokratno i unaprijed, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prema mišljenju suda prvog stupnja, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena. Na taj način, prednica tuženika je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

10.5. Pri tome, je sud prvog stupnja naglasio kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te da se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

11. Sud prvog stupnja ocijenio je neosnovanim pozivanje tuženika na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., prema kojem „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, uz obrazloženje da se ono odnosi na drugu kategoriju ugovora o zajmu, kod kojih je ništetnost posljedica nezakonito ugovorene valute obveze.

12. Pored navedenog, sud prvog stupnja je istaknuo i kako Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da prema odredbi članka 96. stavka 5. ZZP, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost spornih ugovornih odredbi, ne bi prosuđivali primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

13. Sud prvog stupnja pozvao se i na presudu Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, EU:C:2019:820, prema kojoj članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, sud prvog stupnja je naveo kako je u navedenoj presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a da iz sadržaja samog Ugovora takvo što nije razvidno.

14. Sud prvog stupnja je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača .

15. Sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim navod tuženika da tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost predmetne ugovorne odredbe prema odredbi članka 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom na to da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, jer je sud utvrdio da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 55.000,00 eura, a tužbom traži isplatu 1.060,12 eura, jer je u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa se ne može smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa da stoga u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, kako to smatra tuženik.

16. Slijedom navedenih razloga, a na temelju utvrđenih činjenica da se o članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, sud prvog stupnja je cijenio da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavaka 1. i 2. ZZP, a nepoštenost predmetne odredbena temelju odredbe članka 102. st. 2. ZZP posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke pobijan presude.

17. Nadalje, sud prvog stupnja ocijenio je prigovor zastare neosnovanim uz obrazloženje da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude , pa kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

18. Polazeći od utvrđenja da je tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena dana 28.3.2008. u iznosu od 7.987,44 HRK / 1.060,12 eura, sud prvog stupnja je primjenom odredbe članaka 323., 1111. st. 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/202.1,114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. - dalje: ZOO), odlučio kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

19. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u okviru žalbenih navoda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, presuda se može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu ostvarene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

20. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude izložio činjenične navode tužbe i tužbeni zahtjev, navode tuženika iz odgovora na tužbe, dokaze koje su stranke u ovom postupku predložile i koje je sud proveo te koje je činjenice utvrdio, koje je zaključke izveo, kao i koje je odredbe materijalnog prava, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, primijenio, zbog čega nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP, na koju povredu određeno upire žalitelj u žalbi.

21. Nadalje, pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997, 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.) te člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, „Narodne novine“, – Međunarodni ugovori, br. 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006. i 2/2010.), jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu, a što ovdje, nije slučaj, jer kako je prethodno navedeno presuda sadrži ozbiljne, relevantne i iscrpne razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava koja je rezultirala donošenjem pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja .

22. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je odredba članka 7. nepoštena i time – ništetna. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja svoj je zaključak opravdao logičnim, uvjerljivim i valjanim razlozima koji žalbenim navodima nisu dovedenim u pitanje

23. Naime, u članku 7. predmetnog ugovora o kreditu uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade (iskaz tužitelja).

23.1. O spornoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 96. stavak 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

24. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe članka 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka - jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 2% od iznosa kredita takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP- ništetna, kako je to, suprotno žalbenim navodima pravilno zaključio sud prvog stupnja.

25. Nadalje, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te jednokratne naknade, dakle, koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih, niti je o plaćanju naknade mogao pregovarati.

26. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu, i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

27. Uzrokuje li se predmetom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

28. Prema odredbi članka 98. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je o ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., (presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015 odbijena je revizija kao neosnovana), pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

29. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostalog, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj primjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

29.1. Naposljetku, odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene su ništetnim odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

30. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Stoga je pravilna odluka suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti sporne naknade iz odredbe članka 7. predmetnog ugovora o kreditu, jer tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi standardnog ugovora, nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužitelja - potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena naknada - ništetna ugovorna odredba te je ujedno pravilno naloženo tuženiku platiti tužitelju utuženi iznos od 1.060,12 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. ožujka 2008. do isplate (članci 1111. i 1115 ZOO), budući da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, pa su utoliko žalbeni navodi tuženika i u tom dijelu, neosnovani.

32. Sud prvog stupnja pravilno se pozvao na interpretativnu presudu Suda Europske unije i tumačenje Suda vezano uz obvezu plaćanja naknade a koja je, suprotno žalbenim navodima, primjenjivana konkretna slučaj te obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica EU. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu neosnovani. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se u suštini odnose na pozivanje na različite odluke redovnih i specijaliziranih sudova, a kojima ovaj sud nije vezan.

33. Slijedom navedenog, pravilno je prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan, na temelju odredaba članaka 323. stavka 1., 1111. i 1115. ZOO.

34. Naposljetku, tuženik neosnovano prigovara odluci o troškovima postupka koji su odmjereni u skladu s odredbom članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP. Trošak ročišta za objavu presude je suprotno žalbenim navodima bio potreban ( članak 155. stavak 1. ZPP).Stoga je žalba tuženika i u pogledu odluke o troškovima postupka neosnovana.

35. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe odbijen, kao neosnovan (članak 154. stavak 1. ZPP).

36. Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor