Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2125/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69., OIB:53056966535., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay&partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1 A/III., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-860/2021 od 6. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj P-860/2021 od 6. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o [broj kredita], koji je sklopljen dana 19. listopada 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziran od strane JB Domagoja Matejčića iz Splita, broj OU-436/06 od 20. listopada 2006. i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 15.450,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplati tužiteljici ukupan iznos od 2.148,99 eura sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci. Pod točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 110,16 eura uvećano za zatezne kamate.

Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u visini od 2.300,00 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. ožujka 2026. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te, posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, a koje zahtjeve tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njezino potrošačko pravo, te je predmet spora da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP, pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati slijedom čega neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st 2. toč. 11. ZPP. Pri tome valja odgovoriti da iz stipulacije navedene odredbe jasno proizlazi da ta povreda postoji samo ako se odnosi na odlučne činjenice. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate i razlozi neprihvaćanja prigovora prijeboja.

6. Sud prvog stupnja je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je uvidom u Ugovor o [broj kredita] utvrđeno da je zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita na iznos od 15.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom od 5,20 %, promjenjivom u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora,

-da vještak Srđan Kovačić u pisanom nalazu i mišljenju navodi da je po Ugovoru o kreditu iz osnova valutne klauzule tijekom otplate kredita tužiteljica izvršila preplatu kredita u iznosu od 16.191,59 kuna ili 2.148,99 eura,

-da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca,

-da je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništava,

-da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO),

-da se, međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope,

-da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju pro izlaze iz te ugovorne klauzule, dok je tuženik to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati,

-da ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

-da prosječni korisnik kredita pa tako i tužiteljica u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znala da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je, trebala biti o tome obaviještena ,

-da se zbog toga ima smatrati da prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nisu razumljive,

-da imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, sadržaj Ugovora o kreditu i podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, prvostupanjski sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača,

-da na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. ZOO tužiteljica ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužiteljica ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženika, nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa,

-da istaknuti prigovor zastare nije osnovan,

-da tuženikov prigovor radi prijeboja nije osnovan, budući tužiteljica kao stranka Ugovora o kreditu nije odgovorna za ništetnost spornih odredbi, već je odgovoran tuženik kao kreditor koji je povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama.

7. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tuženik u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužiteljice osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženika su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

9. Tužiteljica se pravilno pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv tuženika, a po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Neosnovano žalitelj problematizira pravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, a što za posljedicu ima ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužiteljica pozvala, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

10. Dakle, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

11. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

12. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo niti je na te okolnosti predlagao provođenje dokaza.

14. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valute i nije informirao tužiteljicu o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne kako je to u konačnosti utvrđeno i u kolektivnom sporu.

15. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima u bitnome obrazlaže svoje tvrdnje da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelj ici u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Stoga, kraj činjenice da je na sporne okolnosti prvostupanjski sud proveo adekvatne personalne i materijalne dokaze, predložene po parničnim strankama, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženika da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

17. Stoga se suprotni žalbeni navodi tuženika, koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni.

18. Neosnovani su i navodi žalbe kojima osporava potrošačko svojstvo tužiteljice, s obzirom da je prvostupanjski sud saslušao tužiteljicu koja je iskazala da je kredit bio namijenjen za kupnju osobnog vozila, da nije imala firmu niti obrt, koji iskaz tuženik nije osporio (stranica 152 spisa) te je pravomoćno odbijen prigovor mjesne nenadležnosti iz razloga jer je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao potrošač (stranica 156 spisa). U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U odnosu na status potrošača tužiteljice prvostupanjski sud nije imao potrebe pribavljati podatak o tome da li je tužiteljica kupljeno vozilo unijela u imovinu obrta/društva odnosno, koristila kakva prava u svezi poreznih propisa s obzirom da je uvidom u ugovor i saslušanjem tužiteljice, na čiji iskaz nije bilo nikakvih primjedbi, jasno utvrđeno da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, čime je pravilno utvrđen i njezin status potrošača. Naime, na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa odbijanje nekih od predloženih dokaznih prijedloga samo po sebi ne znači da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka u slučaju kada je činjenično stanje dovoljno utvrđeno da se može odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao što je ovdje bio slučaj. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

19. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odbio postavljeni prigovor radi prebijanja. Naime, razmatrajući osnovanost žalbenih navoda u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, valja reći da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njezina obveza vraćanja, pa je stoga taj žalbeni prigovor tuženika neosnovan. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO, propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Stoga se žalbeni navodi tuženika glede istaknutog prigovora tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovani niti po navedenoj osnovi.

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (9. ožujka 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove čl. 1111. ZOO.

21. Nadalje, pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

22. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici dosuđen trošak.

23. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

24. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj