Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1839/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1501/2024-8 od 7. ožujka 2025., na sjednici vijeća 25. kolovoza 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1501/2024-8 od 7. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja je odlučeno:
„I. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
"Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d., OIB 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, da plati tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Zagrebu, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 5.704,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.2.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana."
II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za trošak parničnog postupka.“
2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti , a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena koja od bitnih povreda parničnog postupka na koje sud, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, kao niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju sadržajno ističe žalitelj, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama te razlozi presude nisu proturječni.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa isplaćenih svojem osiguraniku NT na ime invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje, koje su posljedica prometne nesreće od 18. travnja 1994. Osiguraniku tužitelja je rješenjima tužitelja priznato pravo na novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja i invalidsku mirovinu.
5.1. Tužitelj je za razdoblje od 1. studenog 2021. do 31. listopada 2023. s osnova invalidske mirovine isplatio iznos od 11.408,36 eura te budući da je osiguranik tužitelja za predmetnu prometnu nesreću suodgovoran u omjeru od 50%, u ovom postupku potražuje iznos od 5.704,18 EUR.
6. U žalbenom postupku sporno je po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu te je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos. Tužitelj osporava primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) te smatra da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, dalje: ZOMO), dakle da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Člankom 27., stavcima 1. – 3. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
8. Nadalje, odredbama ZOMO-a, za kojeg tužitelj smatra da se ima primijeniti u konkretnom predmetu, člankom 161. stavak 1. propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a člankom 161. stavak 2. točka 1. istog članka da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, među ostalim, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Člankom 164. stavak 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
9. Pobijanom presudom sud smatra da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine te da slijedom navedenog, tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a.
10. Ovakvo shvaćanje prihvaća i ovaj sud.
11. Naime, u konkretnom postupku radi se o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine pa treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Odredbama ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a prema kojem je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ZOOP-u i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (čl. 8. st. 1. ZOOP-a), isti uređuje opseg osiguranog pokrića, odnosno rizike koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića. S obzirom na navedeno, na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP, pa se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik već je njegova obveza regulirana ZOOP- om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa stoga tuženik može odgovarati samo u okv iru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022., a istovjetna shvaćanja zauzeta su, među ostalim, i u odlukama Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.). Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj valjalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a, kako to sud prvog stupnja pravilno zaključuje.
12. Stoga, pravilno sud zaključuje da obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovne koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a u ovom postupku tužite lj, na kojemu bio teret dokazivanja, nije dokazao da je stvarna šteta u smislu naprijed navedene odredbe članka 27. ZOOP-a veća od isplaćenog iznosa, odnosno nije dokazao da postoji razlika između mirovne utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
13. Dakle, isplatom priznate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja s osnove povrede na radu (u omjeru od 50%), tužitelju nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine po toj osnovi i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine s osnove povrede na radu veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, a što ovdje, nije slučaj
14. Slijedom navedenog, a kako tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.
15. Kako nisu osnovani žalbeni navodi, a niti su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 25. kolovoza 2026.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
