Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3269/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, ZSO, izvjestiteljice i članice i ZS, članice, u pravnoj stvari prvotužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelja HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa Darko Marić, odvjetnik iz Zagrebua, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 22694857747, kojeg zastupa Ivana Grgić Zovko, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-257/2021-38 od 25. travnja 2024., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-257/2021-38 od 25. travnja 2024. pod točkom I., III. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti na ime naknade imovinske štete prvotužitelju iznos od 2.123,56 EUR–a, a drugotužitelju iznos od 2.312,31 EUR–a, sve sa zateznim kamatama od 4. veljače 2021. do isplate (točka I. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.686,29 EUR–a sa zateznim kamatama od 25. travnja 2024. do isplate (točka III. izreke). Pod točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 740,31 EUR-a sa zateznim kamatama, a pod točkom IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv presude pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik iz razloga određenog odredbom čl. 353. st. 1. toč. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda uz naknadu troškova parnice. Zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 494,12 EUR- a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora su zahtjevi za naknadu imovinske štete, prvotužitelja (vlasnika osobnog vozila registarske oznake i broja [registarska oznaka]) u iznosu 2.123,56 EUR-a, drugotužitelja (vlasnika vozila registarske oznake i broja [registarska oznaka] u iznosu od 2.312,21 EUR-a), nastale 25. prosinca 2019. godine ([adresa]), uslijed naleta na njihova parkirana osobna vozila, osobnog vozila osiguranika tuženika registarske oznake i broj [registarska oznaka] (vlasništvo US. Kojim je upravljala njezina kćer PS), koje je kod tuženika bilo osigurano po pravilima o obveznom osiguranju u prometu (Zakon o obveznim osiguranjima u prometu – „Narodne novine“, broj: 151/05, 36/09, 76/13, 152/14, 155/23

– u daljnjem tekstu: ZOOP) sa zateznim kamatama od 4. veljače 2021. (podnošenja tužbe) do isplate i troškovima postupka sa zateznim kamatama od donošenja odluke o troškovima do isplate.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Neosnovano tuženik ustrajava na prigovoru promašene pasivne legitimacije i odgovornosti za predmetnu štetu, koje temelji na stavu da su ostvareni razlozi za potpuno oslobođenje od odgovornosti njegovog osiguranika u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) jer da PS, koja je ovlašteno upravljala osobnim automobilom njegovog osiguranika, registarske oznake i broja [registarska oznaka], nije mogla predvidjeti niti izbjeći posljedice ponašanja putnika GS na suvozačevom mjestu, koji ju je ometao u vožnji (prvotno na semaforu podizao ručnu kočnicu, a u nastavku vožnje hvatao volan) i da rizik ponašanja suvozača GS nije pokriven sklopljenim ugovorom o obveznom osiguranju u prometu jer da se GS u smislu odredbe čl. 22. u vezi s čl. 2., čl. 3. st. 1. toč. 6., čl. 4, čl. 5. i čl. 6. ZOOP-a ne smatra osobom koja je voljom vlasnika sudjelovala u upotrebi osobnog automobila.

7.1. Naime, kako je imovinska šteta na parkiranim osobnim automobilima prvo i drugo tužitelja nastala upotrebom osobnog vozila osiguranika tuženika, što nije sporno, to se ne može prihvatiti tuženikovo ustrajavanje na prigovoru promašene pasivne legitimacije (tuženik je kao osiguratelj vozila u upotrebi kojim je prouzročena šteta pasivno legitimiran po predmetnom traženju prvo i drugo tužitelja kao trećih osoba).

7.2. Nadalje, budući da za štetu koju pretrpi treća osoba (što su u konkretnom slučaju tužitelji) u vezi s pogonom motornog vozila odgovara vlasnik (čl. 1069. st. 1. i 4. ZOO-a), odnosno njegov osiguratelj (čl. 2. st. 1. toč. 2., čl. 3. toč. 33. i 34. ZOOP-a), da se takvom smatra i šteta koju je oštećenik kao treća osoba pretrpio kad je vozač koji je upravljao vozilom izgubio kontrolu nad vozilom zbog toga što ga je putnik na suvozačevom mjestu ometao u vožnji, to se ne mogu prihvatiti navodi tuženikove žalbe da ne odgovara za štetu tužitelja jer da su se na strani njegovog osiguranika / PS koja je bila zadužena za pogon osobnog vozila njegovog osiguranika, ostvarile pretpostavke za oslobođenje odgovornosti u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO-a, očito ispuštajući iz vida da se naknada štete prouzrokovana upotrebom motornog vozila zasniva na odgovornosti za građanski delikt (pod pretpostavkom štetne radnje, štete, uzročne veze, u određenim slučajevima i protupravnosti).

7.3. Naprotiv, kako je to u biti zaključio i prvostupanjski sud, do štetnog događaja je došlo zato što PS, koja je ovlašteno upravljala osobnim automobilom osiguranika tuženika, nije procijenila (iako je mogla) da postoji mogućnost da GS (putnik na suvozačevom mjestu, koji je bio u alkoholiziranom stanju i kojem je ponudila prijevoz), nakon što ju je već prethodno ometao u vožnji, kad je sa automobilom bili zaustavljeni pred semaforom dizanjem ručne kočnice, nastavi sa ometanjem, što se i dogodilo u nastavku vožnje, potezanjem volana automobila, odnosno nije poduzela, iako je mogla i bila dužna, mjere opreza koje bi poduzeo svaki naročito pažljiv čovjek.

7.4. Osim toga, tuženik nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tome da je PS poduzela potrebne i razumne mjere kako bi štetu spriječila (primjerice zaustavila vozilo, tražila od ŽS da se premjesti na zadnje sjedište automobila, ili pak uputila GS da daljnjih cca 500 m do kvarta / odredišta prijeđe pješice), odnosno u prilog oborivoj pretpostavci obične nepažnje iz čl. 1045. st. 2. ZOO-a.

8. Dakle, suprotno navodima tuženika i pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo jednako odlučiti o njegovoj odgovornosti i dosuditi prvo i drugo tužiteljima imovinsku štete na njihovim automobilima, visina koje u žalbenom stadiju postupka nije sporna, a niti tijek zateznih kamata na dosuđene iznose.

10. U odluci o troškovima po zahtjevima prvo i drugo tužitelja je pravilno primijenjena vrijednost boda od 2,00 EUR-a, a ne kako tvrdi tuženik da je za radnje poduzete do 31. listopada 2022. trebalo primijeniti vrijednost boda od 1,32 EUR–a (10,00 kuna), a od 1. studenog 2022. od 1,99 EUR–a (15,00 kuna), pozivom na ustavno načelo zabrane retroaktivne primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima i prema kojoj je vrijednost boda određena sa 2,00 EUR-a.

10.1. To iz razloga što se odluka o nagradi za zastupanje prvo i drugo tužitelja po punomoćniku odvjetniku temelji na odredbi iz čl. 155. st. 2. ZPP–a, u svezi čl. 151. st. 1. ZPP–a, kojima je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju nagradu za rad odvjetnika (čl. 151. st. 2. ZPP–a) i da će sud troškove propisane tarifom za nagrade odvjetnika odmjeriti prema tarifi (čl. 155. st. 2. ZPP–a), a koje odredbe su prisilne naravi, s time da je prvostupanjski sud na temelju odredbe iz čl. 155. st. 2. ZPP a primijenio Tarifu, odnosno vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima (čl. 164. st. 1. i 4. ZPP–a i Tbr. 52. t. 3. Tarife), zbog čega u situaciji kada nisu izmijenjene navedena pravila o trošku, niti se tim pravilima omogućava ostvarivanje subjektivnih prava koja su nerazmjerna ili nepravedna, ne može prihvatiti tuženikovo pozivanje na zabranu retroaktivnosti djelovanja zakona koja je ustavna kategorija (čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14)) i koja se odnosi na beziznimno čuvanje svih subjektivnih prava ostvarenih na zakonskom temelju.

11. Odluka o troškovima pod stavkom IV. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena jer je tuženik posebno niti ne osporava, a niti drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava vezano za taj dio odluke o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

12. Tuženiku nije priznat zahtijevani trošak žalbe jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

13. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci (čl. 368. st. 2. ZPP -a za točku I., čl. 166. st. 1. ZPP-a za st. II.).

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac