Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3319/2025-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlt. SM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Filip Brdar, odvjetnik u Zadru, Zore dalmatinske 2a, protiv tuženika HM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćni Tihomir Vojvodić, odvjetnik u Gospiću, Kaniška 15, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Pn- 39/2024-17 od 12. lipnja 2025., na sjednici vijeća 25. kolovoza 2026.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Pn-39/2024- 17 od 12. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je presuđeno:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„DUŽAN JE tuženik isplatiti mldb. tužitelju po zakonskoj skrbnici i baki VM na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 4.000,00 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je “Nalaže se tuženiku HM da tužitelju SM isplati iznos od 4.000,00 eura (slovima: četiritisućeeura) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 19. prosinca 2024. do isplate, a koje se izračunavaju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja teče od dana podnošenja ove tužbe, tj. od dana 19.12.2024.g. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju SM da tuženiku HM naknadi troškove postupka u iznosu od 200,00 eura (slovima: dvjestoeura), u roku od 15 dana.
III. U preostalom dijelu se zahtjev za naknadu troškova odbija.“
2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkama I. i II. izreke, žali se tužitelj te iz sadržaja njegove žalbe proizlazi da ističe sve žalbene razloge predviđene odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, a podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje te traži trošak sastava žalbe.
2.1. Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim se protivi žalbenim navodima te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
3. Žalba je osnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.
4.1. Međutim, ispitujući pobijanu presudu sukladno iznesenim žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio kako je istom počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju sadržajno ističe žalitelj. Pobijana odluka ne može se ispitati jer u obrazloženju presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje kao posljedice štetnog događaja – napada psa pasmine „Kangal“ u vlasništvu tuženika koji se dogodio 11. srpnja 2024. u mjestu [adresa], a u kojem događaju tužitelj zadobio tjelesne ozljede. Tužitelj potražuje iznos od 4.000,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate.
6. U predmetnom postupku nije bilo sporno da je u srpnju 2024. mlt. tužitelj pretrpio ozljede od napada psa u blizini svoje kuće u [adresa] u [adresa] kako je opisano u tužbi. Međutim, bilo je sporno je je li tužitelja napao tuženikov pas i je li tužitelj bio pod nadzorom odrasle osobe u trenutku napada.
7. Sud prvog stupnja u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj nije uspio dokazati da je tuženikov pas ugrizao tužitelja, a u bitnome obrazlažući sljedeće:
- da je iz potvrde PP Gospić od 20. studenog 2024. vidljivo da je 11. srpnja 2024. u mjestu [adresa], pas tuženika pasmine „S“, svjetlosmeđe boje, koji se kretao bez nadzora, ugrizao tužitelja za lijevi dio lica, zbog čega je tuženiku izdan prekršajni nalog,
- da, iako tužiteljevi svjedoci VM, JM, ČM te NM u bitnom iskazuju dosljedno, sud na temelju njihovih iskaza ne može zaključiti da je tuženikov pas napao tužitelja, jer nesklade pronalazi u vremenu napada, ali taj nesklad smatra razumljivim (jer dan u srpnju traje dugo i teško je procijeniti točan trenutak); a nesklad postoji i u iskazima svjedoka o smjeru u kojem se pas koji je napao tužitelja udaljio - dvoje tvrde u smjeru tuženikove kuće, drugih dvoje u suprotnom, ali i taj nesklad sud smatra razumljivim (jer psi ne idu uvijek pravocrtno),
- da je svjedok JM neistinito iskazao kad ga je tuženik pitao je li ga tuženik ikad optužio za krađu jer je to zanijekao, a njegova majka prije njega, VM, je to potvrdila pa zbog toga sud cijeli iskaz svjedoka JM sudu smatra sumnjivim, dok je on jedini prepoznao tuženikova psa po rezanim ušima,
- da svjedokinja VM nije mogla potvrditi da je pas na fotografijama u spisu pas koji je napao tužitelja jer nije mogla utvrditi spol psa; svjedokinja NM je prepoznala psa na posljednjoj fotografiji na kojem se vidi vime psa, tj. drugim riječima, ostali svjedoci su prepoznali da se radi o tuženikovom psu jedino jer je bila u pitanju ženka, dok je jedino svjedok JM napravio distinkciju po rezanim ušima , a svjedoku JM sud ne vjeruje jer sud smatra da je evidentno iskazivao neistinito,
- da sud ne vjeruje svjedoku JM jer je iskazao da su poslije napada došli susjedi ČM, NM i AM, a svjedoci ČM i NM nisu iskazivali da je AM, njihov zet, bio s njima kod kuće kad se dogodio napad, dok AM tvrdi da nema neposrednih saznanja o napadu,
- da su jedine osobe koje tvrde da su vidjele napad tuženikova tetka i skrbnica VM koja ima najveći interes da tužitelj uspije u sporu te njezin sin JM kojem sud ne vjeruje, dok ostali svjedoci nisu vidjeli napad, već su došli nakon njega,
- da svih četvero svjedoka koji tvrde da su bili prisutni kad se napad dogodio imaju nešto protiv tuženika: VM tvrdi da joj je tuženikov sin dužan pet janjaca; tuženik je JM prijavio za krađu; a svjedoci ČM i NM tvrde da je ranije tuženikov pas pokušao napasti njihovog unuka ,
- da su tužitelju prišla tri psa, što dovodi u sumnju da je tuženikov pas bio taj koji je napao dijete, pogotovo jer su napadu svjedočili samo subjektivna VM i nevjerodostojni JM, a u otpusnom pismu [obrt] je navedeno da je tužitelj doveden kolima hitne pomoći u pratnji skrbnice (dakle, VM) te da ga je napao nepoznati pas.
8. Ovakav zaključak suda prvog stupnja ne može se prihvatiti te u ovakvom obrazloženju presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama glede štetnog događaja.
9. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako zaključak o nedokazivanju odlučne činjenice – je li tužitelja ugrizao tuženikov pas, sud pretežito temelji na tome da svjedoku JM ne vjeruje, a da i on, kao i ostali svjedoci (VM, ČM i NM) imaju nešto protiv tuženika. Prvenstveno se ističe da iskaze svjedoka o relevantnim činjenicama sud treba ocijeniti istinitima ili neistinitima, odnosno više ili manje uvjerljivima ili logičnima, gledano samostalno ili u odnosu na ostale dokaze u cjelini, a pri tome je dužan tu ocjenu opravdati jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ista mogla preispitati. Razlozi zbog kojih sud navodi kako određenom svjedoku „ne vjeruje“ odnosno da pojedini svjedoci „imaju nešto protiv tuženika“ pa da ih stoga sud ne uzima kao vjerodostojne, u obrazloženju presude nisu dovoljno argumentirani, odnosno razlozi koje sud navodi nisu u dovoljnoj mjeri dovedeni u vezu s ostalim dokazima (iskazima) o odlučnim činjenicama – sa štetnim događajem koji je predmet ovo spora, pa da bi ih se moglo prihvatiti i ovom odlukom.
9.1. Najprije se ističe da nije sporno da je tužitelja, tada kao četverogodišnjaka, ugrizao pas u blizini kuće i to za dio lica, te da je tuženik u to vrijeme imao pse iste pasmine (kangal), kako je navedeno u tužbi, kao i to da se obitelj tužitelja i tuženik poznaju.
9.2. Nadalje, iz postupka proizlazi da su postojale razmirice između tuženika i skrbnice tužitelja VM, ali navedeno samo po sebi ne može biti relevantno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza te svjedokinje u postupku. Isto tako, nejasan je i argument da ona „ima najveći interes“ da tužitelj uspije u sporu, budući da je ona samo skrbnica ovdje mlt. tužitelja, kojeg je nesporno napao pas i nanio mu tjelesne ozljede.
9.3. U odnosu na iskaze svjedoka tužitelja, VM, JM, ČM te NM, sud utvrđuje da su oni u bitnome iskazivali dosljedno, ali da na temelju tih iskaza ne može zaključiti da je tuženikov pas napao tužitelja jer pronalazi nesklade u vremenu napada i o smjeru u kojem se pas koji je napao tužitelja udaljio. Međutim, te nesklade je i sam sud već otklonio obrazloženjem te stoga kao takvi nisu relevantni za meritum spora pa je valjalo cijeniti iskaze tih svjedoka u preostalom dijelu.
9.4. Nadalje, osnovano žalitelj navodi da nijekanje optužbe za krađu svjedoka JM (u odnosu na optužbu tuženika), koju je optužbu njegova majka VM prije njega potvrdila, također nije mjerodavno pa da bi zbog toga cijeli iskaz tog svjedoka (JM) sud smatrao sumnjivim, budući da se radi o optužbi od prije 7-8 godina (iskaz na str. 19. spisa). Stoga je, u skladu sa žalbenim navodima, potrebno cijeniti je li, s obzirom na dob tog svjedoka, životno i logično da je o tome i on imao saznanja kao i to da se radi o odvojenom događaju od događaja koji je predmet ovog spora.
9.5. Sud ističe da su jedine dvije osobe koje tvrde da su vidjele napad tuženikova tetka i skrbnica VM koja ima najveći interes da tužitelj uspije u sporu te njezin sin JM kojem sud ne vjeruje, dok sud ne cijeni iskaze u dijelu u kojem su i drugi svjedoci (ČM i NM) bili prisutni neposredno nakon napada psa. Naime, iz spisa proizlazi da su i ti svjedoci opisivali psa u svojim iskazima te su, kako i sam sud utvrđuje (točka 26. obrazloženja pobijane presude), u bitnom iskazivali dosljedno. Naime, svjedoci pored neposrednih saznanja imaju očito i određena posredna saznanja, koja se ne mogu isključiti u ocijeni izvedenih dokaza te su stoga značajni za dokazivanje u ovom postupku.
9.6. Isto tako, osim što je u otpusnom pismu [obrt] navedeno da je tužitelj doveden u pratnji skrbnice te da ga je napao nepoznati pas, ističe se i da je , prema ispravama u spisu, istoga dana prijavljen prekršaj protiv tuženika (str. 4. spisa), a na temelju prijave bolnice Policijskoj upravi (str. 5. spisa).
9.7. Konačno, potrebno je cijeniti i od kakvog je značaja navod tuženika da je u vrijeme štetnog događaja (u srpnju) njegov pas bio na parenju kod UM, a koja svjedokinja navodi da je njegov pas kod nje bio na zimu te godine.
10. Kako zbog svega navedenog pobijana odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ista se ne može ispitati te došlo je do bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
11. Stoga se, sukladno članku 369. ZPP-a, predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
12. U ponovnom postupku, sud prvog stupnja otklonit će povrede na koje mu je ukazano ovim rješenjem te ocjenom i svih ostalih žalbenih navoda donijeti zakonitu odluku.
13. Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno članku 166. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
