Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-848/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Generali osiguranje d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 1B, OIB: 10840749604, zastupanog po punomoćnici Sanji Tambić, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3639/2023-13 od 2. prosinca 2024., na sjednici vijeća 25. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3639/2023-13 od 2. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja je odlučeno:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Generali osiguranje d.d., Zagreb, Slavonska avenija 1B, OIB: 84397956623, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 7.922,81 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.", kao neosnovan.
II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, nadoknaditi tuženiku Generali osiguranje d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 1B, OIB: 84397956623, prouzročeni parnični trošak u iznosu 250,00 EUR, u roku 15 dana.“
2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, a istu podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena koja od bitnih povreda parničnog postupka na koje sud, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 7.922,81 EUR koju potražuje za razdoblje od 1. ožujka 2021. do 31. ožujka 2023. s naslova naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku koji je stradao u prometnoj nesreći 2. veljače 2013., a koju je skrivila vozačica vozila osiguranog kod tuženika policom automobilske odgovornosti.
6. U žalbenom postupku sporno je po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu te je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos. Tužitelj osporava primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) umjesto Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZOMO) te smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Člankom 27., stavcima 1. – 3. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
8. Nadalje, odredbama ZOMO-a, za kojeg tužitelj smatra da se ima primijeniti u konkretnom predmetu, člankom 161. stavak 1. propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a člankom 161. stavak 2. točka 1. istog članka da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, među ostalim, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Člankom 164. stavak 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
9. Pobijanom presudom sud nalazi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine te da slijedom navedenog, tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a.
10. Ovakvo shvaćanje prihvaća i ovaj sud.
11. Naime, u konkretnom postupku radi se o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine pa treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Odredbama ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a prema kojem je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ZOOP-u i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (čl. 8. st. 1. ZOOP-a), isti uređuje opseg osiguranog pokrića, odnosno rizike koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića. S obzirom na navedeno, na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP, pa se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik već je njegova obveza regulirana ZOOP- om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa stoga tuženik može odgovarati samo u okv iru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022., a istovjetna shvaćanja zauzeta su, među ostalim, i u odlukama Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.). Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj valjalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a, kako to sud prvog stupnja pravilno zaključuje.
12. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Prema tome, kako je osiguraniku tuženika, kod kojeg je zbog ozljede na radu nas tala profesionalna nesposobnost za rad te mu je stoga priznato pravo na invalidsku mirovinu, ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju.
13. Dakle, u predmetnom postupku nije utvrđeno da bi isplatom priznate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja s osnove ozljede na radu tužitelju nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine po toj osnovi i one koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu.
14. Slijedom navedenog, a kako tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.
15. Odluka o troškovima postupka je pravilna, kako po osnovi tako i po visini (članak 154. stavak 1. ZPP-a i članak 155. stavak 1. ZPP-a), a što tužitelj određeno i ne osporava.
16. Kako nisu osnovani žalbeni navodi koje žalitelj ističe, kao niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
