1

Poslovni broj: P-1367/2019

 

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: P-1367/2019

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A   I   R J E Š E NJ E

 

              Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz K. I., , OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. Č., odvjetnik u D. S., protiv tuženika A. B. d.d. Z., , OIB …, kojeg zastupaju punomoćnik Z. K. i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. & P. j.t.d. iz Z., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 6. ožujka 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 12. travnja 2024. objavio je i

r i j e š i o   j e

              Odbacuje se kao nedopuštena tužba u dijelu u kojem tužbeni zahtjev glasi:

“Utvrđuje se da za čitavo vrijeme važenja Ugovora o kreditu broj … omjer vrijednosti između CHF i kune iznosi 4,764182 kn za 1 CHF.”

p r e s u d i o   j e

 

I              Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj … zaključenog između tužitelja M. K. iz K. I., ., OIB … kao korisnika kredita i tuženika A. B. d.d., Z., , OIB …, tada s tvrtkom H. A.-A. B. d.d. kao kreditora, sklopljenog 25. listopada 2005. i solemniziranog kod javnog bilježnika I. V. iz S. pod brojem OU-1635/2005 u dijelu u kojem se navodi da se protuvrijednost mjesečnog anuiteta podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za CHF na dan plaćanja. zbog čega taj dio odredbe ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da dio odredbe ugovora iz točke I izreke ove presude ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III              Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., , OIB … da tužitelju M. K. iz K. I., , OIB … plati iznos od 5,606,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

na iznos od 0,38 eura od 15. studenog 2005. do isplate

na iznos od 1,63 eura od 16. listopada 2008. do isplate

na iznos od 2,88 eura od 16. prosinca 2008. do isplate

na iznos od 3,78 eura od 16. siječnja 2009. do isplate

na iznos od 4,21 eura od 16. veljače 2009. do isplate

na iznos od 3,11 eura od 16. ožujka 2009. do isplate

na iznos od 3,34 eura od 15. travnja 2009. do isplate

na iznos od 1,63 eura od 15. svibnja 2009. do isplate

na iznos od 0,35 eura od 15. lipnja 2009. do isplate

na iznos od 0,70 eura od 15. srpnja 2009. do isplate

na iznos od 1,38 eura od 14. kolovoza 2009. do isplate

na iznos od 1,33 eura od 15. rujna 2009. do isplate

na iznos od 0,64 eura od 15. listopada 2009. do isplate

na iznos od 1,96 eura od 13. studenog 2009. do isplate

na iznos od 3,03 eura od 15. prosinca 2009. do isplate

na iznos od 4,57 eura od 15. siječnja 2010. do isplate

na iznos od 4,24 eura od 15. veljače 2010. do isplate

na iznos od 6,35 eura od 15. ožujka 2010. do isplate

na iznos od 5,99 eura od 15. travnja 2010. do isplate

na iznos od 6,80 eura od 14. svibnja 2010. do isplate

na iznos od 13,61 eura od 15. lipnja 2010. do isplate

na iznos od 12,28 eura od 15. srpnja 2010. do isplate

na iznos od 16,65 eura od 15. rujna 2010. do isplate

na iznos od 15,24 eura od 15. listopada 2010. do isplate,

na iznos od 12,91 eura od 15. studenog 2010. do isplate

na iznos od 18,10 eura od 15. prosinca 2010. do isplate

na iznos od 25,30 eura od 14. siječnja 2011. do isplate

na iznos od 20,69 eura od 15. veljače 2011. do isplate

na iznos od 22,61 eura od 15. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 20,58 eura od 15. travnja 2011. do isplate

na iznos od 21,07 eura od 13. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 30,39 eura od 15. lipnja 2011. do isplate

na iznos od 31,45 eura od 15. srpnja 2011. do isplate

na iznos od 39,38 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate

na iznos od 35,57 eura od 15. rujna 2011. do isplate

na iznos od 31,34 eura od 14. listopada 2011. do isplate

na iznos od 31,52 eura od 15. studenog 2011. do isplate

na iznos od 31,33 eura od 15. prosinca 2011. do isplate

na iznos od 33,66 eura od 16. siječnja 2012. do isplate

na iznos od 35,73 eura od 15. veljače 2012. do isplate

na iznos od 36,17 eura od 15. ožujka 2012. do isplate

na iznos od 35,02 eura od 13. travnja 2012. do isplate

na iznos od 36,09 eura od 15. svibnja 2012. do isplate

na iznos od 36,90 eura od 15. lipnja 2012. do isplate

na iznos od 36,03 eura od 13. srpnja 2012. do isplate

na iznos od 36,49 eura od 14. kolovoza 2012. do isplate

na iznos od 35,88 eura od 14. rujna 2012. do isplate

na iznos od 36,03 eura od 15. listopada 2012. do isplate

na iznos od 38,13 eura od 15. studenog 2012. do isplate

na iznos od 39,23 eura od 14. prosinca 2012. do isplate

na iznos od 38,72 eura od 15. siječnja 2013. do isplate

na iznos od 35,19 eura od 15. veljače 2013. do isplate

na iznos od 38,51 eura od 15. ožujka 2013. do isplate

na iznos od 38,96 eura od 15. travnja 2013. do isplate

na iznos od 37,88 eura od 15. travnja 2013. do isplate

na iznos od 34,15 eura od 15. svibnja 2013. do isplate

na iznos od 34,20 eura od 14. lipnja  2013. do isplate

na iznos od 35,32 eura od 15. srpnja 2013. do isplate

na iznos od 37,03 eura od 14. kolovoza 2013. do isplate

na iznos od 39,37 eura od 13. rujna 2013. do isplate

na iznos od 38,42 eura od 15. listopada 2013. do isplate

na iznos od 39,39 eura od 15. studenog 2013. do isplate

na iznos od 40,48 eura od 16. prosinca 2013. do isplate

na iznos od 47,16 eura od 15. siječnja 2014. do isplate

na iznos od 48,67 eura od 14. veljače 2014. do isplate

na iznos od 48,35 eura od 14. ožujka 2014. do isplate

na iznos od 46,94 eura od 15. travnja 2014. do isplate

na iznos od 46,58 eura od 13. lipnja 2014. do isplate

na iznos od 46,93 eura od 15. srpnja 2014. do isplate

na iznos od 48,80 eura od 14. kolovoza 2014. do isplate

na iznos od 50,42 eura od 15. rujna 2014. do isplate

na iznos od 50,24 eura od 15. listopada 2014. do isplate

na iznos od 51,67 eura od 14. studenog 2014. do isplate

na iznos od 52,68 eura od 15. prosinca 2014. do isplate

na iznos od 52,31 eura od 15. siječnja 2015. do isplate

na iznos od 52,59 eura od 13. veljače 2015. do isplate

na iznos od 52,73 eura od 13. ožujka 2015. do isplate

na iznos od 52,88 eura od 15. travnja 2015. do isplate

na iznos od 53,02 eura od 15. svibnja 2015. do isplate

na iznos od 53,16 eura od 15. lipnja 2015. do isplate

na iznos od 53,31 eura od 15. srpnja 2015. do isplate

na iznos od 53,45 eura od 14. kolovoza 2015. do isplate

na iznos od 53,59 eura od 15. rujna 2015. do isplate

na iznos od 53,74 eura od 15. listopada 2015. do isplate

na iznos od 53,88 eura od 13. studenog 2015. do isplate

na iznos od 54,03 eura od 15. prosinca 2015. do isplate

na iznos od 54,17 eura od 15. siječnja 2016. do isplate

na iznos od 71,54 eura od 30. ožujka 2016. do isplate

na iznos od 74,41 eura od 18. travnja 2016. do isplate

na iznos od 71,98 eura od 17. svibnja 2016. do isplate

na iznos od 69,66 eura od 17. lipnja 2016. do isplate

na iznos od 68,16 eura od 15. srpnja 2016. do isplate

na iznos od 73,31 eura od 13. kolovoza 2016. do isplate

na iznos od 72,41 eura od 15. rujna 2016. do isplate

na iznos od 70,51 eura od 13. listopada 2016. do isplate

na iznos od 72,82 eura od 31. listopada 2016. do isplate

na iznos od 73,41 eura od 5. prosinca 2016. do isplate

na iznos od 76,73 eura od 3. siječnja 2017. do isplate

na iznos od 78,17 eura od 3. veljače 2017. do isplate

na iznos od 77,39 eura od 1. ožujka 2017. do isplate

na iznos od 76,34 eura od 4. travnja 2017. do isplate

na iznos od 76,05 eura od 3. svibnja 2017. do isplate

na iznos od 74,08 eura od 4. lipnja 2017. do isplate

na iznos od 71,11 eura od 6. srpnja 2017. do isplate

na iznos od 70,35 eura od 27. srpnja 2017. do isplate

na iznos od 61,58 eura od 31. kolovoza 2017. do isplate

na iznos od 60,60 eura od 29. rujna 2017. do isplate

na iznos od 62,80 eura od 2. studenog 2017. do isplate

na iznos od 60,24 eura od 1. prosinca 2017. do isplate

na iznos od 60,42 eura od 2. siječnja 2018. do isplate

na iznos od 59,27 eura od 30. siječnja 2018. do isplate

na iznos od 58,31 eura od 2. ožujka 2018. do isplate

na iznos od 60,11 eura od 1. travnja 2018. do isplate

na iznos od 55,91 eura od 30. travnja 2018. do isplate

na iznos od 51,52 eura od 1. lipnja 2018. do isplate

na iznos od 59,91 eura od 3. srpnja 2018. do isplate

na iznos od 58,41 eura od 30. srpnja 2018. do isplate

na iznos od 58,32 eura od 31. kolovoza 2018. do isplate

na iznos od 64,67 eura od 1. listopada 2018. do isplate

na iznos od 65,68 eura od 2. studenog 2018. do isplate

na iznos od 64,21 eura od 30. studenog 2018. do isplate

na iznos od 65,72 eura od 31. prosinca 2018. do isplate

na iznos od 66,95 eura od 3. veljače 2019. do isplate

na iznos od 64,57 eura od 28. veljače 2019. do isplate

na iznos od 65,43 eura od 1. travnja 2019. do isplate

na iznos od 69,44 eura od 30. travnja 2019. do isplate

na iznos od 65,19 eura od 31. svibnja 2019. do isplate

na iznos od 68,20 eura od 1. srpnja 2019. do isplate

na iznos od 70,73 eura od 31. srpnja 2019. do isplate

na iznos od 71,56 eura od 31. kolovoza 2019. do isplate i

na iznos od 75,44 eura od 2. listopada 2019. do isplate

i to u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 0,01 eura od 15. srpnja 2014. do isplate.

V              Nalaže se tuženiku A. B. d.d. Z., , OIB … da tužitelju M. K. iz K. I., , OIB … namiri parnični trošak u iznosu od 1.510,87 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. travnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.              Tužitelj je 13. lipnja 2019. preporučenom pošiljkom podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom (tada pod tvrtkom H. A.-A.-B. d.d.) sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u svrhu adaptacije kuće u iznosu od 56.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate do 31. listopada 2025. Dalje navodi da je u čl. 3 ugovora sadržana valutna klauzula prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 361,14 CHF, a podmiruje se u kunama prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja počevši od 30. studenog 2005., a dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Na dan korištenja kredita, 25. listopada 2005., srednji tečaj za CHF iznosio je 4,76 kn i za vrijeme otplate kredita taj se tečaj stalno povisivao tako da je došlo do povišenja mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu koji je vođen povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, uključujući i tuženika, u kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te su tužene banke time postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima jer banke nisu potrošače informirale o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka

2.              Tužitelj tvrdi da je zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o vezanju glavnice za valutu švicarskog franka tuženik stekao bez osnove preplaćeni iznos, koji nije bio specificiran u tužbi jer je tužitelj naveo da mu tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju, tako da je tužbeni zahtjev konačno specificiran u podnesku od 28. lipnja 2021. nakon što je provedeno financijsko vještačenje. Tužitelj tako svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u čl. 3 predmetnog ugovora i da ona nema pravnog učinka među strankama, da se utvrdi tečaj CHF za kune koji se primjenjuje za cijelo vrijeme važenja ugovora i da se tuženiku naloži da tužitelju plati iznos od 42.239,40 kn odnosno 5,606,13 eura[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3.              Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo da tužitelj u tužbi nije odredio vrijednost predmeta spora i da je tužitelj već u tužbi mogao postaviti određen tužbeni zahtjev u novcu. Ističe i prigovor zastare, i ako bi se radilo o potraživanju naknade štete i ako bi se radilo o stjecanju bez osnove. Navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti u ovom sporu jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nisu bile na snazi odredbe zakona koje predviđaju institut kolektivne zaštite potrošača i jer se kolektivnom tužbom osigurava apstraktna zaštita svih čiji su interesi povrijeđeni djelatnošću određenih pravnih i fizičkih osoba, a ne zaštita pojedinačnog potrošača iz konkretnog ugovora o kreditu. Tvrdi i da odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nisu ništetne i pojašnjava da je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljenom zakonom, da nije dozvoljeno podvrgavanje takve odredbe testu poštenosti i da ona ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Dodaje da je predmetni ugovor o kreditu sastavljen u obliku privatne solemnizirane isprave pa je stoga javni bilježnik upoznao tužitelja o svim detaljima pravnog posla i njegovim pravnim posljedicama, a i zaposlenik tuženika je tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora detaljno upoznao s kreditnim proizvodom i objasnio mu značenje valutne klauzule, njen cilj i svrhu i rizike ugovaranja kredita u CHF, a tuženik je o tome i izdavao članke koje je dijelio i dostavljao klijentima. Smatra da je prosječni hrvatski potrošač dobro upoznat sa značenjem valutne klauzule i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te potražuje naknadu parničnog troška.

4.              Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijim podnescima iznosi i svoje ocjene valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koje sud nije navodio jer je predmet ovog spora samo ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. U podnesku od 27. kolovoza 2020. dodaje da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz predmeta Potrošač jer u ovom sporu potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štete i da pokretanje tog kolektivnog postupka ne dovodi do prekida zastare za pojedinačne zahtjeve konkretnog potrošača.

5.              Tužitelj je na pripremnom ročištu 9. rujna 2020. istaknuo da se tužba odnosi samo na valutnu klauzulu te je osporio navode odgovora na tužbu i kasnijih tuženikovih podnesaka u odnosu na zastaru i primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora u ovom sporu. Dodao je i da tužitelj nije izvršio konverziju svog ugovora i da ga uredno otplaćuje.

6.              Sud je pročitao ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (str. 6-12), specifikaciju uplata (str. 13-15), otplatne planove (str. 16-24), članke i znanstvene radove (str. 47-51, 85-93, 100-112), mišljenje (str. 72-73), promotivne letke i informacije o proizvodima (str. 95-99, 113-115, 146-159, 165-169, 217-224), Opće uvjete za poslovanje s građanima (str. 137-139), zahtjev za kredit (str. 160), obavijesti o promjeni kamatne stope (str. 170-174), pregled prometa za klijenta (str. 187-205), specifikaciju uplata (str. 206-209), izjavu (str. 234-238).  Provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije, poreze i procjenu vrijednost društva D. A. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje (str. 270-292) i dodatno se pisano očitovala na prigovor tuženika (str. 315-319), a saslušan je i tužitelj.

7.              Nisu saslušani svjedoci I. K. C. i A. Z. jer je tuženik odustao od prijedloga da se saslušaju te svjedokinje. Javni bilježnik I. V. koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu nije saslušan jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF-a koji nisu bili navedeni u kreditu kojeg je solemnizirao, niti je javni bilježnik imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu (tako odluke Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). S. P. nije saslušana jer ona nije u ime tuženika sklopila predmetni ugovor o kreditu (bile su to A. Z. i A. D. kako to proizlazi iz solemnizacije ugovora sa str. 12) pa nije prikladan svjedok na okolnost sklapanja ugovora s tužiteljem na koju je predložena. Nije saslušan ni svjedok I. Đ. kojeg je tuženik predložio na okolnost da je tuženik općenito informirao svoje klijente o potencijalnim rizicima promjene tečaja jer je to pitanje već ocjenjivano u kolektivnom sporu.

8.              Tužba je u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje CHF u odnosu na kunu za vrijeme važenja predmetnog ugovora nedopuštena, tužbeni zahtjev je neosnovan u dijelu u kojem je odlučeno pod točkom II izreke, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je osnovan osim u odnosu na zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata o kojem je odlučeno u točki IV izreke.

9.              Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva i je li nastupila zastara.

10.              Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži i da se utvrdi da za čitavo vrijeme važenja Ugovora o kreditu broj … omjer vrijednosti između CHF i kune iznosi 4,764182 kn za 1 CHF. Tužba na utvrđenje se prema čl. 187 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) može podnijeti samo u zakonom određenim slučajevima i to tako da se njom može tražiti da sud utvrdi samo postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema tome, tužbom za utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje tečaja strane valute u odnosu na domaću pa je tužba u tom dijelu nedopuštena i sud ju je odbacio u izreci rješenja.

11.              Uvidom u ugovor o kreditu broj … (str. 6-12) od 5. listopada 2005. kojeg je solemnizirao javni bilježnik I. V. iz S. 7. listopada 2005. pod brojem OU-1636/2005 utvrđeno je da su ga sklopili tužitelj kao korisnik kredita, K. K. kao sudužnik i Lj. K. kao založni dužnik te tuženik, tada sa tvrtkom H. A.-A.-B. d.d., kao kreditor tj. banka. Ugovor je sklopljen za iznos od 56.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita i radi se o stambenom kreditu u svrhu adaptacije kuće (čl. 2 ugovora). Utvrđeno je i da je ugovorena kamatna stopa koja je početno iznosila 4,60 % dekurzivno godišnje (čl. 3 ugovora), a u čl. 6 ugovora je navedeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, a kredit se prema čl. 3 ugovora otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 361,14 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja počevši od 30. studenog 2005. s tim da svaki idući anuitet dospijeva svakog posljednjeg dana u mjesecu i ugovor traje do 31. listopada 2025. Prema tome radi se o potrošačkom kreditu s redovnom kamatnom stopom koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika i drugim internim aktima banke i u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a predmet ovog spora je samo ništetnost ugovorne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12.              U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika, Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

13.              U odnosu na tuženika A. B. d.d., tada s tvrtkom H. A.-A.-B. d.d., citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je petotuženik H. A.-A.-B. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP'03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO).

14.              Ta je odluka u skladu s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu i tužitelj se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužitelja. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika o čemu se radi u ovom slučaju (odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018), nisu osnovani navodi tuženika o tome da je kolektivni spor apstraktan i da se utvrđenja iz tog spora ne mogu primijeniti na ovaj konkretni spor. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

15.              U čl. 502.c ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete, a ova je tužba podnesena radi povrata stečenog bez osnove, a ne naknade štete, međutim, ovaj sud smatra da se ove zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknut restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za isplatu.

16.              U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo.

17.              Tužitelj je u svojem iskazu potvrdio ono što je o ugovaranju valutne klauzule u švicarskim francima utvrđeno u kolektivnom sporu jer je naveo da je preko svog poslodavca A. mogao ishoditi kredit za adaptaciju i dogradnju kuće u tadašnjoj H. b. gdje mu nije ponuđen drugi kredit osim ovog u valuti švicarski franak i nije mu dana mogućnost da mijenja neku od ugovornih odredbi. Dodao je da su mu u banci rekli da je švicarski franak stabilna valuta i da je to trenutačno najpovoljniji kredit, a nisu mu spominjali nikakve rizike vezano za valutu.

18.              Budući da je ništetna odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak što je sadržano u odredbi čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu, sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnost te odredbe u točki I izreke presude.

19.              Tužitelj je tražio i da se utvrdi da taj dio odredbe ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne znači da ta odredba ujedno nema nikakav pravni učinak između stranaka jer ZOO-a u svojim odredbama razlikuje koje povrede pravnih pravila dovode do ništetnosti, a koje znače da pojedini pravni posao nema pravni učinak, tako npr. prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama (čl. 285 ZOO-a), a ugovor je ništetan ako je njegova činidba nemoguća ili nedopuštena (čl. 270). Kako je utvrđeno da je odredba predmetnog ugovora o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak ništetna, sud je u točki II izreke odbio zahtjev tužitelja da se utvrdi da ta taj dio ugovorne odredbe ne proizvodi pravne učinke između ugovornih stranaka.

20.              Odredba o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak je ništetna pa se ona među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

21.              Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku, zastara ponovno počinje teći od 15. lipnja 2018. za iznose koji se potražuju zbog toga. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118 ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje potražuje u odnosu na valutnu klauzulu u CHF teče od 15. lipnja 2018.

22.              U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 13. lipnja 2019., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena manje od godinu dana od početka tijeka zastare.  

23.              Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je provela stalna sudska vještakinja za financije D. A. Vještakinja je izradila pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila da ukupni iznos koji je u otplati kredita do listopada 2019. više plaćen s obzirom na promjenu tečaja u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 65.732,72 kn i da se od toga iznos od 42.239,40 kn odnosi na razliku tečaja u rati, dok se ostatak od 23.493,32 kn odnosi na razliku tečaja u kamatama.

24.              Tužitelj nije imao prigovora na provedeno vještačenje, a tuženik je prigovorio navodeći da vještakinja nije uračunala isplatu preplate od 2. lipnja 2014. u iznosu od 2.369,42 kn i da je koristila srednji tečaj na dan dospijeća, a ne na dan plaćanja kako je bilo ugovoreno pa da je zbog toga prikazala veći iznos razlike zbog promjene tečaja.

25.              Vještakinja je u svojem pisanom očitovanju na prigovore tuženika pojasnila da je izračunala samo preplatu po valutnoj klauzuli, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi i da je uzela u obzir povrat preplate od 2. lipnja 2014. u iznosu od 2.369,42 kn te da to proizlazi i iz toga što je prema specifikaciji uplata koju je sačinio tuženik (str. 206-209) i prema njenom nalazu i mišljenju (str. 286) ukupan iznos tužiteljevih uplata isti i iznosi 358.961,87 kn. U odnosu na tuženikov prigovor na primijenjeni tečaj pojasnila je da je vještačenjem bilo potrebno utvrditi razliku između onoga što je tužitelj uplatio i onoga što je trebao platiti prema fiksnom otplatnom planu. Ostali tuženikovi prigovori odnose se na njegovo traženje da se vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora i da se u vještačenju početna kamatna stopa ne primjenjuje kao fiksna, no ti su prigovori bespredmetni jer se predmetno potraživanje odnosi na ništetnost vezivanja glavnice kredita za valutnu klauzulu u švicarskom franku i povrat onoga što je stečeno na temelju te odredbe koja je utvrđena ništetnom, a ne i na ništetnost odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

26.              Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti jer su izrađeni stručno i objektivno, a vještakinja se detaljno očitovala o prigovoru tuženika čime ga je otklonila.

27.              Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj zbog varijabilnog tečaja preplatio kredit u ukupnom iznosu od 65.732,72 kn, s tim da se dio od 42.239,40 kn odnosi na razliku tečaja u rati, a dio od 23.493,32 kn odnosi na razliku tečaja u kamatama.

28.              Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev koji je specificiran u podnesku od 28. lipnja 2021. uskladio s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka s tim da on potražuje samo iznos od 42.239,40 kn odnosno 5.606,13 eura pa je sud u točki III izreke naložio tuženiku da tužitelju isplati taj iznos. Kako je tuženik ove iznose stekao na temelju ništetne odredbe o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. 1115 ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi teku od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao. Tužitelj je jedino u odnosu na iznos na koji potražuje zakonske zatezne kamate od 15. srpnja 2014. zatražio više nego što je utvrđeno financijskim vještačenjem. Naime, on te zakonske zatezne kamate potražuje na iznos od 46,94 eura (353,70 kn), a ispravno bi trebalo biti na iznos od 46,93 eura (353,57 kn) pa mu je sud dosudio zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 46,93 eura od 15. srpnja 2014. do isplate dok je u točki IV izreke odbio zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 0,01 eura od 15. srpnja 2014. do isplate kao neosnovan. Tužitelj je potraživao i zakonske zatezne kamate na iznos od 5,27 kn od 15. srpnja 2009., a prema financijskom vještačenju radi se o iznosu od 5,25 kn, no sud zbog toga nije ništa odbijao jer oba iznosa u eurskoj protuvrijednosti iznose 0,70 eura.

29.              Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva i zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 6. ožujka 2024. Taj se trošak sastoji od troška financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 315,21 eura i od troška zastupanja koji se sastoji od nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za zastupanje na ročištu 9. rujna 2020. 100,00 eura prema Tbr. 9/2 OT, za zastupanje na dva ročišta 25. veljače 2021. i 6. ožujka 2024. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/2 OT i za sastav četiri obrazložena podneska od 5. siječnja 2021., 28. lipnja 2021., 24. listopada 2021. i 28. rujna 2022. po 200,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT. Ukupni trošak zastupanja iznosi 1.500,00 eura, a ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.815,21 eura pa je tuženiku u točki V izreke presude naloženo da tužitelju plati taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a. 

30.              Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer nije naveo koje iznose potražuje pa njegov zahtjev u tom smislu nije određen kao što bi trebao biti prema čl. 164 st. 2 ZPP-a.

31.              Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sesvetama 12. travnja 2024.

                                                        Sudac

                                                              Martina Ivanković, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

DNA

1. odvjetnik A. Č.
2. odvjetnik Z. K.