Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1508/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Rikardu Perkoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković & Sanja Perković iz Zadra, protiv tužene OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupane po punomoćniku Vedranu Aniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 2154/2021-13 od 18. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-2154/2021-13 od 18. siječnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke presude.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-2154/2021-13 od 18. siječnja 2023., u pobijanom dijelu i to:

- pod točkom III. izreke presude kojim je usvojen podredni tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 98.091,97 HRK (13.019,04 €[1] ) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke presude,

1 Prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 koji se primjenjuje i na sve daljnje iznose iskazane u valutama HRK i EUR;

- pod točkama III. i IV. izreke rješenja kojima je odlučeno o parničnim troškovima postupka,

te se pobijana presuda i rješenje u tim dijelovima vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Žalba tužitelja izjavljena protiv točke IV. izreke rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-2154/2021-13 od 18. siječnja 2023., se odbacuje djelomično kao nedopuštena.

III. O troškovima žalbenog postupka tuženika odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase na utvrđenje da su Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.01.2007., solemniziran 25.01.2007 po javnom bilježniku Davoru Miškoviću iz [adresa], broj ovjere OU-46/07, zatim Dodatak citiranom ugovoru od 30.01.2017. broja ovjere OU-79/07-1 kod Alkice Kolega Zubčić – javne bilježnice u [adresa] te Dodatak br.2 citiranom ugovoru od 16.02.2016. - svi zaključeni između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale - SPLITSKA BANKA d.d kao kreditora, u cijelosti ništetni i bez pravnih učinaka ( toč. I. izreke presude), kao i tužbeni zahtjev na ime isplate temeljen ništetnosti cjelokupnog ugovora kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 508.338,38 HRK (67.468,10 €) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene pod točkom II. izreke presude. Pod točkom III. izreke presude je usvojen podredni tužbeni zahtjev te naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 98.091,97 HRK (13.019,04 €) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke presude.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem istoga suda je pod točkom I. izreke odbijen kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nadležnosti suda. Točkom II. izreke rješenja je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 514.962,17 HRK (68.347,23 €). Pod točkom III. izreke je odlučeno da je tužitelj dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 9.094,09 HRK (1.206,99 €) u roku od 15 dana, dok je točkom IV. izreke rješenja odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška u preostalom dijelu za iznos od 23.887,16 HRK (3.170,37 €).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude i rješenja, i to presude u dijelu pod točkama I. i II. izreke, a rješenja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka ( toč. III. i IV. ) žali se tužitelj bez izričitog pozivanja na žalbene razloge predviđene odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, - dalje: ZPP) sadržajno ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava ( čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP), sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku odluku i u cijelosti usvoji glavni tužbeni zahtjev a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv dijela prvostupanjske presude i rješenja, i to presude u dijelu pod točkom III. izreke, a rješenja u dijelu pod točkom IV. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP, pozivajući se izričito na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8., 220., 338. i 502 n st. 1. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu tuženika i odluku u pobijanom dijelu preinači na način da i podredni tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan, a tuženiku dosudi parnične troškove postupka, podredno, da prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženik potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Pravodobnom dopunom žalbe od 26. 01. 2023., tuženik dopunjuje navode žalbe u pogledu pobijanja točke III. izreke presude.

5. Žalba tužitelja je djelomično neosnovana u odnosu na točke. I. i II. pobijane presude, djelomično je osnovana u odnosu na točku III. izreke rješenja, te je djelomično nedopuštena u odnosu na točku IV. izreke rješenja.

6. Žalba tuženika je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje cjelokupne ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između njega i prednika tuženika 24.01.2007. kao i zahtjev za isplatom temeljem takve cjelokupne ništetnosti, a potom i eventualno kumulirani restitucijski zahtjev za isplatom s osnove ništetnosti i nepoštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF ( toč. III. izreke presude).

8. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, kao niti povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik.

9. Također, nije osnovan niti žalbeni razlog tuženika kojim upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. i 220. ZPP, a vezano za ne provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, koji dokazni prijedlog je predložio u sklopu odgovora na tužbu ( str. 69 spisa). U odnosu na takvu povredu valja ukazati da je sudskom praksom ( odluci Vrhovnog suda RH Rev 544/2022-2 od 23. travnja 2024. ) na postavljeno pravno pitanje, reafirmirajući pravno shvaćanje navedeno u odlukama suda broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023., Rev 120/2023- 2 od 28. veljače 2023., Rev 84/2023-2 od 19. travnja 2023. te Rev 296/2023-2 od 5. travnja 2023. i dr., Vrhovni sud Republike Hrvatske ( dalje: VSRH ) izrazio slijedeće pravno shvaćanje:

„Protivan je odredbi čl. 81. st. 4. ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“;

10. Teret dokazivanja spornog pitanja informiranosti potrošača u pogledu ugovaranja odredbi koje u sebi sadrže promjenjivu kamatnu stopi i valutnu klauzulu u CHF ( a koje su utvrđene nepoštenim i ništetnim u sklopu kolektivne zaštite potrošača ) leži na banci odnosno tuženiku, slijedom čega je prvostupanjski sud u sklopu individualne tužbe potrošača dužan provesti predložene dokaze bilo saslušanjem svjedoka bilo same stranke, na takve sporne okolnosti.

11. Međutim, u konkretnom slučaju, iako je tuženik uistinu u odgovoru na tužbu predložio saslušanje tužitelja ( i koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo), iz samog odgovora na tužbu je razvidno da je takav dokaz predložen ne na okolnost informiranosti u pogledu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u okviru osnovnog ugovora, već na okolnost informiranosti tužitelja o načinu na koji će se provesti konverzija, pri čemu takva okolnost u postupku nije sporna obzirom da tužitelj ne osporava zakonitost i legalnost provedene konverzije, već zahtjev usmjerava na utvrđenje posljedica nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u osnovnom ugovoru ( sklopljenom 2007. godine ).

12. Stoga, kako je stranka prilikom predlaganja dokaza saslušanjem svjedoka pa tako i stranaka ( čl. 271. ZPP u svezi čl. 241. ZPP ) dužna naznačiti na koju okolnosti se određena osobe treba saslušati, a tuženik je predložio provođenje takvog dokaza na okolnost koja nije od utjecaja na predmet spora ( informiranost o načinu provođenja same konverzije), to prvostupanjski sud ne provođenjem dokaza saslušanjem stranke nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP jer propust u pogledu provođenja tog dokaza nije imao odlučujući utjecaj na donošenje pravilne i zakonite odluke o sporu.

13. Nadalje, ispitujući pobijanu odluku u granicama ispitivanja ( čl. 365. st. 1. ZPP ), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je žalba tužitelja djelomično nedopuštena. Naime, tužitelj u žalbi izričito navodi da prvostupanjsku odluku pobija i u odnosu na točku IV. izreke rješenja ( kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa točkom III. izreke rješenja). Tužitelj u pogledu tog dijela prvostupanjske odluke ( kojom je tuženik odbijen sa dijelom zahtjeva ), ne posjeduje pravni interes za osporavanje niti posljedično podnošenje žalbe, pa je žalbu u tom dijelu temeljem odredbe čl. 367. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 3. ZPP, valjalo odbaciti kao nedopuštenu te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci.

14. U odnosu na činjenično stanje iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelj i prednik tuženika 24.01.2007. zaključili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 40044/07, kojim je tužitelju kao korisniku kredita, odobren iznos od 113.000,00 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju kreditora na dan isplate kredita i ugovorenim rokom otplate od 356 mjeseci, pri čemu je odredbom toč. 10. a) ugovora navedeno da se otplaćuje u 355 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 613,69 CHF i jednom preostalom anuitetu u iznosu od 613,69 CHF,

- da je kredit dodijeljen za namjenu kupnje i dovršenja apartmana ( toč. 3. ugovora ),

- da je odredbom čl. 5.1. ugovorena nominalna kamatna stopa i to kao promjenjiva,

- da je odredbom čl. 2. 4. i čl. 10. d. ugovorena valutna klauzula u CHF obzirom da se glavnica te otplata vezala uz valutu CHF,

- da su stranke 16. 2. 2016. sklopile aneks odnosno dodatak predmetnom ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita i u sklopu koje je proveden izračun sa novom glavnicom u eurima,

- da je tužitelj prijevremeno u potpunosti otplatio konvertirani kredit u EUR dana 23. 2. 2016.,

- da je prvostupanjski sud proveo dokaz financijskim vještačenjem po imenovanom vještaku Petru Bajlo ( str. 111-119 spisa ) koji je u bitnom naveo da je tuženik tužitelju temeljem ugovora o kreditu isplatio iznos od 113.000,000 CHF što je iznosilo 516,511,70 HRK, koji iznos je tužitelj vratio tuženiku uplatom zadnjeg anuiteta na dan 13. 03. 2015., a ukoliko se na sve naknadne uplate tužitelja obračuna zatezna kamata, uključujući i uplate nakon konverzije kredita, potraživanje prema tuženiku na dan 14. 12. 2021. iznosi 708.897,58 HRK, dok iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi preplate anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i tečaja za CHF od početka uplate kredita do konverzije na dan 30. 09. 2015., iznosi ukupno 81.167,90 HRK,

- da je tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka iznio prigovore, nakon čega je vještak 12. 2. 2022. dostavio dopunu mišljenja u sklopu kojeg je korigirao prvotni izračun te je naveo da u slučaju opravdanosti zahtjeva tužitelja da se pri izračunu utjecaja promjene kamatne stope kredita u CHF i utjecaja promjene tečaja za CHF , uzmu u obzir sve uplate tužitelja i nakon obračuna konverzije kredita iz CHF u EUR (nakon 30.09.2015.god.), iznosi koji je tužitelj preplatio su sljedeći:

a) Iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovu preplate anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i tečaja za CHF od početka otplate kredita u CHF do prijevremene otplate kredita u EUR (23.02.2016. god.) iznosi ukupno 63.929,21 HRK, b) Iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovu razlike između glavnice kredita u EUR odnosno uplaćenog iznosa realne prijevremene otplate nedospjele glavnice i stanja glavnice po ugovorenom otplatnom planu kredita u CHF iznosi ukupno 34.162,66 HRK.

15.1. Polazeći od tako provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud kao prvo zaključuje da je istaknuti prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti neosnovan ( pri čemu je takva odluka sadržana u toč. I. izreke koja nije pobijana žalbom). Nadalje, prvostupanjski sud se osvrće ( toč. 11. obrazloženja ) na nespornu činjenicu u sklopu koje su stranke naknadno provele konverziju osnovnog ugovora, te iznosi stav da konverzija ne utječe na tužbeni zahtjev s osnove nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, obzirom da niti odredbe ZID ZPK, niti sami aneksi, izrijekom ne spominju na koji način bi se trebala riješiti ništetnost u odnosu na valutnu klauzulu i primjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, zaključuje da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama, pa da konverzijom nije riješeno pitanje koje je predmet ovog spora.

15.2. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF prvostupanjski sud se poziva na pravomoćne sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača) te prihvaćanjem izraženih pravnih stajališta Vrhovnog suda, pronalazi da je ništetan dio ugovora tj. da su ništetne odredbe o određivanju visine kamate i o valutnoj klauzuli, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli. Takva djelomična ništetnost po stajalištu prvostupanjskog suda ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog ugovora pa prvostupanjski sud odbija zahtjev za utvrđenjem takve cjelokupne ništetnosti, te posljedično i zahtjev za isplatom po toj osnovi.

15.3. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka čije mišljenje ocjenjuje stručnim i potpunim, pa kako je tužitelj konačno uređenim podrednim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 84.257,45 HRK na ime razlike anuiteta zbog ništetnih odredbi o određivanju visine kamate i o valutnoj klauzuli, te iznos od 13.834,42 HRK koji se odnosi na preplatu nedospjele glavnice i stanja glavnice po ugovorenom otplatnom planu, umanjenu za prilikom konverzije priznatu preplatu u iznosu od 20.328,24 kn, odnosno ukupno 98.091,97 HRK odnosno 13.019,04 €, to prihvaća u cijelosti zahtjev u tom dijelu te nalaže tuženiku da tužitelju isplati taj iznos prema pojedinačnim mjesečnim iznosima pobliže navedenim pod točkom III. izreke presude.

16. Tužitelj u žalbenim navodima osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je odbijen za zahtjevom za utvrđenjem cjelokupne ništetnosti ugovora o kreditu i isplatom po toj osnovi, pri čemu žalbu temelji na stajalištu o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, smatrajući da odluka nije zakonita jer ugovaranje valutne klauzule u CHF predstavlja bitni sastojak ugovora. Uz navedeno, tužitelj se žali i na odluku o troškovima postupka sadržanu u točkama III. i IV. izreke rješenja.

17. Tuženik u žalbenim navodima osporava usvajajući dio prvostupanjske odluke te u bitnom smatra da je pobijana presuda rezultat pogrešnog pravnog pristupa i primjene materijalnog prava. Ističe i prigovor relativno bitne povrede postupka ukazujući da je predložio provesti dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, a koji prvostupanjski sud nije proveo, nakon čega sadržajno obrazlaže stajališta u sklopu kojega smatra da tužitelj ne može ostvarivati bilo kakva prava onda kada je pristao na provođenje konverzije osnovnog ugovora.

U odnosu na žalbu tužitelja

18. U odnosu na osporeni odbijajući dio glavnog zahtjeva u sklopu kojeg se traži ništetnost cjelokupnog ugovora o kreditu te isplata po toj osnovi ( toč. I. i II. izreke presude), valja prije svega reći da tužitelj polazi od nepravilnog stajališta u sklopu kojeg smatra da nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u sklopu osnovnog ugovora o kreditu dovode do ništetnosti cjelokupnog ugovora.

19. Naime, sustav zaštite potrošača polazi od cilja usmjerenog na zaštitu od posljedica nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba u potrošačkim ugovorima , u kojem smislu i Direktiva Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva 93/13EEZ) čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), u odnosu na neobvezujuću narav nepoštenih odredbi u uvodnoj izjavi, točki 21., navodi:

"…budući da bi države članice trebale osigurati da u ugovorima koje prodavatelj robe ili pružatelj usluga sklapa s potrošačima nema nepoštenih odredaba te da, ako se takve odredbe ipak upotrijebe, one potrošača ne obvezuju, i da u takvim uvjetima ugovor nastavi obvezivati strane ako je u stanju i dalje važiti bez tih nepoštenih odredbi…".

20. Nadalje, ništetnost određene ugovorne odredbe kao posljedica utvrđene nepoštenosti ugovaranja u potrošačkim ugovorima s jedne strane i ništetnost cjelokupnog ugovora s druge, dovode do različitih pravnih učinaka i posljedica, pri čemu ništetnost cijelog ugovora anulira sve učinke određenog ugovornog odnosa ( negotium nullum ) sa neizostavnim pravnim posljedicama koje dosegom utječu kako na trgovce odnosno banke, tako i potrošače.

21. Stoga je u takvim okolnostima nužno promotriti da li ugovor može opstati i bez konkretnih nepoštenih odredaba, koja intencija je i u sklopu nacionalnog zakonodavstva predviđena odredbom čl. 87. st. 2. ZZP ( koja propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ) odnosno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 i 69/2026; dalje: ZOO ) kojom je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cjelokupnog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

22. Razmatrajući pravnu narav ugovaranja valutne klazule u CHF u sklopu primjene Direktive, Europski sud je, iznio stajalište u sklopu kojeg je istaknuo razliku između ugovornih odredba kojima se utvrđuju temeljne obveze potrošača da otplate zajam odnosno kredit, od odredaba u kojima se utvrđuje mehanizam konverzije valute i koje su stoga po definiciji zasebne ugovorne odredbe, te je zaključio da odredba kojom se definira mehanizam konverzije valute ima akcesorni odnosno sporedni značaj ( predmet C-26/13 Kásler i Káslerné Rábai i predmet C-186/16 C). Takvo stajalište o akcesornosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je moguće primijeniti i na odredbu o redovnoj kamatnoj stopi ugovorenoj kao promjenjivoj, polazeći od shvaćanja da su stranke prilikom sklapanja ugovora usprkos elementu promjenjivosti, odredili kamatnu stopu u određenoj početnoj visini. Uz navedeno, iz provedenog postupka ne proizlazi da bi ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule predstavljalo odlučujuću pobudu zbog koje je ugovor u konkretnom slučaju sklopljen.

23. Stoga valja zaključiti da u određenim okolnostima, nacionalni sudovi mogu nepoštenu ugovornu odredbu zamijeniti dispozitivnom odredbom nacionalnog prava kako bi se izbjegla ništetnost cjelokupnog ugovora, upravo radi održavanja ostalih učinaka ugovora i sprječavanja nastupanja negativnih posljedica kako za trgovca, tako i za potrošača.

24. Prema tome, kako su odredbe osnovanog ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu redovnu kamatnu stopu akcesorne prirode, čiju nepoštenost je moguće zamijeniti tako da se uzme u obzir visina ugovorenog tečaja na dan isplate ili ugovaranja kredita te visina početno ugovorene redovne kamatne stope, a ugovor u preostalom dijelu može opstati, koju činjenicu potvrđuje i naknadna konverzija osnovanog ugovora provedena upravo sa ciljem anuliranja posljedica nepoštenog ugovaranja na štetu potrošača, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cjelokupnog ugovora i posljedično vraćanje potrošaču onoga što je platio ( toč. I. i II. izreke presude).

U odnosu na žalbene navode tuženika

25. Tuženik žalbom osporava prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je usvojen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u pogledu isplate ( točka III. izreke presude ) i kojim mu je naloženo platiti 98.091,97 HRK/13.019,04 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke presude, pri čemu pravilno ukazuje da je odluka o osnovanosti tog dijela zahtjeva neizostavno povezana sa činjenicom da je tužitelj pristao na provođenje konverzije osnovnog ugovora na način da je kredit denominiran u CHF, konvertiran u kredit denominiran u valuti EUR.

26. U odnosu na takvo odlučno i sporno pitanje, valja ukazati da prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/2013 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102 /2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, uz uvjete određene čl. 19.d i čl. 19.e ZPK-a.

27. U odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti kako iz mjerodavnih odredbi ZZP/03, koje se primjenjuju na ugovorni odnos prema trenutku njegova zaključenja, te odredbi čl. 328. u svezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., ZOO, proizlazi pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredb i o potrošačkom kreditu) a koje zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, pa korisnik kredita koji ima status potrošača u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP -a, neovisno o provedenoj konverziji, ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 8/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.) budući da konverzijom nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite.

28. Kako je pitanje nepoštenosti ugovaranja određene ugovorne odredbe osnovnog ugovora, ključno za odgovor na pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu po toj osnovi, to je prvostupanjski sud pravilno takvo sporno pitanje razmotrio kao prethodno ( čl. 12. st. 1. i 2. ZPP ) i u sklopu kojeg je utvrdio djelomičnu ništetnost osnovnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.

29. Pri tome valja ukazati da je u okviru kolektivne zaštite potrošača koja je pokrenuta od strane ovlaštene udruge ( Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb ) pred nadležnim Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i prednika tuženika, utvrđeno da su banke ( između kojih i prednik tuženika ) u vremenskom periodu koje obuhvaća i trenutak sklapanja konkretnog ugovora između stranaka (24.01.2007.) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedeno utvrđenje proizlazi iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i njenog dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. U odnosu na ugovaranje valutne klauzule je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018 -11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP). Stoga je i postupanje prednika tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako isti nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

30. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

31. Na takvo utvrđenje prvostupanjski sud je pravilno vezao činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz konkretnog parničnog postupka i provedenih dokaza obzirom da potrošača koji zahtijeva zaštitu u pojedinačnom postupku valja promatrati neovisno i jedinstveno.

32. Međutim, u odnosu na odlučno pitanje da li i u kojem opsegu potrošač koji je pristao na konverziju, ostvaruje pravo na isplatu, valja reći da su u sklopu sudske prakse donesene brojne sudske odluke prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u kojima su izražena posve suprotna stajališta u pogledu prava potrošača na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Takva različita stajališta su bila izražena i u sklopu odluka VSRH ( npr. u odlukama Rev-637/2019-2 od 15.11.2022., Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022. i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022. ) kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 14. st. 4. Zakona o sudovima „Narodne novine“ br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024, 136/2025; dalje: ZS ).

33. Osim što je najviši sud, VSRH predstavlja i sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ( čl. 116. st. 1. Ustava RH i čl. 20. toč. 1. ZS ), pa je isti u skladu sa takvom zadaćom i ciljem osiguranja jedinstvene primjene prava uslijed postojanja različite sudske prakse, odlukom broj:

Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026., odlučujući o revizijama stranka u proširenom vijeću od 13 sudaca, nakon što je rješenjem broj Revd-4378/2024-2 od 15.10.2024. dopustio izjavljivanje revizije u odnosu na pravno pitanje:

„ "Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?",

dao odgovor koji glasi:

„"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

34. Prema tome, osiguravajući jedinstvenu i ravnopravnu primjenu prava, najviši sud je na revizijsko pitanje koje je polazilo upravo od situacije u kojoj banka kao vjerovnik nije konverzijom vratila sve neosnovano stečene koristi u sklopu primjene ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora, odgovorio da potrošač u takvom slučaju nema pravo na isplatu glavnice po osnovi ništetnih ugovornih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, već samo pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose glavnice temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi za period od dospijeća do datuma provođenja konverzije, pri čemu ima pravo na puni iznos zateznih kamata bez oduzimanja iznosa preplate utvrđene u konverziji.

35. Tako izraženo pravno shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, imajući pri tome u vidu ne samo činjenicu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog (kogentnog) propisa koji je između ostalog uspješno prošao i test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, pa njegove odredbe nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti, već i činjenice da bi neprihvaćanje takvog stajališta iznesenog od stane najvišeg suda zaduženog za ujednačavanje sudske prakse, dovelo do daljnje i produljene nejednakosti i neravnopravnosti u primjeni mjerodavnog prava, konkretno odredaba ZID ZPK/15 i ZOO.

36. Kako prvostupanjski sud u sklopu odlučivanja o predmetu spora u pogledu isplate nije pošao od pravilnog pravnog pristupa, a posljedično nije raspravio niti odlučne činjenice u pogledu prava tužitelja na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, to je i činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 370. ZPP presudu povodom žalbe tuženika valjalo djelomično ukinuti u pobijanom dijelu ( točka III izreke presude ) i vratiti sudu u tom dijelu na ponovno suđenje, dok je žalbu tužitelja u odnosu na osporenu točku I. i II. izreke presude ( kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti cjelokupnog ugovora te isplatu po toj osnovi ) valjalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP te odlučiti kao u izreci presude.

37. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka i to djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja ( u odnosu na točku III. kojom je naloženo tužitelju nadoknaditi trošak tuženiku ) odnosno žalbe tuženika ( u odnosu na točku IV. kojom je odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška) te u tom dijelu odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja, pri čemu će prvostupanjski sud o tom dijelu odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (članak 164. stavak 4. ZPP). Odluka o troškovima žalbenog postupka koji su zatraženi od strane tuženika je ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi članka 166. stavka 3. ZPP , pa je o tom zahtjevu odlučeno kao pod točkom III. izreke ovog rješenja. U odnosu na dio žalbe tužitelja koji nije dopušten ( točka IV. izreke rješenja ) je primjenom odredbe čl. 367. st. 1. ZPP u vezi čl. 358. st. 3. ZPP, valjalo odbaciti djelomično žalbu kao nedopuštenu te odlučiti kao pod točkom II. izreke rješenja sadržanog u ovoj odluci. U preostalom dijelu u kojem stranke nisu uložile žalbu protiv pobijane odluke ( točke I. i II. izreke rješenja ) prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

38. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pravilno utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano ovom odlukom, nakon čega će sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, polazeći pri tome od odgovora koje je na takvo sporno pitanje dao VSRH kao najviši sud nadležan za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u odluci broj: Rev-457/2025-21 od 27. 05. 2026. i sukladno kojoj potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR, nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji. Prvostupanjski sud će takve odlučne činjenice utvrditi sukladno dokaznim prijedlozima stranaka polazeći pri tome od pravila o teretu dokazivanja te u granicama postavljenog tužbenoga zahtjeva, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku o sporu.

U Zagrebu, 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić