REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3063/2025-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PASTOR INŽENJERING d.d., OIB: 55598634637, Novačka cesta 2, Rakitje (Sveta Nedelja), kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Mar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. iz Zagreba i tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR ZAGREB, OIB: 46377257342, Ulica Mije Kišpatića 12, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju KA, dipl.iur., radi isplate iznosa od 17.245,55 EUR, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-558/2022-24 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. kolovoza 2026.

r i j e š i o  j e

Uvažavaju se žalbe tužitelja i tuženika, i ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-558/2022-24 od 28. travnja 2025. u točkama I., III. i IV. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom održao na snazi platni nalog kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 17.245,55 EUR sa zateznim kamatama od 18. srpnja 2021. do isplate (točka I. izreke). Ukidajući platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 588,85 EUR (točka II. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.506,11 EUR sa zateznim kamatama od 28. travnja 2025. do isplate (točka III. izreke), dok je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.917,24 EUR odbio kao neosnovan (točka IV. izreke).

2. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu pobijajući je u točkama I. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud nakon promjene sudskog savjetnika bio dužan glavnu raspravu početi iznova te da nije mogao pobijanu presudu utemeljiti na čitanju zapisnika o ranijem saslušanju tužiteljeva zakonskog zastupnika. Nadalje, smatra da prvostupanjski sud nije smio uzeti u obzir tužiteljev navod da mu tuženik nije bez odgađanja priopćio da zadržava pravo na ugovornu kaznu jer je taj navod tužitelj iznio tek nakon zaključenja prethodnog postupka.

4. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije bez odgađanja priopćio tužitelju da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Ističe da je to učinio dopisom od 31. svibnja 2021., odnosno trinaest dana nakon primopredaje radova 18. svibnja 2021., a ne tek 23. lipnja 2021., kako je utvrdio prvostupanjski sud. Navodi da članovi povjerenstva koje je obavilo primopredaju nisu bili ovlašteni u tuženikovo ime dati takvo očitovanje te da ga je mogao dati tek njegov zakonski zastupnik nakon što je predmet dostavljen ravnateljstvu. Smatra stoga da je pravo na ugovornu kaznu zadržao bez odgađanja u smislu čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima.

5. Tuženik nadalje prigovara što prvostupanjski sud nije saslušao njegova zakonskog zastupnika niti proveo građevinsko vještačenje koje je i tuženik predložio radi utvrđenja opravdanosti razloga na koje se tužitelj pozivao tražeći produljenje roka za izvođenje radova.

6. Osporava i odluku o troškovima postupka smatrajući da je trebao u cijelosti uspjeti u sporu. Podredno navodi da tužitelju nije trebalo priznati trošak sastava podneska od 2. svibnja 2023. jer nije bio potreban za vođenje parnice, niti trošak podneska od 16. lipnja 2023. prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

7. Tuženik je predložio drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka.

8. Tužitelj je protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točkama III. i IV. izreke podnio žalbu zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga.

9. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) pri obračunu nagrade za radnje koje je priznao tužitelju. Ističe da prema vrijednosti predmeta spora od 17.245,55 EUR nagrada za pojedinu radnju iznosi 250 bodova, a da vrijednost boda prema Tbr. 54. Tarife iznosi 2,00 EUR. Smatra da je prvostupanjski sud priznate radnje pogrešno obračunao tako što broj bodova nije pomnožio s vrijednošću boda od 2,00 EUR, zbog čega mu je dosudio trošak postupka u preniskom iznosu.

10. Tužitelj je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u točkama III. i IV. izreke, podredno je u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka.

11. Žalbe su osnovane.

12. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita.

13. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 17.245,55 EUR na ime neplaćenog dijela ugovorene naknade za ugradnju vatrodojavnog sustava, koji je tuženik zadržao na ime ugovorne kazne zbog tužiteljeva zakašnjenja u ispunjenju ugovorne obveze.

14. Među strankama nije sporno da su 30. listopada 2020. sklopile ugovor za ugradnju vatrodojavnog sustava na lokaciji Petrova, da je ugovorena cijena iznosila 344.911,08 EUR, da je rok za izvršenje ugovorene obveze bio 90 dana od uvođenja tužitelja u posao te da je ugovorena ugovorna kazna za slučaj zakašnjenja u visini od dva promila ugovorene vrijednosti za svaki dan zakašnjenja, a najviše 5% ukupno ugovorene vrijednosti.

15. Nije sporno ni da je tužitelj uveden u posao 18. siječnja 2021., da su radovi dovršeni i predani tuženiku 18. svibnja 2021., nakon isteka ugovorenog roka, niti da tuženik nije platio utuženi iznos od 17.245,55 EUR, već ga je zadržao na ime ugovorne kazne zbog zakašnjenja.

16. Među strankama je sporno ima li tuženik pravo na ugovornu kaznu, odnosno je li tužitelj odgovoran za zakašnjenje u ispunjenju ugovorne obveze te je li tuženik, nakon primitka zakašnjelog ispunjenja, bez odgađanja priopćio tužitelju da zadržava pravo na ugovornu kaznu.

17. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke 30. listopada 2020. sklopile ugovor za ugradnju vatrodojavnog sustava na lokaciji Petrova, s ugovorenom cijenom od 344.911,08 EUR i rokom isporuke od 90 dana od dana uvođenja u posao. Utvrdio je i da su stranke ugovorile ugovornu kaznu za slučaj zakašnjenja u visini od dva promila ugovorene vrijednosti za svaki dan zakašnjenja, a najviše 5% ukupno ugovorene vrijednosti.

18. Nadalje je utvrdio da je tužitelj uveden u posao 18. siječnja 2021., a da su radovi dovršeni 18. svibnja 2021., odnosno mjesec dana nakon isteka ugovorenog roka. Utvrdio je da je tuženik ostao dužan tužitelju iznos od 17.245,55 EUR te da je taj iznos obračunao kao ugovornu kaznu zbog tužiteljeva zakašnjenja.

19. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik 23. lipnja 2021., odnosno 36 dana nakon što je 18. svibnja 2021. primio tužiteljevo ispunjenje, obavijestio tužitelja da zadržava pravo na ugovornu kaznu.

20. Prvostupanjski sud je odluku utemeljio na odredbi čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), prema kojoj vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Ocijenio je da tuženik, koji je tužiteljevo ispunjenje primio 18. svibnja 2021., a 23. lipnja 2021. obavijestio tužitelja da zadržava pravo na ugovornu kaznu, to nije učinio bez odgađanja pa je zaključio da nema pravo na ugovornu kaznu i da je dužan tužitelju platiti utuženi iznos od 17.245,55 EUR sa zateznim kamatama.

21. Osnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je tek 23. lipnja 2021. priopćio tužitelju da zadržava pravo na ugovornu kaznu.

22. Naime, tuženik se tijekom postupka pozivao na svoj dopis od 31. svibnja 2021. kao na obavijest tužitelju o zadržavanju prava na ugovornu kaznu, a prvostupanjski sud je taj dopis pročitao tijekom dokaznog postupka. Unatoč tome, prvostupanjski sud nije ocijenio sadržaj tog dopisa niti je dao razloge zbog kojih smatra da njime tuženik nije priopćio tužitelju da zadržava pravo na ugovornu kaznu, već je zaključak da je takvo priopćenje dano tek 23. lipnja 2021. utemeljio na izjavi o prijeboju ugovorne kazne od tog datuma.

23. Osim toga, i sam je tužitelj tijekom postupka, pozivajući se na odredbu čl. 353. st. 5. ZOO-a, naveo da mu tuženik do 31. svibnja 2021. nije priopćio da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Iz takvog tužiteljeva navoda proizlazi da je i tužitelj upravo 31. svibnja 2021., a ne 23. lipnja 2021., smatrao relevantnim datumom tuženikova priopćenja o zadržavanju prava na ugovornu kaznu.

24. Stoga za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik tek 23. lipnja 2021., odnosno 36 dana nakon primitka ispunjenja, priopćio tužitelju da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Za pravilnu primjenu odredbe čl. 353. st. 5. ZOO-a bilo je potrebno ocijeniti sadržaj tuženikova dopisa od 31. svibnja 2021. i utvrditi predstavlja li taj dopis priopćenje tužitelju da tuženik zadržava pravo na ugovornu kaznu.

25. O toj odlučnoj činjenici ovisi i ocjena je li tuženik svoje pravo na ugovornu kaznu zadržao „bez odgađanja“ u smislu odredbe čl. 353. st. 5. ZOO -a. Tek nakon utvrđenja sadržaja i značenja dopisa od 31. svibnja 2021., moguće je, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ocijeniti je li tuženik pravodobno zadržao pravo na ugovornu kaznu.

26. Neovisno o navedenom, prvostupanjski sud nije raspravio ni utvrdio zbog čega je došlo do tužiteljeva zakašnjenja u ispunjenju ugovorne obveze i je li riječ o uzrocima za koje tužitelj odgovara.

27. Naime, prema odredbi čl. 352. st. 2. ZOO-a sporazum o ugovornoj kazni gubi pravni učinak ako je do neispunjenja, neurednog ispunjenja ili zakašnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara. Stoga je za odluku o tuženikovu pravu na ugovornu kaznu odlučno utvrditi i odgovara li tužitelj za zakašnjenje u ispunjenju svoje ugovorne obveze.

28. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je do zakašnjenja došlo zbog okolnosti na tuženikovoj strani, među ostalim zbog neomogućenog pristupa mjestu izvođenja radova, te se pozivao na mišljenje nadzornog inženjera prema kojem mu je trebalo odobriti produljenje roka za 30 dana. Tuženik je te tvrdnje osporavao. Prvostupanjski sud, međutim, zbog pravnog shvaćanja da je tuženik izgubio pravo na ugovornu kaznu na temelju čl. 353. st. 5. ZOO-a, nije utvrdio odlučne činjenice o uzrocima zakašnjenja i tužiteljevoj odgovornosti za zakašnjenje.

29. Zbog takvog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice odlučne za ocjenu tužiteljeve odgovornosti za zakašnjenje. Posebno nije utvrdio jesu li okolnosti na koje se tužitelj pozivao doista postojale, jesu li utjecale na mogućnost pravodobnog izvođenja radova i, ako jesu, u kojem opsegu.

30. U tom je smislu preuranjeno prvostupanjski sud odbio izvesti dokaz građevinskim vještačenjem uz obrazloženje da je nesporno da su radovi izvršeni i da na njihovu kvalitetu nije bilo prigovora. Predmet predloženog vještačenja, prema tuženikovim navodima, nije bila kvaliteta izvedenih radova, već opravdanost razloga na koje se tužitelj pozivao tražeći produljenje ugovorenog roka i njihov utjecaj na zakašnjenje.

31. Stoga zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ocjenu postoji li tuženikovo pravo na ugovornu kaznu.

32. Nije osnovan tuženikov žalbeni navod da prvostupanjski sud zbog promjene sudskog savjetnika nije mogao pročitati zapisnik o ranijem saslušanju tužiteljeva zakonskog zastupnika. Prema odredbi čl. 315. st. 3. ZPP-a, ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi iznova, ali sud može, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se već saslušani svjedoci i vještaci ponovno ne saslušavaju, odnosno da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.

33. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni navod da prvostupanjski sud nije smio uzeti u obzir tužiteljevo pozivanje na odredbu čl. 353. st. 5. ZOO -a zato što je tužitelj taj navod iznio nakon zaključenja prethodnog postupka. Zabrana iz čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a odnosi se na iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza, a ne na pravna shvaćanja stranaka i pozivanje na materijalnopravne odredbe koje sud primjenjuje na utvrđeno činjenično stanje.

34. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu odredbi čl. 352. st. 2. i čl. 353. st. 5. ZOO-a. Stoga za sada nije moguće ispitati osnovanost tužiteljeva zahtjeva za isplatu iznosa od 17.245,55 EUR.

35. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ocijeniti sadržaj tuženikova dopisa od 31. svibnja 2021. i utvrditi predstavlja li taj dopis priopćenje tužitelju da tuženik zadržava pravo na ugovornu kaznu te, ako utvrdi da predstavlja, ocijeniti je li ono dano bez odgađanja u smislu odredbe čl. 353. st. 5. ZOO -a, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja. Ako utvrdi da tuženik nije izgubio pravo na ugovornu kaznu, raspravit će i utvrditi uzroke tužiteljeva zakašnjenja te odgovara li tužitelj za zakašnjenje, imajući na umu odredbu čl. 352. st. 2. ZOO-a. Pritom će ponovno ocijeniti dokazne prijedloge stranaka s obzirom na činjenice koje je potrebno utvrditi te nakon toga donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

36. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 370. ZPP -a valjalo uvažiti tuženikovu žalbu, ukinuti pobijanu presudu u točki I. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

37. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. izreke jer odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu. Stoga je i tužiteljeva žalba protiv odluke o troškovima postupka osnovana.

38. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci (čl. 369. ZPP-a).

39. O zahtjevima stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 21. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Draženka Deladio