Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1668/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, CČB, izvjestiteljice i članice , CČ, članice, u pravnoj stvari tužitelja RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Draženka Horvat, odvjetnica iz Raba, protiv tuženika [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Danijela Kovačić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danijela Kovačić i Jasenka Perković u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2184/2023-8 od 20. veljače 2024., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2184/2023-8 od 20. veljače 2024. pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.700,00 EUR-a (11.154,11 DEM-a), sa zateznim kamatama od 20. studenog 1993. do isplate (točka I. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama od 20. veljače 2024. do isplate (točka II. izreke). Pod točkom III. izreke je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

2. Protiv presude pod točkom I. i II. izreke, žali se tužitelj iz razloga određenog čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 375,00 EUR-a i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 5.700,00 EUR–a (11.154,11 DEM- a) sa zateznim kamatama od 20. studenog 1993. do isplate, i troškovima postupka sa zateznim kamatama od 20. veljače 2024. do isplate.

6. Nije sporno da je presudom (i presudom na temelju priznanja) Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2809/1992 od 15. siječnja 1993. (pravomoćna 19. studenog 1993.) poništen Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 330 za stan u zgradi u [adresa] (I. kat), stranka kojeg je kao kupac bila ČČ (pravna prednica tužitelja) i određena uspostava zemljišnoknjižnog stanja za tu nekretninu kakva je bila prije provedbe Ugovora o prodaji, da je pravna prednica tužitelja uplatila jednokratno do 1993. godine, u korist [adresa] kupovinu u iznosu od 11.154,11 DEM-a, da je između pravne prednice tužitelja (ČČ) i tuženika ([adresa]) potpisan 21. veljače 1994. Ugovor o povratu plaćene cijene stana temeljem presude o raskidu ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo br. 330, prema kojoj se [adresa] obvezao pravno j prednici tužitelja vratiti iznos od 11.154,11 DEM-a, da u tom Ugovoru nije naveden rok vraćanja, da pravna prednica tužitelja ČČ (preminula **.**.1997.), niti tužitelj kao njezin nasljednik na temelju oporuke iz siječnja 1997., kojom je ostaviteljica u korist tužitelja raspolagala istim stanom, u razdoblju od 1994. do 2023. (kad je podnesena predmetna tužba) nisu na bilo koji način potraživali predmetni iznos od Grada Rijeke.

7. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev ocijenivši osnovanim prigovor zastare koji je istakao tuženik, u bitnome navodeći da je za predmetno potraživanje vrijeme zastarijevanja počelo teći od pravomoćnosti presude poslovni broj P-2809/1992 od 15. siječnja 1993. (19. studenog 1993.), zastara nastupila istekom roka od pet godina, a predmetna tužba podnesena 14. rujna 2023., što tužitelj osporava, utoliko što u žalbi navodi „Uvidom u navedeni ugovor tuženik ne navodi rok u kojem bi navedeni novac bio isplaćen, stoga bi rok za plaćanje na strani tuženika bio trenutak kad ga tužitelj pozove na plaćanje što je i učinio podnošenjem predmetne tužbe. Sud donoseći spornu presudu pogrešno se poziva na presudu o poništenju jer istom nije reguliran povrat predmetnih novčanih sredstava, već zasebnim pravnim poslom … u kojem nije ugovoren rok povrata novca …“.

8. Neodrživi su, (djelomično i bez utjecaja) na odluku iz točke I. izreke prvostupanjske presude navodi žalbe koje tužitelj veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava.

9. Naime, prema Zakonu o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljnjem tekstu: ZOO/91), istovjetno i u kontinuitetu, i Zakonu o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju kad rok nije određen, a svrha posla, priroda obveze i ostale okolnosti ne zahtijevaju stanoviti rok za ispunjenje obveze, vjerovnik može zahtijevati odmah ispunjenje obveze, a dužnik sa svoje strane može zahtijevati od vjerovnika da odmah primi ispunjenje (čl. 314. ZOO-a/91, čl. 173. st. 3. ZOO-a).

10. Kako svrha Ugovor o povratu plaćene cijene stana od 21. veljače 1994. (rješavanje pitanja posljedica pravomoćnom presudom poništenog Ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 330, za stan u zgradi u [adresa] na prvom katu) i priroda obveze (vraćanje iznosa od 11.154,11 DEM-a plaćene na ime kupovine) nisu zahtijevale stanoviti rok za ispunjenje obveze iz tog Ugovora, to se od veljače 1994. mogla zahtijevati od tuženika isplata iznosa od 11.154,11 DEM- a, time i počelo teći vrijeme zastare za to potraživanje (čl. 361. st. 1. ZOO-a/91, čl. 215. ZOO-a), a zastara nastupila protekom pet godina (kroz 29 godina od početka računanja vremena zastare nije poduzeta niti jedna radnja koja bi bila usmjerena na ostvarenje potraživanja), uslijed koje se tuženikova obveza na isplatu iznosa od 11.154,11 DEM-a pretvorila u takozvanu prirodnu (ne utuživu) obvezu.

11. Stoga, za ocjenu prigovora zastare nije presudno to što u Ugovoru o povratu plaćene cijene stana od 21. veljače 1994. nije naveden rok za ispunjenje obveze, niti se samom tom činjenicom, koja nije sporna, vrijeme zastare za predmetno potraživanje može računati od 14. rujna 2023. (podnošenja predmetne tužbe), kako to pogrešno tumači tužitelj. Bez utjecaja je na istu ocjenu i to što je za početak zastarijevanja po prvostupanjskom sudu uzet 19. studeni 1993., budući da su nastavno navedenom u prethodnoj točki obrazloženja, učinci zastare isti i da se za početak zastarijevanja uzme 1994. u kojoj je potpisan Ugovor o povratu plaćene cijene stana, na koju se poziva tužitelj.

12. Dakle, prvostupanjski je sud na u bitnome nesporne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.700,00 EUR-a (11.154,11 DEM-a) sa zateznim kamatama, a u donošenju koje odluke nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

13. Odluka o troškovima pod točkama II. i III. izreke ostaje neizm ijenjena iz razloga što u žalbi nisu navedene povrede i propusti prvostupanjskog suda vezano za tu odluku i da sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

14. Trošak predmetne žalbe pada na teret tužitelja jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

15. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za točki I., čl. 166. st. 1. ZPP-a za točku II.).

U Zagrebu 25. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac