Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1245/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Krešimiru Ćurkoviću odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-764/2025-11 od 6. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-764/2025-11 od 6. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba: - iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog 13. srpnja 2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 13. srpnja 2007. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OV-20626/07, u dijelu odredbe koji glasi:

“…Prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 281,74 eura sa zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 4. kolovoza 2007. do isplate.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 428,10 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu.

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Odluke su razumljive, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a pobijane odluke ne proturječi same sebi niti razlozima i ima razloga o odlučnim činjenicama. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim polazeći od zaključaka i utvrđenja:

-da nije sporno da su 3. rujna 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.900,00 CHF,

-da nije sporno da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a iznosi 2,00% jednokratno,

-da je pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003. – dalje: ZZP/03),

-da je čl. 59. ZZP/03 propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).",

-da je čl. 81. stavkom 1. ZZP/03 propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.),

-da je, dakle, na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade,

-da je čl. 84. ZZP propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

-da stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija ,

-da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju,

-da, nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom ,

-da točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove,

-da uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa ,

-da osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti,

-da ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio,

-da navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga

-da imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6. st. 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti,

-da je u okviru te ocjene potrebno u skladu s čl. 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača,

-da je odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo,

-da imajući na umu da ugovorna odredba članka 6. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima,

-da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00 %)

-da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima,

-da odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita,

-da iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu,

-da je direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP/03 kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom gotovinskom kreditu, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi uvođenja plina i centralnog grijanja,

-da je tužitelj iskazao da prilikom pregovora u banci nije bio nikakvih posebnih pregovora, praktički je bilo uzmi ili ostavi, da niti kod javnog bilježnika nije dobio nikakva posebna upozorenja, ugovor je pročitao ali kao laik nije shvatio na šta se sve odnose stavke a nitko mu nije dao posebna objašnjenja,

-da na temelju iskaza tužitelja proizlazi da tužitelju nije ništa pojašnjeno u svezi sporne naknade, na što se ona odnosi, a niti kako je određena njezina visina,

-da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj će se korisniku kredita prilikom isplate kredita naplatiti jednokratna naknada u visini od 2,00 % iznosa kredita,

-da tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu sporne naknade, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti,

-da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa,

-da je plaćanje naknade, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 2,00 % iznosa kredita, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-da je predmetna odredba transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena,

-da budući se o odredbi članka 6. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP/03 nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03,

-da je neosnovan prigovor zastare.

7. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi ZZP/03 ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

9. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

11. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji na čin je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) , podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

14. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih ), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

20. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrdi ti, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

21. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“, a zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

22. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Dakle, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetnih odredbi ugovora isplati iznos pobliže označene u izreci.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata i to od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbom čl. 1115. ZOO. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.). Ukazuje se na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U - III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

25. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

26. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude. Pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem iz odluka Vrhovnog suda Republike broj Rev- 673/2023- 2 od 13. veljače 2024., Rev- 1068/2023-2 od 18. ožujka 2025., Revd-1672/2025-2 od 29. travnja 2025., Revd- 2594/2025-2 od 8. srpnja 2025., Revd-3077/2025-2 od 22. srpnja 2025. i Revd- 2161/2025-2 od 14. listopada 2025..

27. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19, C-224/19 i C-259/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1068/2023-2 od 18.ožujka 2025.).

28. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo tužitelja na trošak zastupanja na ročištu za objavu jer stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude (stranica 183 spisa). Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini ( čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP).

29. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

30. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 18. kolovoza 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj