REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2800/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Draženke Deladio, predsjednice vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Nataša Mijić Scheidl, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Pisarnica Rijeka i 1. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „JELENSKI JARAK“ VRBOVSKO, Vrbovsko, Cetin 1, OIB: 49869794327, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu i 2. tuženika HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912, kojeg zastupa punomoćnica Lara Denona, odvjetnica u Rijeci, uz sudjelovanje umješača na prvotuženikovoj strani, CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, Filijala Rijeka, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri d.o.o., Rijeka i umješača na drugotuženikovoj strani WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Dean Ilijevski, odvjetnik u Labinu, radi isplate po regresnom zahtjevu, odlučujući o žalbama tužitelja, drugotuženika i umješača na drugotuženikovoj strani, protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-553/2022-75 od 27. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja, drugotuženika i umješača na drugotuženikovoj strani i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-553/2022-75 od 27. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud naložio je drugotuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o. isplatiti tužitelju 7.205,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 14. studenoga 2019. do isplate (točka I. izreke). Tužbeni zahtjev je u odnosu na prvotuženika LOVAČKO DRUŠTVO „JELENSKI JARAK“ VRBOVSKO odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Drugotuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.704,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), dok je tužitelju naloženo naknaditi prvotuženiku parnične troškove u iznosu od 2.312,50 EUR (točka IV. izreke) te umješaču na strani prvotuženika CROATIA OSIGURANJU d.d., parnične troškove u iznosu od 1.625,00 EUR, također zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka V. izreke).

2. Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora tužiteljev regresni zahtjev kao kasko osiguratelja radi naknade štete nastale 21. rujna 2019. na vozilu njegova osiguranika, na autocesti A6 Rijeka-Zagreb. Utvrdio je da je vozilo naletjelo na jelena koji je već mrtav ležao na kolniku, da vozač nije pridonio nastanku štetnog događaja te da je takva dinamika događaja potvrđena nalazom i mišljenjem prometnog vještaka.

3. Prigovor zastare oba tuženika i umješača prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan. Ocijenio je da regresno potraživanje osiguratelja zastarijeva u roku od tri godine, koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku, pozivajući se na čl. 234. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO). Budući da je isplata izvršena u studenome 2019., a tužba podnesena 21. rujna 2022., zaključio je da zastara nije nastupila.

4. Drugotuženikovu odgovornost prvostupanjski sud zasnovao je na pretpostavljenoj krivnji iz čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a. Smatra da je na drugotuženiku bio teret dokazivanja da je poduzeo sve potrebne mjere da se divljač ne nađe na kolniku autoceste. Zaključio je da drugotuženik to nije dokazao te da sama činjenica da se jelen našao na autocesti upućuje na nedostatnost zaštite, odnosno na nepravilno ili nedovoljno postavljenu odnosno održavanu zaštitnu ogradu.

5. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao i na pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. prema kojem, kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste, sama ta činjenica dokazuje propust u održavanju autoceste, dok je na osobi koja njome upravlja teret dokazivanja da takvog propusta nije bilo. Pozvao se i na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2737/22 i Pž-4589/2020.

6. Kao neposrednu posebnu zakonsku osnovu drugotuženikove odgovornosti prvostupanjski sud primijenio je čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj : 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14. i 110/19.). Ocijenio je da ta odredba uređuje odgovornost za štetu koja potječe od divljači koja se nalazi na autocesti, za razliku od odgovornosti za štetu koju počini divljač prema čl. 80. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18. i 32/19.).

7. Prvostupanjski sud je dodatno primijenio čl. 3. st. 1. Zakona o cestama, prema kojem su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, te je zaključio da drugotuženik kao pravna osoba zadužena za upravljanje i održavanje autoceste nije održavao cestu na način da bude sigurna za promet, čime su prema ocjeni suda ispunjene pretpostavke njegove odgovornosti iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a.

8. U odnosu na prvotuženika prvostupanjski sud je prihvatio polazište da je odgovornost lovoovlaštenika za štetu od divljači objektivna jer divljač u takvim okolnostima predstavlja opasnu stvar, ali je primijenio čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO -a. Zaključio je da je šteta u cijelosti nastala radnjom odnosno propustom treće osobe – drugotuženika – koju prvotuženik nije mogao predvidjeti niti njezine posljedice izbjeći ili otkloniti. Pozvao se pritom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-429/2023. Zato je prvotuženika oslobodio odgovornosti i tužbeni zahtjev prema njemu odbio.

9. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11, 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP). Za odvjetničke troškove primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.), a za sudsku pristojbu Zakon o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.) i Uredba o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19. i 92/21.).

10. Drugotuženik je protiv pobijane presude u točkama I. i III. njezine izreke podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. U bitnome je naveo da prvostupanjski sud nije utvrdio ni jedan konkretan drugotuženikov propust u održavanju autoceste, već je njegovu odgovornost izveo iz činjenice da se mrtvi jelen nalazio na kolniku. Istakao je da je predmetna autocesta bila ograđena zaštitnom žičanom ogradom propisane visine, da na ogradi nije utvrđeno nikakvo oštećenje niti drugi nedostatak te da je ophodarska služba neposredno prije štetnog događaja pregledala predmetnu dionicu i nije uočila prepreku na kolniku. Smatra da je zaključak prvostupanjskog suda prema kojem zaštitna ograda nije bila pravilno, dovoljno visoko ili čvrsto postavljena protivan izvedenim dokazima i proizvoljan.

11. Drugotuženik je prigovorio i tome da je prvostupanjski sud odluku u bitnome zasnovao na pravnom shvaćanju Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i pojedinim odlukama toga suda, navodeći da sudska praksa i pravna shvaćanja odjelnih sjednica nisu izvor prava niti mogu zamijeniti ocjenu konkretnih činjenica i primjenu mjerodavnih zakonskih odredbi.

12. Nadalje, drugotuženik je u žalbi naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o naletu vozila na divljač koja se kretala autocestom, već o naletu vozila na mrtvog jelena koji je već ležao na kolniku, što smatra pravno jednakim naletu na bilo koju drugu prepreku koja se iznenada nađe na cesti. Istakao je da za takvu štetu ne odgovara ako je ophodnju i pregled ceste obavljao u propisanim vremenskim razmacima, što je prema izvedenim dokazima u ovom slučaju učinio. Navodi da se njegova odgovornost može ocjenjivati samo prema načelu predmnijevane krivnje iz čl. 1045. ZOO-a, te da je za postojanje odgovornosti bilo potrebno utvrditi konkretnu radnju ili propust u održavanju ceste zbog kojeg cesta nije bila u stanju koje osigurava siguran i neometan promet, a takav propust prvostupanjski sud nije utvrdio. Poziva se i na presudu ovog suda poslovni broj Pž-792/2023 od 5. srpnja 2024.

13. Drugotuženik osporava i zaključak prvostupanjskog suda o nepostojanju prvotuženikove odgovornosti. Navodi da se na prvotuženika kao osobu koja upravlja lovištem primjenjuju odredbe čl. 1064. do 1067. ZOO-a o odgovornosti za opasnu stvar te da je na prvotuženiku bio teret dokazivanja postojanja razloga za oslobođenje od odgovornosti, koje nije dokazao. Smatra da nije utvrđen drugotuženikov propust u održavanju zaštitne ograde koji bi mogao predstavljati razlog za prvotuženikovo oslobođenje od odgovornosti te je prigovorio još i primjeni odredbe čl. 1067. st. 4. ZOO-a.

14. Drugotuženik je osporio i osnovanost odluke prvostupanjskog suda o prigovoru zastare. Naveo je da tužitelj zahtjev ostvaruje na temelju subrogacije iz čl. 963. ZOO-a, pa zastarni rok ne počinje teći od dana kada je tužitelj kao osiguratelj isplatio naknadu svom osiguraniku, već od dana kada je osiguranik saznao za štetu i osobu koja ju je prouzročila. Budući da se štetni događaj dogodio 21. rujna 2019., a tužba je, prema žalbenim navodima, zaprimljena 22. rujna 2022., on smatra da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara.

15. Drugotuženik je osporio i odluku o troškovima postupka navodeći da je tužitelju za ročište održano 28. veljače 2023., koje je bilo pripremno ročište, pogrešno priznata nagrada prema Tbr. 9. t. 1. Tarife umjesto prema Tbr. 9. t. 2. Tarife. Predložio je drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan u cijelosti uz naknadu troškova postupka, a podredno, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. Umješač na drugotuženikovoj strani podnio je žalbu protiv pobijane presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. U bitnome je naveo da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva ni drugotuženikovu pasivnu legitimaciju te da sama činjenica da se štetni događaj dogodio na autocesti kojom upravlja drugotuženik nije dovoljna za njegovu odgovornost. Pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-352/2022 od 5. travnja 2022., istakao je da drugotuženik za štetu odgovara po načelu predmnijevane krivnje te da je za njegovu odgovornost potrebno utvrditi konkretan propust u održavanju autoceste.

17. Tužitelj je protiv pobijane presude u točkama II., IV. i V. njezine izreke podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnome je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je šteta na vozilu njegova osiguranika nastala naletom na divljač koja se nalazila na kolniku autoceste kojom upravlja drugotuženik te da vozač nije pridonio nastanku štetnog događaja, ali je pogrešno zaključio da prvotuženik i drugotuženik nisu solidarno odgovorni za nastalu štetu.

18. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer prvotuženik kao lovoovlaštenik za štetu odgovara po načelu objektivne odgovornosti iz čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a, budući da divljač koja se zatekne na cesti predstavlja opasnu stvar, dok drugotuženik kao pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje zbog neodgovarajućeg održavanja prometnice. Smatra da je riječ o solidarnoj odgovornosti obaju tuženika te se poziva na čl. 43. st. 1. ZOO-a i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1435/2008 od 14. listopada 2010.

19. Slijedom toga tužitelj smatra pogrešnom i odluku o parničnim troškovima te je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u točki II. izreke tako da se tužbeni zahtjev prihvati i u odnosu na prvotuženika i njega obveže solidarno s drugotuženikom isplatiti tužitelju 7.205,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, kao i preinačiti odluke iz točaka IV. i V. izreke odbijanjem zahtjeva prvotuženika i umješača na njegovoj strani za naknadu parničnih troškova. Zatražio je i naknadu troškova žalbenog postupka.

20. Žalbe nisu osnovane.

21. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje da je ona pravilna i zakonita.

22. Među strankama nije sporno da se 21. rujna 2019. na kolniku autoceste A6 Rijeka–Zagreb, na 21 km + 600 m, dogodila prometna nezgoda u kojoj je vozač LM, upravljajući osobnim vozilom marke Seat Leon registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu ŠM, naletio na mrtvog jelena na kolniku autoceste.

23. Među strankama je sporna prvotuženikova pasivna legitimacija, osnovanost prigovora zastare, opseg i visina nastale štete, doprinos vozača nastanku štetnog događaja, prvotuženikova odgovornost te drugotuženikova odgovornost i posebno je li drugotuženik propustio poduzeti potrebne mjere radi održavanja autoceste u stanju koje omogućuje sigurno i nesmetano odvijanje prometa i postoji li njegova krivnja za nastanak štete.

24. Nisu osnovani drugotuženikovi žalbeni razlozi kojima je osporio svoju odgovornost za nastanak predmetne štete. Odgovornost pravne osobe koja upravlja autocestom za štetu nastalu zbog toga što se na kolniku autoceste nalazi divljač prosuđuje se prema načelu predmnijevane krivnje iz odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a. Prema tim odredbama, tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu se predmnijeva obična nepažnja. Stoga je na drugotuženiku teret dokazivanja da je autocestu održavao na način koji osigurava sigurno i nesmetano odvijanje prometa i da je šteta nastala bez njegove krivnje.

25. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je vozilo tužiteljeva osiguranika na autocesti naletjelo na tijelo mrtvog jelena koje je bilo na kolniku. Već ta činjenica dostatno upućuje na postojanje propusta u osiguravanju uvjeta za sigurno odvijanje prometa na autocesti. Autocesta je prometnica zatvorenog tipa na kojoj se promet odvija velikim brzinama, pa se od pravne osobe koja s njom upravlja osnovano očekuje poduzimanje mjera kojima se sprječava da se na kolniku nalaze prepreke koje predstavljaju neposrednu opasnost za sudionike u prometu.

26. Drugotuženik se od odgovornosti ne može osloboditi samo tvrdnjom da je njegova ophodarska služba prije štetnog događaja izvršila ophodnju predmetne dionice autoceste i tada nije uočila jelena na kolniku. Svrha ophodnje nije samo njezino formalno obavljanje u određenim vremenskim razmacima, nego pravodobno uočavanje i otklanjanje okolnosti koje ugrožavaju sigurno odvijanje prometa. Činjenica da tijekom prethodne ophodnje prepreka nije uočena ne otklanja sama po sebi predmnijevanu krivnju drugotuženika ako je u trenutku nastanka štetnog događaja na kolniku autoceste bilo tijelo mrtvog jelena na koje je vozilo naletjelo.

27. Neosnovano se drugotuženik poziva i na činjenicu da na zaštitnoj ogradi uz predmetnu dionicu autoceste nisu pronađena oštećenja. Zaštitna ograda također nije sama sebi svrha, nego služi, između ostaloga, sprječavanju ulaska životinja na prostor autoceste. Ako se jelen našao unutar ograđenog prostora autoceste i potom na njezinu kolniku, činjenica da na pregledanom dijelu ograde nije pronađeno oštećenje ne dokazuje da je postojeći sustav zaštite bio dostatan za sprječavanje njegova ulaska. To tim više što iz iskaza drugotuženikova ophodara proizlazi da jelen u razdoblju rike može preskočiti postojeću ogradu te da konfiguracija terena na tom području takvo preskakanje omogućuje.

28. Stoga okolnosti na koje se drugotuženik poziva, tj. na obavljenu ophodnju i nepostojanje vidljivog oštećenja zaštitne ograde, same za sebe nisu dostatne za zaključak da je dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Upravo suprotno, rezultat dokaznog postupka pokazuje da se na kolniku autoceste nalazila prepreka koja se ondje, uz pravilno i učinkovito funkcioniranje sustava zaštite i održavanja autoceste, nije smjela nalaziti. Zbog toga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da drugotuženik nije oborio predmnjevu svoje krivnje iz čl. 1045. st. 2. ZOO-a.

29. Takav zaključak u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem pravna osoba koja upravlja javnom cestom za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači odgovara po osnovi krivnje. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj Rev-352/2022-2 od 5. travnja 2022. odgovornost osobe koja upravlja cestom razmatrao upravo kao odgovornost po načelu krivnje, a mogućnost oslobođenja lovoovlaštenika povezao je s postojanjem propusta osobe koja upravlja cestom i uzročnom vezom toga propusta sa štetnim događajem.

30. Jednako pravno polazište Vrhovni sud Republike Hrvatske ponovio je u presudi poslovni broj Rev-429/2023-2 od 19. studenoga 2024., u kojoj je ponovno razmatrao mogućnost oslobođenja lovoovlaštenika od odgovornosti zbog propusta osobe koja upravlja cestom. Stoga okolnost da se drugotuženikova odgovornost temelji na predmnijevanoj krivnji, a ne na objektivnoj odgovornosti, ne dovodi do drukčijeg zaključka u ovom predmetu. Drugotuženik je mogao otkloniti svoju odgovornost dokazivanjem da je šteta nastala bez njegove krivnje, ali to u provedenom postupku nije dokazao.

31. Iz istih razloga nisu osnovani ni žalbeni razlozi umješača na strani drugotuženika kojima je osporio drugotuženikovu odgovornost za nastanak predmetne štete. Suprotno njegovim žalbenim navodima, sama činjenica da se odgovornost drugotuženika prosuđuje prema načelu predmnijevane krivnje iz odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a ne znači da je na tužitelju bio teret dokazivanja konkretnog drugotuženikova propusta. Na drugotuženiku je bio teret dokazivanja da je šteta nastala bez njegove krivnje, a on tu predmnjevu, iz razloga obrazloženih u prethodnim točkama ove odluke, nije oborio. Stoga žalbeni navodi umješača na strani drugotuženika ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju drugotuženikove odgovornosti za nastalu štetu.

32. Nisu osnovani ni žalbeni navodi umješača na strani drugotuženika kojima osporava odluku o troškovima postupka. Umješač odluku o troškovima osporava kao posljedicu svojeg shvaćanja da drugotuženik nije odgovoran za predmetnu štetu i da je tužbeni zahtjev prema njemu trebalo odbiti kao neosnovan. Budući da je, iz razloga prethodno obrazloženih u ovoj odluci, prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, neosnovani su i žalbeni navodi umješača kojima na toj osnovi osporava odluku o troškovima postupka.

33. Nije osnovan ni drugotuženikov žalbeni prigovor zastare. Prvostupanjski sud pravilno je odbio taj prigovor, premda je pogrešno primijenio odredbu čl. 234. st. 3. ZOO-a i početak tijeka zastarnog roka vezao uz isplatu naknade iz osiguranja. U ovoj pravnoj stvari riječ je o zakonskoj subrogaciji iz čl. 963. st. 1. ZOO-a, prema kojoj isplatom naknade iz osiguranja na osiguratelja, po samom zakonu i do visine isplaćene naknade, prelaze sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Stoga se na zastaru tužiteljeve tražbine primjenjuje odredba čl. 234. st. 6. ZOO-a, prema kojoj zastara tražbine osiguratelja prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kada i zastara tražbine osiguranika prema toj osobi i navršava se u istom roku, u vezi s odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a, prema kojoj tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

34. Takvo pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-955/2022-2. Budući da se štetni događaj dogodio 21. rujna 2019., a tužba je podnesena 21. rujna 2022., trogodišnji zastarni rok nije protekao čak ni kada bi se, za tužitelja najnepovoljnije, uzelo da je njegov osiguranik već na dan štetnog događaja saznao i za štetu i za osobu odgovornu za njezin nastanak. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio drugotuženikov prigovor zastare, premda iz drugih materijalnopravnih razloga.

35. Nisu osnovani ni drugotuženikovi žalbeni navodi kojima je osporio način na koji je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze i tvrdio da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Suprotno tim navodima, prvostupanjski sud je, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog postupka utvrdio činjenice odlučne za donošenje odluke i za svoja utvrđenja dao jasne i dostatne razloge. Okolnost da drugotuženik izvedene dokaze ocjenjuje drukčije i iz njih izvodi drukčije činjenične i pravne zaključke ne znači da prvostupanjski sud dokaze nije ocijenio na način propisan odredbom čl. 8. ZPP-a niti da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama nisu međusobno proturječni niti su protivni sadržaju izvedenih dokaza, a pravilnost zaključka o drugotuženikovoj odgovornosti ovaj je sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke.

36. Nije osnovan ni drugotuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud svoju odluku zasnovao na pravnom shvaćanju Odjela trgovačkih i ostalih sporova ovog suda i pojedinim odlukama ovog suda, umjesto na mjerodavnim zakonskim odredbama i utvrđenim činjenicama. Okolnost da se sud u obrazloženju svoje odluke pozvao i na pravno shvaćanje višeg suda odnosno sudsku praksu ne znači da je na njima zasnovao odluku kao na izvoru prava. Prvostupanjski sud utvrdio je odlučne činjenice na temelju provedenih dokaza te je drugotuženikovu odgovornost prosudio primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima i Zakona o cestama, dok pozivanje na pravno shvaćanje i sudske odluke predstavlja samo dodatnu argumentaciju pravnog zaključka koji je izveo primjenom tih propisa na utvrđene činjenice.

37. Nije osnovan ni drugotuženikov žalbeni navod kojim osporava visinu tužitelju dosuđenih troškova zastupanja na ročištu održanom 28. veljače 2023. i smatra da je umjesto Tbr. 9. t. 1. Tarife trebalo primijeniti Tbr. 9. t. 2. Tarife i tužitelju priznati 50% pripadajuće nagrade. Za primjenu navedenih tarifnih odredbi nije odlučno je li ročište održano kao pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, već sadržaj procesnih radnji poduzetih na tom ročištu. Prema Tbr. 9. t. 1. Tarife odvjetniku pripada puna nagrada za ročište na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, dok se nagrada iz Tbr. 9. t. 2. Tarife primjenjuje na ročište na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Budući da se na ročištu održanom 28. veljače 2023. raspravljalo o glavnoj stvari, prvostupanjski sud pravilno je tužitelju za zastupanje na tom ročištu priznao nagradu u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. t. 1. Tarife.

38. Nisu osnovani tužiteljevi žalbeni razlozi kojima osporava odluku prvostupanjskog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u odnosu na prvotuženika i tvrdi da prvotuženik i drugotuženik solidarno odgovaraju za predmetnu štetu. Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da za predmetnu štetu odgovara drugotuženik kao pravna osoba koja upravlja autocestom na kojoj se štetni događaj dogodio. Njegova odgovornost temelji se na načelu predmnijevane krivnje iz čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 50. Zakona o cestama. Kako je već obrazloženo u prethodnim točkama ove odluke, drugotuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, odnosno da je autocestu održavao i osigurao na način kojim bi spriječio postojanje takve prepreke na kolniku ili omogućio njezino pravodobno uočavanje i uklanjanje.

39. U konkretnom slučaju vozilo tužiteljeva osiguranika naletjelo je na tijelo mrtvog jelena koje je bilo na kolniku autoceste. Takvo stanje kolnika predstavlja neposrednu opasnost za sigurno odvijanje prometa na autocesti, na kojoj se vozila kreću velikim brzinama. Činjenica da je ophodnja predmetne dionice bila prethodno obavljena i da na pregledanom dijelu zaštitne ograde nisu pronađena oštećenja, iz razloga već obrazloženih u ovoj odluci, nije dostatna za zaključak da je drugotuženik dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odlučno je da se na kolniku autoceste nalazila prepreka koja se ondje nije smjela nalaziti i zbog koje je nastala predmetna šteta.

40. Takvo pravno polazište u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi poslovni broj Rev-429/2023-2 od 19. studenoga 2024., na koju se pozvao i prvostupanjski sud, prema kojem odgovornost pravne osobe koja upravlja cestom treba prosuđivati prema pravilima o odgovornosti na temelju krivnje, a propust te osobe može biti pravno relevantan razlog zbog kojeg lovoovlaštenik ne odgovara za nastalu štetu. Prvostupanjski sud upravo je u konkretnim okolnostima ovog predmeta utvrdio postojanje takvog drugotuženikovog propusta.

41. Međutim, ovaj sud smatra da je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva prema prvotuženiku pravilna i iz razloga koji prethode eventualnoj primjeni odredbe čl. 1067. ZOO-a. Naime, ovaj sud ne prihvaća pravno shvaćanje prema kojem prvotuženik kao lovoovlaštenik načelno objektivno odgovara za jelena kao opasnu stvar, pa bi se tek potom trebalo ispitivati postoje li razlozi njegova oslobođenja od takve odgovornosti.

42. Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da prvotuženik nije odgovoran za predmetnu štetu, premda ovaj sud ne prihvaća njegovo pravno shvaćanje prema kojem je jelen opasna stvar za koju prvotuženik kao lovoovlaštenik načelno odgovara po pravilima objektivne odgovornosti iz čl. 1063. do 1067. ZOO -a, ali se u okolnostima konkretnog slučaja oslobodio te odgovornosti primjenom čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO-a.

43. Ovaj sud ne prihvaća ni tužiteljevo pravno shvaćanje prema kojem sama okolnost da je riječ o divljači koja potječe iz lovišta kojim gospodari prvotuženik dovodi do njegove objektivne odgovornosti za štetu nastalu na javnoj cesti. Prema odredbi čl. 1063. ZOO-a šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, dok prema odredbi čl. 1064. ZOO -a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi. Stoga za primjenu pravila o objektivnoj odgovornosti nije dostatno neku stvar označiti opasnom, već je potrebno utvrditi i osobu kojoj se ta stvar prema pravilima Zakona o obveznim odnosima može pravno pripisati.

44. U tom smislu, ovaj sud prije svega smatra da jelen kao divlja životinja, po svojim prirodnim svojstvima, ponašanju i načinu života, sam po sebi ne predstavlja izvor povećane opasnosti za okolinu u smislu čl. 1063. ZOO-a. Jelen je životinja koja slobodno živi u prirodi i koja u redovitim okolnostima izbjegava čovjeka. Opasnost koja nastaje kada jelen dospije na cestu ne proizlazi iz toga što je jelen po svojim svojstvima opasna stvar, već iz njegova susreta s prometom motornih vozila koja se zbog svoje mase, brzine i energije kojom raspolažu smatraju opasnim stvarima. Takvo pravno shvaćanje ovaj sud izrazio je i u presudi poslovni broj Pž-3505/2024 od 6. ožujka 2025., u kojoj je zaključio da se srna kao bezopasna, nježna i plaha životinja samim time što se našla na javnoj cesti ne može smatrati opasnom stvari te da u takvoj situaciji motorno vozilo predstavlja opasnost za srnu, a ne obrnuto.

45. Sama činjenica da se stvar ili živo biće u određenim okolnostima može naći u situaciji u kojoj predstavlja opasnost ne znači da zbog toga stječe svojstvo opasne stvari u smislu čl. 1063. ZOO-a. Kada bi se pojam opasne stvari određivao samo prema mogućnosti da stvar u određenoj situaciji prouzroči štetu, gotovo bi svaka stvar mogla postati opasna stvar, čime bi se iznimka objektivne odgovornosti pretvorila u opće pravilo. Za kvalifikaciju stvari kao opasne, odlučna su njezina svojstva i povećani rizik koji iz tih svojstava proizlazi, a ne samo okolnost da je u konkretnom spletu događaja sudjelovala u nastanku štete.

46. To posebno dolazi do izražaja kod slobodno živuće divljači. Jelen ne poznaje granice lovišta, javne ceste, autoceste ni druge pravne i infrastrukturne granice koje je u prirodni prostor postavio čovjek. Njegovo kretanje iz jednog dijela prirodnog staništa u drugi nije djelatnost lovoovlaštenika niti je posljedica njegove vlasti nad životinjom. Činjenica da divlja životinja svojim prirodnim kretanjem dospije na prostor kojim se kreću motorna vozila ne pretvara zbog toga životinju u stvar pod kontrolom lovoovlaštenika niti njezino prirodno kretanje u njegovu opasnu djelatnost.

47. Štoviše, u takvoj situaciji odnos opasnosti može se promatrati i obrnuto. Divlja životinja koja se nađe na prometnici nije samo mogući izvor opasnosti za motorno vozilo i osobe koje se njime koriste, već promet motornih vozila predstavlja očitu i nerazmjerno veću opasnost za životinju koja se našla u prostoru svojega prirodnog staništa i kretanja presječenog cestom. Stoga činjenica da kontakt vozila i životinje može dovesti do štete na vozilu ne daje sama po sebi dostatnu pravnu osnovu da se životinja proglasi opasnom stvari i rizik njezina slobodnog kretanja prenese na lovoovlaštenika.

48. Nadalje, postoji i zaseban razlog zbog kojeg ovaj sud ne prihvaća konstrukciju tužiteljeve objektivne odgovornosti prvotuženika. Divljač dok živa i slobodna boravi u prirodi nije pojedinačna stvar nad kojom lovoovlaštenik ima vlasničku ili njoj usporedivu faktičnu vlast. Takvo pravno shvaćanje ovaj sud izrazio je i u presudi poslovni broj Pž-3505/2024 od 6. ožujka 2025., u kojoj je, pozivajući se i na očitovanje nadležnog ministarstva dano u postupku ocjene ustavnosti odredbe čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu, ukazao na pravni položaj slobodno živuće divljači kao res nullius, odnosno dobra koje nema vlasnika dok je živo. Zbog toga se lovoovlaštenik ne može samo na temelju činjenice da divljač obitava u lovištu kojim gospodari izjednačiti s vlasnikom odnosno imateljem opasne stvari iz čl. 1064. ZOO-a.

49. Pravo gospodarenja lovištem i pravo lova ne znače vlasništvo nad svakom pojedinom životinjom koja se u određenom trenutku nalazi na području lovišta. Još manje znače postojanje faktične vlasti nad njezinim kretanjem. Lovoovlaštenik ne određuje gdje će se pojedini jelen kretati, ne može mu odrediti granice prostora u kojem će boraviti niti ga može spriječiti da svojim prirodnim kretanjem napusti lovište. Upravo zato se pravni položaj lovoovlaštenika bitno razlikuje od položaja vlasnika ili imatelja životinje koja se nalazi pod ljudskim nadzorom.

50. Objektivna odgovornost za opasnu stvar počiva, između ostaloga, na ideji pripisivanja povećanog rizika osobi koja stvar ima u svojoj pravnoj i faktičnoj sferi. Nije pravno uvjerljivo rizik od stvari pripisati osobi koja tom stvari ne upravlja, ne posjeduje je, ne određuje njezino kretanje i nema stvarnu mogućnost nadzora nad njom. Sam status lovoovlaštenika zato ne može zamijeniti pretpostavku vlasništva odnosno pravno relevantne vlasti nad stvari koju zahtijeva režim objektivne odgovornosti.

51. U tom smislu nije dostatna ni konstrukcija prema kojoj lovoovlaštenik odgovara zato što jelen „potječe“ iz lovišta kojim on gospodari. Prostorna povezanost životinje s određenim lovištem nije isto što i vlasništvo, posjed ili kontrola nad životinjom. Prihvaćanje suprotnog shvaćanja značilo bi da lovoovlaštenik objektivno odgovara za prirodno ponašanje slobodno živućih životinja samo zato što su se prije štetnog događaja nalazile na području na kojem on ima pravo lova, premda nema stvarnu mogućnost upravljati njihovim kretanjem.

52. Ovaj sud pritom ima u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo među ostalim u presudi poslovni broj Rev-352/2022-2 od 5. travnja 2022., prema kojem je odgovornost lovoovlaštenika za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na javnoj cesti objektivna jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar. Međutim, ovaj sud smatra da takvo shvaćanje ne daje odgovor na prethodno pitanje koje proizlazi iz čl. 1064. ZOO-a: na temelju čega se lovoovlaštenik smatra vlasnikom odnosno imateljem konkretne slobodno živuće životinje i na temelju čega mu se može pripisati rizik njezina slobodnog kretanja izvan njegove stvarne kontrole. Pravo lova i gospodarenje lovištem, prema ocjeni ovog suda, sami po sebi ne daju takvu vlast nad pojedinom životinjom.

53. Osim toga, pravno relevantna uzročna veza ne može se zasnovati samo na činjenici da je životinja prije dolaska na cestu boravila ili se kretala lovištem. Potrebna je veza između radnje, propusta ili sfere rizika prvotuženika i konkretnog štetnog događaja. U ovom predmetu nije utvrđeno da se u vrijeme štetnog događaja provodio lov, da je jelen na autocestu dospio kao posljedica aktivnosti prvotuženika ili da je prvotuženik na bilo koji drugi način utjecao na njegovo kretanje. U ranijoj odluci ovog suda poslovni broj Pž-3505/2024 od 6. ožujka 2025., upravo je zbog toga zaključeno da prirodno kretanje divljači samo po sebi ne uspostavlja pravno relevantnu uzročnu vezu s djelatnošću lovoovlaštenika.

54. Tome treba dodati da javna cesta, a osobito autocesta, nije prostor kojim upravlja lovoovlaštenik. Lovoovlaštenik nema ovlasti upravljati autocestom, održavati njezinu zaštitnu ogradu, obavljati ophodnju kolnika, uklanjati prepreke s kolnika niti na drugi način osiguravati sigurno odvijanje prometa. Ta se odgovornost nalazi u sferi pravne osobe kojoj je povjereno upravljanje i održavanje autoceste. Takvo pravno shvaćanje ovaj sud izrazio je i u već navedenoj presudi poslovni broj Pž-3505/2024, u kojoj je zaključio da javna cesta nije sastavni dio lovišta te da lovoovlaštenik nema ovlasti upravljanja cestom niti osiguravanja sigurnosti prometa na njoj.

55. Takav zaključak dodatno potvrđuje i posebno zakonsko uređenje odgovornosti za štetu nastalu naletom vozila na divljač koje je bilo na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja. Prema odredbi čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18. i 32/19.), za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, a lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Kako je već navedeno, u ovoj pravnoj stvari nije utvrđeno da se u vrijeme štetnog događaja provodio lov niti da je jelen dospio na autocestu kao posljedica provođenja lova prvotuženika. Naprotiv, vozilo tužiteljeva osiguranika naletjelo je na tijelo mrtvog jelena koje je bilo na kolniku autoceste.

56. Navedeno posebno zakonsko uređenje dodatno potvrđuje da se odgovornost lovoovlaštenika za štetu nastalu naletom vozila na divljač ne može zasnovati samo na činjenici da je životinja potjecala iz lovišta kojim on gospodari. Kada je zakonodavac posebnom odredbom upravo za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovornost lovoovlaštenika vezao uz utvrđenje da je šteta nastala zbog provođenja lova, primjena općih pravila o objektivnoj odgovornosti iz čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a na način prema kojem bi lovoovlaštenik odgovarao neovisno o toj posebno propisanoj pretpostavci dovela bi u pitanje smisao i praktični učinak takvog posebnog zakonskog uređenja.

57. Sve navedeno vrijedilo bi, prema ocjeni ovog suda, i da je u trenutku štetnog događaja jelen bio živ i da se kretao kolnikom. Međutim, činjenične okolnosti ovog predmeta još snažnije isključuju osnovu za objektivnu odgovornost prvotuženika. Vozilo tužiteljeva osiguranika nije naletjelo na jelena koji je iznenada istrčao na cestu ili se kretao kolnikom. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, vozač je naletio na tijelo mrtvog jelena koji je bio na kolniku autoceste.

58. U trenutku nastanka predmetne štete jelen stoga nije svojim ponašanjem, kretanjem ili bilo kojim drugim svojstvom živog bića stvarao opasnost za promet. Smrću životinje prestalo je i svako njezino autonomno ponašanje koje bi se eventualno moglo smatrati izvorom povećane opasnosti. Neposrednu opasnost predstavljalo je njegovo mrtvo tijelo kao neuklonjena fizička prepreka koja se nalazila na kolniku autoceste. Time je veza između statusa jelena kao divljači i konkretne štete još udaljenija. Okolnost da je prepreka na kolniku prije svoje smrti bila divlja životinja koja se kretala lovištem ne uspostavlja sama po sebi pravno relevantnu uzročnu vezu između gospodarenja tim lovištem i štete nastale naknadnim naletom vozila na njezino mrtvo tijelo na autocesti.

59. Upravo u toj točki ovaj se predmet razlikuje i od tipičnih predmeta na kojima je izgrađeno pravno shvaćanje o divljači kao opasnoj stvari. U presudi poslovni broj Rev-352/2022-2, primjerice, bila je riječ o naletu na srnu, a Vrhovni sud Republike Hrvatske polazio je od divljači kao opasne stvari u okolnostima njezina naleta na vozilo na javnoj cesti. Ovdje nema štete nastale djelovanjem ili kretanjem žive divljači, nego štete nastale naletom na nepomičnu prepreku koja se već nalazila na kolniku.

60. Zato ovaj sud smatra da nema pravne osnove rizik takve prepreke pripisati prvotuženiku samo zato što je riječ o tijelu jelena. Kada je mrtvo tijelo životinje već na kolniku autoceste, odlučno postaje pitanje sigurnosti i održavanja prometnice, pravodobnog uočavanja prepreke i njezina uklanjanja, a ne pitanje gospodarenja lovištem iz kojeg je životinja eventualno potjecala. Iz razloga već obrazloženih u ovoj odluci, upravo je drugotuženik odgovoran za propust u osiguravanju uvjeta za sigurno odvijanje prometa na autocesti.

61. Slijedom navedenog, ovaj sud ne prihvaća tužiteljevo shvaćanje da prvotuženik i drugotuženik solidarno odgovaraju za predmetnu štetu. Pretpostavka solidarne odgovornosti iz čl. 43. st. 1. ZOO-a nije sama činjenica da bi se štetni događaj mogao povezati s dvama različitim subjektima, nego prethodno postojanje njihove odgovornosti za istu štetu prema pravilima materijalnog prava. Budući da u odnosu na prvotuženika nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za opasnu stvar iz čl. 1063. i čl. 1064. ZOO-a niti je utvrđena druga radnja ili propust prvotuženika koji bi bio u pravno relevantnoj uzročnoj vezi s nastankom štete, nema ni pretpostavki za njegovu solidarnu odgovornost s drugotuženikom. Na drukčiji zaključak ne upućuje ni presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1435/2008 od 14. listopada 2010., na koju se tužitelj pozvao u žalbi, jer pozivanje na pravno shvaćanje izraženo u drugoj sudskoj odluci ne može nadomjestiti nepostojanje pretpostavki odgovornosti prvotuženika u konkretnom slučaju.

62. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, premda ovaj sud takvu odluku potvrđuje iz prethodno navedenih materijalnopravnih razloga, a ne zato što bi prvotuženik bio vlasnik odnosno imatelj opasne stvari koji se tek naknadno oslobodio objektivne odgovornosti prema čl. 1067. ZOO-a.

63. Nisu osnovani ni tužiteljevi žalbeni navodi kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučne činjenice o mjestu i načinu nastanka štetnog događaja, stanju jelena u trenutku naleta vozila te okolnostima relevantnim za odgovornost tuženika prvostupanjski sud pravilno je utvrdio na temelju provedenih dokaza, dok tužitelj iz tako utvrđenih činjenica u bitnome izvodi drukčiji pravni zaključak o postojanju prvotuženikove i solidarne odgovornosti obaju tuženika, koji ovaj sud, iz prethodno navedenih razloga, ne prihvaća.

64. Nisu osnovani ni tužiteljevi žalbeni navodi kojima osporava odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama IV. i V. izreke pobijane presude. Ti se žalbeni navodi temelje na njegovu shvaćanju da je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti i u odnosu na prvotuženika te da stoga nije bilo osnove obvezati ga na naknadu troškova prvotuženiku i umješaču na njegovoj strani. Budući da je, iz razloga prethodno obrazloženih u ovoj odluci, prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, neosnovani su i tužiteljevi žalbeni navodi kojima osporava odluku o naknadi troškova postupka.

65. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 21. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio